Islam u Austriji: Od službenog priznanja do diskriminacije

6
24

Animozitet Slobodarske partije Austrije prema muslimanima sada se prenio i na Narodnu partiju Austrije, koja počinje snažno igrati na tu kartu.

Piše: Khaled Shamat

Odluka austrijske Vlade da zatvori sedam džamija i protjera iz zemlje 60 imama u Tursku ponovo je dovela u centar pažnje polemike o islamu na političkoj i medijskoj sceni u Austriji, koja je priznala islam kao svoju službenu religiju prije jednog stoljeća.

Austrijski kancelar Sebastian Kurz izjavio je da će sedam džamija biti zatvoreno, a deseci imama protjerani iz zemlje zajedno sa svojim porodicama. Odluka je odnesena nakon istrage fotografija napravljenih u austrijskoj džamiji na kojima su snimljeni dječaci koji nose vojne uniforme u znak sjećanja na bitku na Galipolju. Manifestacija je održana u jednoj od glavnih džamija u Beču koje se finansiraju sredstvima iz Turske.

“Za paralelna društva politički islam i radikalizaciju nema mesta u našoj zemlji”, rekao je austrijski kancelar.

Odluka austrijskog kancelara je naišla na političku i medijsku podršku u njegovoj državi. Pozdravile su je i evropske struje radikalne desnice, dok je Turska oštro osudila Kurtzove izjave. Islamska vjerska zajednica u Austriji najavila je preduzimanje pravnih koraka.

‘Na pragu rata između križa i polumjeseca’

Turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan upozorio je Kurtza riječima: “Plašim se da se nalazimo na pragu rata između križa i polumjeseca”, nakon odluke austrijskog kancelara da zatvori sedam džamija i protjera desetke imama iz države.

S druge strane, odluka austrijskih vlasti je izazvala raskol unutar Islamske vjerske zajednice u Austriji. Predstavnici ove vjerske zajednice zatražili od predsjednika Ibrahima Olguna da podnese ostavku, optužujući ga da je upravo on zahtijevao od austrijskih vlasti da zatvore ove džamije i protjeraju imame.

Farid Hafez, predavač i istraživač na Univerzitetu u Salzburgu, koji se bavi pitanjima islamofobije i radikalnih desničarskih struja, nije bio iznenađen ovakvom odlukom austrijske Vlade, koju čine radikalno-desničarske stranke Narodna partija i Slobodarska partija.

Hafez je izjavio za Al Jazeeru da zatvaranje džamija i deportacija imama Turaka govore o novoj Vladinoj politici prema islamu. Takva politika ima za cilj ojačati status države u suprotstavljanju vjerskom tijelu koje predstavlja muslimane u Austriji te ojačati muslimanske predstavnike koji sarađuju s državom protiv dobro organizirane i nezavisne muslimanske manjine.

‘Džamije nemaju vezu s političkim islamom’

Kaže da ovakav odnos prema muslimanima odražava paternalistički pristup, koji prelazi granice Austrije i do drugih država Evropske unije. On počinje s nametanjem ograničenja najugroženijim manjinama, a zatim se državi daju veće ovlasti u nadgledanju i praćenju, kako bi bile obuhvaćene šire kategorije stanovništva.

U Austriji živi oko pola miliona muslimana, što čini oko šest posto stanovnika države. Islamsko-turska unija u Austriji odgovorila je da odbacuje procedure austrijske Vlade kojima se prijeti deportacijom imama.

Islamsko-turska unija u Austriji pojašnjava da su njeni imami primali plate iz Turske na legalan način, na osnovu sporazuma koji je postignut između Beča i Ankare. “Druge vjerske zajednice koje su priznate u državi i dalje dobijaju sredstva iz inostranstva, a islamskim institucijama se to zabranjuje. Takva odluka nije pravedna i opravdana i dovodi u pitanje ustavno načelo ravnopravnosti građana”, dodaje Islamsko-turska unija u Austriji.

