Piše: Dr. Jahja Fehratović
Islamska zajednica je nedjeljiv zbir u kom je sadržano cjelovito bošnjačko biće. Ona je kičma i najbitniji dio našeg bića. Stožerni stub na kome se bazira naša cjelokupna prošlost, sadašnjost i budućnost kao kolektiviteta, kao naroda. Ta pluralnost opet se bazira na našoj individualnoj duhovnosti i sposobnosti da prerastemo u ozbiljnu i kvalitetnu zajednicu, naciju, narod. Ne možemo mi insistirati na egoističnom pristupu, u smislu to mene ne dotiče pa me se i ne tiče. To je jasan pokazatelj propasti jednog naroda, kada pojedinac ne mari za kolektivne, zajedničke, džematske stvari, jer ako nestane tog džemata, zajednice i kolektiviteta, nestat će i njega. Ovo se ne odnosi samo na vjerujuće praktikante, da se tako izrazim, već na sve i svakoga ko se očituje Šehadetom, odnosno na cijeli naš bošnjački narod.
Toga su i svjesni oni koji ne misle dobro mom, našem narodu. Zato evo već više od stotinu godina na razne načine pokušavaju da osvoje, porobe, preuzmu ili makar kontrolišu Islamsku zajednicu jer su svjesni da dok god je ona čvrsta, stabilna, jaka, slobodna, kadrovski učvršćena i infrastrukturno rasprostranjena ne mogu ništa ovom narodu kome razvlače pamet više od jednog vijeka. I zato različiti sistemi, domaći i strani, pokušavaju stoljeće i više da prodru taj obruč zaštite i odbrane našeg bića.
A kako se on čuva? Pa, najbolje su nam pokazali naši preci. Prisjetimo se općenito hala bošnjačkog naroda poslije 1878. i 1912. godine. Depresije, besmisla i beznađa u kom se naš narod našao. Šta ga je istrglo iz toga? Vremena kada su i oni koji su otišli i oni koji su došli na svaki način pokušavali natjerati i ubijediti tog skrhanog i slomljenog Bošnjaka muslimana da se otisne u nepoznat i nesiguran put, koristeći se svakakvim metodama, a i jedni i drugi za svoju računicu. Odlazeći su mu punili pamet da je haram živjeti u državi gdje je nemsuliman vladar, želeći ga time namamiti da svoje bogate i plodne zemlje zamijeni golom pustinjom i tamo upotpuni manjak stanovništva, a drugi da bi mu uzeli baš tu bogatu i plodnu zemlju, mal i nimete. I mnogi se otisnuo, a svaki i zažalio. Toga nam je puna književnost, puna su nam porodična sjećanja i naše kolektivno kulturno pamćenje. Tako da se i dan danas sabiramo i prikupljamo po cijeloj Aziji i Evropi. Vjerovatno bi u tome i uspjeli da nije bilo nekoliko čimbenika koji se nisu mogli spakovati i ponijeti u naramke. To su mezarovi predaka, to su džamije i vakufi, odnosno institucija koja je brinula i čuvala te svetosti našeg naroda. Zato su ovi koji su došli, i kasnije se smjenivali u dolascima, na svaki način pokušavali da udare na te vrijednosti, a one opstajale i opstale u nešto drukčijem obliku, reducirane, osakaćene, ali su ipak opstale.
Pitamo li se ikada kako su opstale? Kako je uopće išta preživjelo pod udarima tih tada najvećih svjetskih sila na ovaj obezglavljeni, ostavljeni, žrtvovani i obespravljeni narod? Ponekad je to, gledano očima ovog svijeta nepojmljivo. A odgovor je jasan i očit. Allah voli ovaj narod. Voli ga toliko da mu podari ličnosti koje na sebe preuzmu teret i iznesu ono što je nadnaravno. Predaju se tom emanetu bez obzira na posljedice, izbace iz sebe lične interese i oslone na Njegovu pomoć. Tako je bilo u kontinuitetu do danas.
Zaboravili smo ko je poslije Austro-Ugarske okupacije i kako izborio vakufsko-mearifsku autonomiju za Bošnjake? Politički pokret nazvan Muslimanska narodna organizacija (MNO) na čelu sa Ali-begom Firdusom. Ko je koliko toliko uspio zaštiti muslimane i njihove institucije za vrijeme Kraljevine SHS i Jugoslasvije? Političke partije Jugoslovenska muslimanska organizacija Mehemeda Spaha i Džemijjet el-Islamije Ferhada Drage (Pepića). Da nisu platili cijenu zbog toga, jesu. Ali su uspjeli mnoge procese da uspore, preokrenu i koliko toliko sačuvaju. A najviše su im odmagali sami Bošnjaci da više učine. Tako je MNO imala svoj režimski pandam u MNS (Muslimanska narodna stranka), JMO u JMNO, i tako redom.
