Islamska zajednica o Štrpcima – Njihova nedužna smrt je naš životni dug

1
24

Neka znate da Allah strogo kažnjava, ali i da prašta i da je Milostiv. Poslaniku je jedino dužnost da objavi, a Allah zna i ono što javno činite i ono što sakrijete. Reci: „Nije isto ono što je zabranjeno i ono što je dozvoljeno, makar te iznenađivalo mnoštvo onoga što je zabranjeno.“ Zato se Allaha bojte, o vi koji ste razumom obdareni, da biste ono što želite postigli. (El- Maide, 98-100)

 

Danas je 7. džumade-l-uhra 1439. godine po Hidžri, tj. 23. februar 2018. god. i za nekoliko dana, tačnije u utorak 27. februara, navršava se punih 25 godina od strašnog zločina koji se dogodio u mjestu Štrpci  kada je iz voza 671, koji je saobraćao na pruzi Beograd-Bar, oteto, mučeno i na kraju svirepo ubijeno 19 putnika -18 Bošnjaka i jedan Hrvat.

Da nije unutrašnje potrebe, koju je Uzvišeni Allah usadio u čovjeku, da o zločinu govori, da se počinitelj otkrije i na njega prstom upre, ne bi se mogla niti jedna riječ progovoriti o silini ljudskog nedjela koji je počinjen u Štrpcima. Kao svako zlo, zločin učinjen u Štrpcima 27.02.1993. godine, kao i zločini u Sjeverinu i Kukurovićima, dogodio se iznenada, bez najave i samo su zločinci znali planove. Danas 25 godina kasnije mi ih još uvijek naslućujemo i procjenjujemo na osnovu količine zla koje je počinjeno. Bol koja je ovim zločinom nanesena porodicama i narodu je pregolema, a kazna mizerna, što potvrđuje ona od 15 godina koja je izrečena Ranisavljeviću, jedinom osuđenom za ovaj zločin, ali ne i organizatoru Milanu Lukiću koji se za ovaj zločin ne tereti u Hagu, kao ni nalogodavcima iz tadašnjeg vrha države, policije i željeznice.

Bez obzira na progres koji je čovjek doživio u XX vijeku, ipak će prošlo stoljeće ostati upamćeno kao najkrvavije u modernoj povijesti čovječanstva. Čovjek svoj život živi u sjećanju i nadanju. Sjećanje je prošlost, a nadanje budućnost, a između je sadašnjost koju oblikuje sjećanje na prošlost i koju određuje nada u bolju budućnost. Čovjek je biće sjećanja i pamćenja. Svaki čovjek ima sopstveno sjećanje i pamćenje, međutim, neka sjećanja i pamćenja su zajednička, te zato ona donose zajedničku radost i tugu. Današnja hutba nije posvećena lijepom sjećanju iz naše zajedničke prošlosti. Današnja hutba posvećena je sjećanju na naše sugrađane, braću koji su 23. februara 1993. najsvirepije oteti iz voza u mjestu Štrpci samo zato što su bili drugačiji od svog dželata, što su bili druge vjere i nacije, samo zato što su se našli na pogrešnom mjestu, u pogrešno vrijeme.

Svima njima dugujemo naše sjećanje kao izraz zajedničkog poštovanja i suosjećanja sa tugom i boli sa njihovim porodicama, rodbinom i prijateljima. Njihova nedužna smrt je naš životni dug da oživljavamo sjećanje na ružnu sliku iz prošlosti kako se to ne bi ponovilo u budućnosti. Ne može ni suza, ni riječ, niti bilo šta vratiti njihove živote, ali može istina ublažiti bol majki, supruzi, sestri koje dugo čekaju da vide zločince pred licem pravde, a njihovi najmili dobiju svoje mjesto u mezarju gdje ih mogu obići i dovu im proučiti.

Tim povodom, Medžlis Islamske zajednice Prijepolje u saradnji sa Bošnjačkom kulturnom zajednicom i ove godine organizuje komemorativnu akademiju u utorak 27. februara sa početkom u 14 časova u Velikoj sali Doma kulture u znak sjećanja na otete Bošnjake iz voza u mjestu Štrpci i poziva sve da dođu i prisustvuju akademiji i svojim prisustvom iskažu poštovanje i sjećanje na nevino ubijene.

Danas 2018. kao i 1993. neki ljudi u državi neće da nauče razlikovati dobro od zla, već slijepo i drsko prikrivaju istinu. Umjesto da olakšaju, makar verbalno, oni svojom šutnjom još više otežavaju. Svaki razuman čovjek svjestan je da put do pravde i pomirenja polazi od tačke priznavanja i izvinjenja. To nije političko već moralno pitanje. Ko to ne razumije treba obnoviti lekciju iz morala. Istina, trebamo biti svjesni da ljudski moral zahtijeva hrabrost i da ljudsko priznanje grijeha pretpostavlja visoku duhovnost, ali s druge strane oni koji su zaglibili u blato zločina ili su ga prešutno odobravali, nisu imali ni tada kao što nemaju ni danas ni morala ni duhovnosti.

To što dželat nije svjestan svoje moralne obaveze ne treba obeshrabriti i žrtvu da odustane od moralnog zahtjeva za priznanjem. To je osobno pitanje svakog pojedinca, ali i kolektivna odgovornost naroda da stane uz pojedinca i da mu pomogne da istraje u svom pravednom zahtjevu. Prema tome, godišnjica sjećanja na otmicu u Štrpcima je moralna i patriotska obaveza svakog pojedinca koji drži do dostojanstva i svetosti ljudskog života, koji zna razlikovati dobro od zla i koji vjeruje da će dobro pobijediti.

Upravo zbog toga pozvani smo svi da promišljamo, da govorimo i da ukazujemo na razmjere zločina, da tražimo zadovoljenje pravde, ako je ona moguća na dunjaluku, te pružanje satisfakcije žrtvi priznanjem zločina koji je počinjen.

I na kraju, kada ova generacija Bošnjaka ode sa ovoga svijeta ostat će dova da govori o nama, kao ljudski zov da se zlo ne čini, da se Štrpci ne zaborave i da se nikada i nikome ne ponove.

Aref ef. Duraković – glavni imam Medžlisa IZ-e Prijepolje


Sandžak PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone

Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

1 komentar

  1. u modernijoj isoriji sandzaka narod nije nijednom covjeku ponudio vlast__iz razloga sto ocekuje previse zajednu malo sredinu kakva je sandzak__vlast pripada Allahu__i najboljem medju vama a taj je neko iz Islamske zajednice__kako cete ga prepoznat__postuje starije osobe vise nego ostali_____tako_

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Ova web stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.