Omar Al-Rawi, musliman i zastupnik u lokalnom parlamentu savezne pokrajine Beč, smatra da je saopćenje Vlade o zatvaranju džamija i deportaciji imama Turaka “populistička mjera, kojom se igra na kartu islamofobije da bi se udovoljilo austrijskim glasačima”. On je za Al Jazeeru kazao da se džamije koje su postale meta Vlade ne mogu dovesti u vezu s “političkim islamom”, kojeg bi austrijska Vlada trebala precizno definirati. Ističe kako je ista stvar i s imamima Turcima, koji nisu pokazivali nikakve znakove naginjanja radikalizmu.

‘Namjerni napadi na vjerske simbole’

Rawi je iznenađen žurbom austrijskog kancelara da donese odluku o zatvaranju džamija i deportaciji imama. Odluka je saopćena na konferenciji za novinare, bez prethodnog obavještavanja islamskih institucija u državi o tome ili obraćanja pravosuđu, u skladu s normama pravne države.

Rawi, koji je ranije obavljao funkciju povjerenika za integraciju, ističe da su odluci austrijske Vlade o zatvaranju džamija i protjerivanju imame prethodile najave zakona koji će zabraniti učenicama muslimankama da nose marame u vrtićima i osnovnim školama. Heinz-Christian Strache, predsjednik Slobodarske partije Austrije i zamjenik austrijskog kancelara, obećao je da se neće ograničiti samo na ovoj zabrani.

Rawi ističe da ovakve stroge politike dolaze istovremeno s otkazivanjem iftara tokom ramazana ove godine. Austrijska Vlada je na taj način zanemarila jedan simboličan gest kojem su prethodne vlade posvećivale pažnju. Upozorio je i na porast frustracije i nezadovoljstva među muslimanima u Austriji zbog, kako to smatraju, namjernih napada na vjerske simbole. Animozitet Slobodarske partije Austrije prema muslimanima sada se prenio i na Narodnu partiju Austrije, koja počinje snažno igrati na tu kartu.

Izvor: Al Jazeera


Pogledajte vijest na izvornom sajtu:

Islam u Austriji: Od službenog priznanja do diskriminacije


Sandžak PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone

Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

6 KOMENTARI

  1. Uza svu navedenu nesreću, valjalo se našim ljudima privikavati i na novu sredinu, drugačije običaje, drugačiji način života – govor da i ne spominjem. Tako i u Rumi, mada je više od 50% njenog stanovništva, kolonizacijom posle 1945, direktno poticalo iz onih krajeva iz kojih smo i mi došli, a oni drugi su bračnim vezama došli u vezu sa tim krajevima, tako da je najmanje bilo onih “čistih” Sremaca. Bilo je i dosta mešovitih brakova, mada je ovde stanovništvo većinom bilo srpsko. Ali ako je većina stanovništva i bila u direktnoj ili indirektnoj vezi sa prostorima sa kojih smo i mi došli – doduše mi ne kao kolonisti i ne svojom voljom – te iako su većina starih, još uvek živih kolonista i dalje više-manje govorili govorom staroga kraja, ipak su njihove primljene životne navike bile sremske, vojvođanske. A na njih su se teško privikavali i mlađi među izbjeglicama, a kamoli stariji. Tako je npr. pričala jedna devojka iz Sjeverne Dalmacije (moje kasnije tazbine), čija se starija sestra po “Oluji” dobro udala u jednu bogatu sremsku kuću u Rumi, kako je po sestrinoj udaji došla u posjetu sestri i zetu pa, slučajno, ostavila vrata od kapije otvorena, a sestra joj na to rekla: “Zatvaraj ta vrata odmah!” “A zašto?” “Ma znaš li ti” veli joj sestra “kad se tu jedino ostavljaju vrata od kapije otvorena?” “Kad?” “A kad neko u kući umre.” O, pomisli, daleko bilo, pa ih brže zatvori! I ovo je istina u koju sam se i sam uverio, pa ne samo da su vrata zatvorena, nego ih neki drže i zaključana po ceo dan, pa kad neko dođe, on sa kapije viče, na šta mu neretko odgovaraju psi lavežom. No, šta je tu je, i tu smo gde smo, valjalo se na sve to privikavati. A mnoge izbjeglice je bila pritisla i bijeda i nevolja svake vrste. U leto 1996. godine pričao je jedan izbeglica sa Korduna, čovek od kojih 40 i kusur godina, neki M.V., koji je bio izbjegao ne znam tačno gde, pa došao u Beograd da obiđe neke svoje rođake, takođe izbjeglice, sledeću, takođe karakterističnu priču (a kasetofon ga snimio, jer onda ne beše mobilnih telefona, tačnije rečeno, ne beše ih u krugu osoba među kojima sam se ja onda kretao): “Ja doša’ proljetos u Beograd da obiđem našu Miru i njene. Ne znam ja đe je ona, ali imam adresu pa pitam redom. Moraš ti tu presjedati iz autobusa u autobus, nije to tu preko ceste ili zeru dolje niže, to su kilometri! ‘E udari na peticu, udari na šesticu'…” Ovo on priča kako su mu odgovarali koji autobus vozi do određenog mesta, pri tome je u reči “udari” naglasio slovo “a” a u rečima “peticu” i “šesticu” slovo “i” da bi dočarao izgovor tih reči u Srbiji koji je na Kordunu, naravno, sasvim drugačiji i na prvom a ne na drugom samoglasniku – još jedna neobičnost za one naše ljude koji do tada nisu kročili dalje od svog sela, osim kad su služili vojsku. Veli on dalje: “J…m ti sunce i udaranju i svemu, ja, kako sam onako od rane još uv'je’ sporo i teško hodao” – ovo je izgovarao upravo ovako, “hodao” – “gledam da me ne satare što! Vel'ka ona zebra, a ja spor! A na meni nek'av kaput što sam diga’ u Crljenome krstu – pa sigurno jedno trideset godina star! Pa to sigurno neko umro u njemu! Malo mi je i potijesan, al’ j..ga, dobar je kad boljega nemam! Uđem ja nekako u autobus, uguram se! Nema mjesta, nema veze, ja stojim, držim se gore za ono! Nek'va gospa sjedi niže