Rigidni komunistički režim nije dozvoljavao političko organiziranje mimo KPJ-u, zato su u tom periodu najviše i stradali vakufi, porušene mnoge džamije, uništene stare čaršije, razni spomenici i pečati muslimanske i bošnjačke kulture. To se je trebalo nastaviti i poslije pada komunizma, samo…
Samo, kako kažu Arapi: Čovjek snuje, Allah određuje. Smilovao se ovom narodu i podario mu pojedince koji su se prihvatili emaneta, uvakufili i iz pepela destrukcije, porušenosti, obesmišljenosti, posrnuća i nezaustavljivog totalnog pada, krhotine sistema Islamske zajednice oživjeli, sa zagrišta pokupili sve što je iole moglo da se iskoristi i ponovo digli ognjište. Iako zvuči kao istrošena fraza, ali jeste slikovita, oživjeli su Islamsku zajednicu koja je poput Feniksa razmahala krila i ostvarila sve ono u čemu danas, četvrt vijeka poslije, svi mi uživamo. Izgradili desetine hiljada kvadrata, obnovili postojeće i osnovali nove institucije, vraćaju oduzeto, odgajaju slobodnomisleće kadrove, uzdižu dostojanstvo, vraćaju osjećaj ponosa. A opet sve to, u duhu bošnjačkog muslimansko-evropskog identiteta, u duhu tolerancije i suživota sa drugim i drugačijim, njegujući svoje i poštujući tuđe. I naravno da je smetalo i da smeta. Mrsilo je i mrsi račune i domaćih i stranih, i novih i starih kolonizatora, otimača i haračlija. I zato je ova hajka koja u raznim finesama otvoreno traje od 2007. godine, a koja je u stvari samo obznana onog što nije prestajalo više od jednog stoljeća. I neće prestati, i ne prestaje sve dok se ne izborimo za to, sve dok ne iznesemo emanet do kraja, svako od nas pojedinačno.
A kako? Jednostavno. Onako kako su i naši preci: mudrom, istrajnom i odgovornom politikom. A makar je danas kao nikada do sada jasna razdjelnica između takve i onih poltika koje su istovjetne organizacijama koje su poturane Ali-begu Firdevsu i Mehmedu Spahu. I nema više maski. SDA Sulejmana Ugljanina je i zvaničnim saopćenjem podržala onu cirkuzijadu u Tutinu, ustvari potvrdila kontinuitet svog razbijačkog odnosa prema Islamskoj zajednici. SDP(S) Rasima Ljajića, taskođer. Tom tutinskom konciliju je prisustvovala cijela plejada funkcionera ove politike na čelu sa fiktivnim predsjednikom Ljajićeve rezervne partije Nihadom Hasanovićem. To onoga ko je pratio i prati dešavanja uopće i ne čudi, ova javna obznana je korisna za one kojima je bilo potrebno dodatno uvjeravanje. Eto, dobili su ga, jasno i nedvosmisleno.
A jasno je i kako će završiti? Isto onako kako je završio Ibrahim Maglajlić koji je bio režimski klip Mehmedu Spahu, i prihvatio se da instituciju Rijaseta prebaci iz Sarajeva u Beograd. Dakle, bit će poraženi, poniženi i zapamćeni kao rastakači muslimanskog i bošnjačkog bića. Samo to neće i ne može samo od sebe doći. Potrebno je da svi stanemo u jedan saff, jedan pokret, pokret zajednice i izborimo se za naše duhovne, nacionalne i kuturne vrijednosti. Da branimo i čuvamo sebe i svoje porodice, ne zbog Islamske zajednice i islama, oni će opstati i bez nas – jer kako je rekao djed Muhammeda, a.s., silnom Ebrehi, Kaba ima svog Gospodara on će je sačuvati – već zbog nas i naših porodica. Nama je to potrebno ne islamu i islamskoj zajednici. Jer bez te duhovnosti i institucija koje nas uče i odgajaju u njoj, neće biti ni nas u ovom obliku u kom jesmo, Bošnjaci, muslimani, Evropljani, dobri, časni i dostojanstveni ljudi.
Naravno da iz svega napisanog proizilazi da je jedini izlaz svim Bošnjacima, Sandžaklijama, da se pridruže pokretu Odbrane islamske zajednice i političkog oslobođenja kroz Stranku pravde i pomirenja koju predvodi naš lider, obnovitelj i čuvar svih ovih vrijednosti o kojima je gore pisano, akademik muftija Muamer Zukorlić. Ne zbog njega lično, ne zbog institucija koje je osnovao i koje iz dana u dan jačaju, već zbog nas, našeg stanja i poboljšanja, odgovornosti prema precima i budućnosti naše djece i poroda. Ne smijemo biti indolentni, ne smije da nas se ne tiče. Tiče nas se, jer smo narod, jer smo muslimani, jer smo spremni da očuvamo svoju Islamsku zajednicu od svih i svakoga ko ima nečasne namjere.