mene – ona se naparfemisala svim mogućim parfemima, mene to uguši, suze mi… Suze mi idu na oči, al’ dobro, ništa ja, držim se i vozim se! Al’ ja vidim, ona malo-malo pa ‘vako rukom! Otresa! Otresa nešto sa sebe! Ne obraćam ja kao pažnju i vozim se – al’ ona vaje’ otresa pa pogleda prema meni! Ja mislim što ona gleda… Da! Jo, kad ja pogledati, a ono se meni kaput raspara’ ođe… Pod pazuvom! A ono dolje siplje po njoj iz kaputa…” Ovaj je čovek živ i danas, ne znam, možda još ponekad ispriča ovu priču, a sličnih priča (ne istih, jer ne postoje dve iste životne priče ni među izbjeglicama) vjerovatno bi mogli da ispričaju mnogi naši nesretni ljudi iz tog vremena. Drugu sam priču slušao takođe negde u isto vreme, a radilo se o nekim kordunaškim izbjeglicama (muž i žena i ženina mati, mislim) koji su se bili nastanili – ne znam tačno da li u Čonoplji ili u Kljajićevu, jer oba ta mesta vrve od kordunaških kolonista, pa je i veliki dio izbjeglica sa Korduna tu našao utočište 1995. godine, makar za prvi mah, a odatle – neko ostao, neko se preselio u drugo mesto u Srbiji, neko otišao u treću zemlju, neko se vratio u Hrvatsku, neko (na žalost) umro. Dakle, ovo se troje doselilo kod nekakvog starca (koji je takođe bio poreklom Kordunaš) i tu živovalo. Ne znam jesu li što plaćali ili su bili onako – da starome održavaju kućicu i da mu prave društvo, jer je živio sam. Nije ni to bitno. Crveni krst delio je u to vreme prilično humanitarne pomoći, a oni su sve to delili sa starcem (pa pretpostavljam da mu nisu ništa ni plaćali). Ukusno im je bilo mazati po kruhu i jesti nešto što im je ličilo na margarin ukusniji od bilo koga koji su u životu jeli (valja reći da je dobar ili veći deo pomoći bio iz inostranstva). Možda bi oni i duže jeli to nešto da im nije došla u posjetu jednog dana jedna starija žena, nekakav njihov rod, šta li već, takođe izbeglica, ali nastanjena u sasvim drugom kraju Srbije, jako na jugu. Pa kako se razgovoriše o svemu i svačemu – a nisu se videli nekoliko meseci, još od “Oluje” – to oni upitaše tu ženu da li i “vi dolje dobijate onu ljepu kremu, onaj kao margarin?” Ova se pita u sebi i doseća kakva krema, ne može da se doseti, oni joj pokazaše. “Jo-o-o j..a’ vas vaš ćaća…” reče im ta žena (a to je kod nje bilo kao “dobar dan” i nije bio znak zlobe ili psovke, nego čuđenja. Oni se pitaju zašto ona tako reaguje. “Pa ‘el’ vi znate šta je to?” “Pa margarin, to mi mažemo po kruvu i svaki dan doručkujemo a i večeramo bo'me, malo pekmeza dodamo nekad!” Potvrđuje i starac. Isti “dobar dan” od one žene… Onda im tek protumači da je to nekakav kremasti sapun, što oni, bolje pogledavši u pakovanje, tek tad i sami uočiše – valjda po nekim slikama, jer je pisalo na engleskom jeziku, a oni engleski nisu, naravno, znali. Sad, možda je bila dodata i etiketa na našem jeziku, ali oni su prvi sud o nečemu donosili po izgledu (i ukusu) dotične stvari, a takav je, eto, bio i njihov starac – koji je valjda bio i najstariji po godinama u tom društvu. Srećom pa ovaj sapun nije bio otrovan. Ja se ne sećam da smo mi u Rumi dobijali taj sapun, ali moji uvek napomenu da jesmo, i da je, onako bel i kremast, stvarno izgledao kao neki prehrambeni artikal. Pa dobro, nisam ja ni zavirivao šta ima u onim paketima iz Crvenog krsta. Od proizvoda iz Srbije znam da je bio “eurokrem” (“aerokrem” je izgovarao izvesni M). Bilo je među izbjeglicama i takvih koji su (kao moja porodica) pre rata živeli po hrvatskim gradovima, pa po izbijanju rata došli u Krajinu, a nakon “Oluje” izbegli u Srbiju, pa su onda pravili usporedbe između navika, običaja, mentaliteta itd. u Srbiji i onoga u Hrvatskoj pre izbijanja rata što je (ne treba zvučati neverovatno) izlazilo na štetu Srbije. (Tome treba dodati i vladajući turbo-folk u muzici u Srbiji toga vremena, mada je on vladao i u Krajini ratnih godina, ali gore razblažen rodoljubnim pesmama koje su se čule sa krajiških radio i TV stanica – bile su televizije u Kninu i na Plitvicama; televizija Petrova Gora nikad nije zaživela. Srpski radio Petrova Gora tako je, npr., i započinjao i završavao program uz “Marš na Drinu” – obožavanu melodiju moga oca. Ali nije morala biti rodoljubna pesma ili melodija. Srpski radio Petrinja, kojeg smo takođe slušali za vreme Krajine, kao uvodnu špicu je imao narodno kolo – drmeš, koje se igralo i igra se među Hrvatima, ali i među Srbima Korduna, Banije i Slavonije, i koje je bilo popularno na našim svadbama, a stvar je bila u tome da se što duže izdrži u tome kolu kad se onako pohvataju za ruke iza leđa pa se vrte,rekao bi da ne dodiruju zemlju nego lete; za naročito dobrog i izdržljivog igrača drmeša važio je neki Miloš Duduković ali je isti bio poznat i po tome što je o njemu pre rata pisao i “Karlovački tjednik” kao o čoveku koji je u ondašnjoj SR Hrvatskoj najviše puta polagao vozački ispit – navodno čak 16 puta! I tako, kad bi na harmonici bio odsviran drmeš – banijski, malo drugačiji nego naš karlovačko-kordunaški – onda bi Srpski radio Petrinja započinjao program, ujutru.)Opisujući stanje duha, mentaliteta, navike ljudi itd. u Srbiji, neki Lazo (poznanik i prijatelj moga oca iz Karlovca još od pre rata, i sam živeo u Karlovcu, na Mostanju, a u licu isti ili skoro pa isti kao onaj naš glumac kome ne znam ime ali je u “Boljem životu” tumačio lik oca problematične Sanje, crn u licu, mršav, takav je bio i Lazo; Lazo je posle “Oluje” živeo blizu Beograda, kud se posle deo ne znam) Lazo negde u leto 1997. godine reče mome tati: “Brate” tako ga je zvao iako nikakav rod ne bejasmo, čak naprotiv, Lazo je gledao da se nekako orodimo preko… no to nije važno. “Šta da ti kažem” nastavi “turcizam u punom jeku!” Ove njegove četiri reči, izgovorene polako kako je već imao običaj govoriti, dale su ceo njegov opis Srbije u ono vreme, a kod mene i mojih sestara i užeg kruga naših prijatelja i srodnika iz redova omladine materijal za podsmevanje, što, priznajem, nije bilo lepo, jer ovo je bio čovek inteligentan, načitan i on ovo ne bi izgovorio pred svakim, ali moj otac je uvek važio za nekoga ko se svojim blagim i smirenim duhom i priličnim znanjem izdvaja među mnogima i kao takvoga ga je i Lazo smatrao (sa dosta prava, dodaću, mada, što je stariji, to moram priznati, moj tata sve je tvrdoglaviji, jogunastiji i skloniji svađi, misleći da je uvek u pravu po bilo kom pitanju). Interesantno je da Lazine reči, kojima sam se onda u neku ruku rugao, i ja danas, mada ih ne izgovaram, smatram za ispravne i mislim da se i danas mogu primeniti na Srbiju, jer nekako uspoređujući Srbiju i Hrvatsku (van konteksta srpsko-hrvatskih odnosa) mnoge stvari ispadnu u korist Hrvatske. To ne znači da bih se vratio u Hrvatsku i kad bih imao gde – a nemam – ali znači da drugačije razmišljam nego u ono vreme kad su neke sirote izbjeglice mazale sapun po hlebu i jele… Ali, pravo govoreći, onda nisam mnogo i razmišljao, jer se u tome uzrastu u kome sam ja tada bio malo i razmišlja, barem ne o takvim stvarima koje je Lazo govorio mome tati (mada se, eto, pamte).

  2. Prvih dana našeg izbeglištva u SR Jugoslaviji (u stvari u Srbiji, jer je velika većina nas izbjeglica došla u Srbiju, manji deo je otišao u Crnu Goru, nešto je ostalo u RS, a mali deo se nastanio u Sremsko-baranjskoj oblasti kao poslednjem ostatku RSK još dve godine), posle naše krajiške katastrofe u “Oluji”, bili smo obuzeti najviše osjećajem nekakve sreće što se, eto, ipak izvukla živa glava (na žalost, mnogi nisu imali ni tu sreću). Kasnije, kako je vreme više odmicalo, nesrećni ljudi su počeli da se, da tako kažem, osvješćuju iz te neke vrste zanosa i da realno sagledavaju svu veličinu tragedije koja se sručila na njihove (naše) glave i da zapadaju u određenu vrstu utučenosti izazvane ovim saznanjem. Kao ilustraciju ova dva suprotna raspoloženja među izbjeglicama iz RSK ja ću navesti dva slučaja iz 1995. godine, prvi par dana nakon “Oluje”, drugi par meseci kasnije, oba iz Rume, jer sam se ja sa mojima najbližima nastanio u Rumi (da li smo tad mislili za stalno, privremeno ili nismo ni razmišljali o tome, to sami Bog zna, toliko su osjećaji bili zamršeni) nakon tragedije krajiških Srba, kao i mnoštvo drugih izbjeglica iz svih delova RSK, a i iz zapadnog dela RS koji je pao nedugo nakon Krajine (u junu 1996. jedan moj bratić, vojno lice, koji se u septembru 1995. borio u RS oko Sanskog Mosta, reče mi u Rumi da je to bilo zbog Karadžićeve izdaje i tajnih dogovora sa Tuđmanom, a to sam čuo od još par osoba, ne znam, kako bilo da bilo, u roku od mesec-dva palo je desetak opština u zapadnom delu RS u ruke neprijateljske hrvatsko-muslimanske vojske). Dakle, negde u drugoj polovini avgusta 1995 (ja sam stigao u Rumu 11. avgusta uveče kao poslednji od nas petoro, mada sam pre svih prešao 8. avgusta u Škljocinom starom ali očuvanom “mercedesu” preko mosta na Uni u RS, ali dok sam se ja dva dana bavio kod Škljoce u Banja Luci, moji su prošli za Srbiju gde su stigli takođe 11. avgusta, ali ujutro, dok sam se ja u to vreme u kamionu truckao običnim putem preko Koridora ka Brčkom i u Bijeljini čekao satima, a čekao bih i dalje da me, srećnim slučajem, naš Tetec i neki taksista Crnogorac nisu ugledali u koloni, i to je valjda jedino čudo koje mi se dogodilo u životu), išli smo u Rumi pešice ulicom Ive Lole Ribara prema Orlovićevoj ulici ja, moj tata, te nekakav njegov tetak i tetka (ne rođeni), takođe izbeglice, koji su još lutali na potezu Sremska Mitrovica-Ruma-Inđija-Nova Pazova ne mogavši se odlučiti gde da se nastane (jer još nismo bili dobili ni izbjegličke legitimacije, tj. još nas nisu registrovali nigde). I kako je Ruma tih dana bila puna izbjeglica (ostala je i kasnije, ali tad je bilo još i više), ništa nije bilo lakše nego naići na druge izbjeglice – a nekako smo se, Bog bi znao po čemu, prepoznavali; doduše, ovaj tetak moga oca je poznavao ceo Kordun i trećinu Like i Banije; umro je pre dve godine u prilično visokoj starosti, nekih 87-88 godina – onda je imao negde oko 66 godina. Ne znam zašto smo išli pešice – biće da smo šetali, odnosno da je očev tetak tražio kuću gde bi se eventualno mogao nastaniti, a to je svakako lakše kad se ide pešice – jer moj otac inače ne bi mrdnuo ni 200 metara bez naše “džete”, to mu beše navika još iz Karlovca; uz to, dan je bio vreo, kao i ceo taj avgust, vreo sa onim vrelim letnjim vetrom koji sam upoznao u Sremu. I upravo da izbijemo na Orlovićevu ulicu (tamo gde je sad “Rum-bum”; u ono vreme je bila nekakva stara kuća sva obrasla u bršljan koliko se sećam) i da se spustimo dole prema centru grada, ali odozgo, iz pravca Borkovca, naiđe Orlovićevom ulicom grupa od neke tri-četiri žene, starije, možda sve preko 50 godina, a manje ne. Po čemu su one poznale da smo mi izbjeglice (i obratno, jer su i one bile izbjeglice, doduše ne sećam se odakle), to ne znam – da li po govoru, po izgledu, ili i jedno i drugo, ili nešto sasvim treće, tek tu se, kod te kuće obrasle u zelenilo, upoznasmo, i zajedno produžismo dole ka centru. Naravno, odmah se povede razgovor o toj nesreći koja nas je sve zadesila, i na to jedna od tih žena priđe meni, i zagrlivši me i majčinski blago privukavši sebi, reče: “Ma neka su nas proćerali, neka su nam oteli i opljačkali sve, ne bi bilo štete ni da smo svi mi stari izgin'li, samo kad su se ova naša ljepa djeca spasla!” (Već je ona ispitala i saznala od moga oca da on ima još dvoje dece, dve ćerke starije od mene, i da smo se svi, Bogu hvala, izvukli iz “Oluje” zdravi i čitavi.) I još jednom mi nežno razbaruši kosu i reče kako sam ja “sav kao neka curica” i još je nešto pričala, što sam ja zaboravio, tako da se danas ne mogu setiti da li su one – te žene – bile u nekoj rodbinskoj vezi među sobom, mada mi se čini da jesu, barem neke od njih, a bilo ih je tri-četiri kako rekoh. Nije to bitno, nije bitno ni to što sam ja, nežno i umiljato dete, ostavio povoljan utisak i na njih, nego one reči da samo kad su se “djeca spasla”. U tim prvim danima to je mnogima bila utjeha, što su uspeli da izvuku decu iz onoga zla, iako je bilo očigledno da pred tom djecom (tj. nama) stoje teški dani – nekom više, nekom manje, ali većini dani mnogih odricanja i izbegličkih nevolja. To je ono prvo raspoloženje među izbjeglim narodom, mada je normalno da većina odraslih djecu stavlja u prvi plan, jer na nama je u to vreme “svet ostajao”. Kad je nedugo potom ova vrsta nekakve utehe u svoj onoj nesreći ustupila mesto očajanju ljudi koji su sve izgubili, ljudi sa neizvjesnom budućnosti, desio se jedan slučaj koji odslikava karakteristično i to tmurno raspoloženje. Tu nisam bio ja lično prisutan, ali bila je moja baba (očeva majka) koja je to i pričala više puta. Bilo je to u jesen 1995. godine, prve jeseni našeg izbjeglištva. Moja baba bila je u rumskom Domu zdravlja, i sedeći u čekaonici, u razgovoru se odmah spozna sa još jednom izbeglicom, nekom starijom ženom, takođe sa Korduna, i takođe izbjeglom u Rumu (kod svoga devera i jetrve). Pričajući jedna drugoj izbjegličke nevolje tokom i posle “Oluje” (mada moji đed i baba sa očeve strane i nisu videli mnogo zla tokom samog bežanja, budući da su pobjegli iz Slunja sa autobusom još odmah 4. avgusta, prošli ceo put bez da su naišli na borbu – sem granatiranja Gline, koja je tri dana bila izložena hrvatskoj artiljerijskoj vatri, ali kad su oni prolazili, 5. avgusta, i naši su još uvek žestoko uzvraćali sa položaja oko Gline – i 6. avgusta već su bili u Banja Luci, u vreme kad smo mi još na Vilinu Križu premišljali šta i kako dalje, i kad su najteži i najgori događaji tokom “Oluje” tek bili pred nama), ta žena ispriča mojoj babi kako joj dever i njegova žena stalno govore da je najbitnije kad je izvukla živu glavu. “A j…m je i glavu” veli moja baba kako je rekla ta žena “šta mi vredi glava kad ja nemam ni svoga rubca da je povežem, nego evo'le nosim tuđi!” Bežeći, usput, ispred muslimanske vojske na cesti prema Dvoru na Uni, kako je pričala mojoj babi, i provlačeći se štokud, i kroz trnje, i travu, i kupinu (sve je to meni poznato, i moja je majica stradala na leđima!), sakrivajući se, negde joj se razvezao i spao sa glave jedini rubac kojeg je ponela u navrat-nanos bežaniji – i gologlava došla u Rumu – a to je za starije žene na kordunaškom selu kao neka sramota – i sad, eto, nosi tuđi, i zato je smatrala “šta joj vredi živa glava”. Ja se lično ni tada, a ni danas, nisam slagao sa takvim mišljenjem, jer po tome ispada da je rubac vredniji od žive glave, a nije tako, jer dok je žive glave biće i rubca, ali je specifično po tome što govori o očaju u koji je zapao izbegli narod ili jedan njegov deo, možda i veći deo. Svakako, tzv. “šentiljaši” i njima slični među izbeglicama, kojih je bila puna i Ruma – da ih ne nabrajam poimenice a mogao bih nekoliko da ih navedem – su se lakše snašli i nisu brinuli iste brige kao ostatak izbjeglica, ali ipak su oni bili manjina u odnosu na veći broj izbjeglica, samo što su svojim prilično bahatim i razmetljivim ponašanjem, donesenim iz Krajine i ovde još dodatno potpaljenim, uticali da poneki steknu pogrešan utisak o svima nama kao “šentiljašima”, švercerima i ratnim profiterima koji su se bogatili dok je Srbija (tobože zbog nas) gladovala. Bilo je među izbjeglicama i takvih koji nisu spadali u gorenabrojanu grupu, ali su se potcenjivački odnosili – iz nekog ponosa, šta li – prema domaćem stanovništvu, kao npr. jedna devojka koja je 1996. na centru rekla mojoj najstarijoj sestri kako “oni” (Rumljani) nisu ni videli šta su prava kola dok mi nismo došli. Da kažem da sam i sam stekao utisak da su se u Krajini u proseku vozili bolji auti nego u Srbiji, ali svakako je njena izjava veliko preterivanje. Niti su u Rumi svi vozili “jugiće”, niti su na Kordunu svi imali BMW kao Duško Vorkapić (ja boljih kola na Kordunu tokom rata od Vorkapićevog BMW-a nisam video). A i da je tako, čemu to pričati, to ne govori ništa o karakternim vrednostima samih ljudi. Eto, mi smo imali “džetu dvojku”, dobar auto prvenstveno što je bio relativno nov (kupljen 1990) i očuvan, a moj tetak “nemam reči” kod koga smo došli u Rumu imao je “juga”, pa ja zato ništa ne smatram da je on nešto zbog toga bio gori čovjek – mada je on govorio gledajući naš auto: “Nemam reči, to je limuzina!” ali bi dodao: ” Ali dobar je i moj ‘gvardijan'” – tako je, ne znam zašto, zvao svoga “juga” – “ide, glavno je da se kotrlja!” Sve ovo naročito gubi na smislu kad se zna da su pola rata ako ne i više gorepomenuti krajiški bogataši proveli upravo u Srbiji provodeći se. Za to vreme moj otac i hiljade ostalih bili su po rovovima. Ipak, možda se u Krajini opet za nijansu bolje živelo, i tu ne mislim samo na spoljni izgled tog života (npr. kola; kad sam već kod kola, da napomenem kako su jednom mladom čoveku iz Slunja, za vreme “Oluje”, dok je bežao, u Banja Luci ukrali “audija” – i to onog starog “reponju” – u kome je, izgleda, bilo i dosta novca, i nikad ga posle više nije vidio). Ali, nakon “Oluje”, veći deo izbeglica činili su ipak unesrećeni, dezorijentisani, zabrinuti ljudi, zaokupljeni svojom nesrećom i brigom za sutrašnjicu. Moja porodica je spadala takođe u tu grupu, mada ipak nismo, za razliku od mnogih, bili prinuđeni da radimo kod drugih za nadnicu, ili da ribamo stepeništa i čistimo kafiće (a bilo je devojaka izbeglih iz Krajine koje su npr. ribale stepeništa da bi zaradile studentski džeparac, i žena koje su čistile kafiće i razne lokale – a u Krajini su živele kao male “gospođe” – što svakako nije nikakva sramota, nego im, naprotiv, služi na čast. Naš “Tetec” je – najviše – nas oslobodio potrebe da se na taj način borimo za opstanak, ali opet daleko od toga da se živelo idealno i onako kako smo navikli u Karlovcu, pa i u Krajini; ipak su se ti teški dani pregurali.

  3. Sto got vise branite Isllam ce se sve vise sirit. Pa jeli vidite da je Isllam u svaku kucu na svijetu zavirijo na bilo koji nacin. Sad nas je 1,8 milijardi za 50-70 godina najmanje 2,4 milijarde a vas je sve manje imanje.!

    • A kolko je židova u europi bilo prije drugog svjetskog rata a koliko poslije? ništa se ti ne brini, brzo se to riješi, na europski način. Samo nacionalističke stranke u Europi mjesta dobivaju, pa šanse vi nemate pijani idiote. Aj se u mađarskoj proširi, aj se u austriji proširi, aj se u izraelu proširi.. Ma di se vi širite bogati, jedino u ahiretu se širite

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Ova web stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.