Islam – Okvir postojanja Bošnjaka-muslimana

0
32
Autor: Mehmed Meša Delić

Egzistiranje Bošnjaka – muslimana u našim krajevima (Bosna, Sandžak, Kosovo…) uvijek je bilo povezano sa islamom. Tokom stoljetnog postojanja islam je predstavljao osnovni faktor u našem razvoju, upravo pod njegovim utjecajem mi Bošnjaci – muslimani smo se historijski formirali te integrisali na raznim poljima ljudske aktivnosti. Sve glavne i specifične oznake našeg individualiteta je obilježje islama, jer su pod njegovim uticajem i nastale kao takve.

Međutim, mi nismo nikakav izuzetak u ovome, ima još mnogo islamskih zajednica koje su se formirale na istom principu. Jedna od takvih zajednica formirana tim putem jest današnji Pakistan, Indonezija, Malezija… Gotovo isto bi se moglo reći i za čitav muslimanski svijet.

Međutim, u eri dekadencije, koju je islamski svijet preživljavao i koja ga još uvijek pritišće, u shvaćanju islama uvuklo se mnogo stranog – nemuslimanskog. U svijesti kasnijih generacija cjelokupno učenje islama, koje je nekada, kako je već rečeno prožimalo sve manifestacije života i društva svedeno je na vrlo uski krug obrednih i dogmatskih propisa.

U tome je najvažniju ulogu odigrao utjecaj evropske misli, kao i nekad derviška učenja koja su svojim stavovima islamu nanijeli samo štetu. Isto tako, mnogo je zajedničkih tačaka među različitim školama islamske misli, a ipak razlike u gledištima o pojedinim tačkama nisu tako zanemarljive, da bi se mogle iznijeti na nekoliko stranica. Veliki islamski učenjaci i teolozi su napisali detaljne i obimne knjige o tek nekim aspektima ovog predmeta, a bavili su se i o nekim od najznačajnijih razlika između šiita i drugih istaknutih islamskih sekti, koje su postale „rak-rane“ u islamu.

Evropska savremena misao koja je nastala procesom borbe za oslobođenje ispod crkvenog zagrljaja i koja je potisla religiju iz javnog života te joj je dala status privatnog. Takav utjecaj uveliko se odrazio i imao upliva i na našim prostorima. Tako je potiskivanje islama sa javne scene kao i iskrivljavanje njegovog ortodoksnog učenja otvoren proces sužavanja okvira vjerskog vida postojanja muslimana. Tako se islam u svijesti muslimana sve više svodio samo na par vjerskih propisa.

Naime, smatrao se dobrim Bošnjakom – muslimanom onaj koji klanja, posti, obavi hadždž, više nije bilo bitno njegovo ispoljavanje i afirmacija na kulturnom, intelektualnom, ekonomskom te društvenom polju. Na osnovu tih shvaćanja islam je zadobio udarac i to nažalost upravo od onih koji su bili njegovi nosioci, upravo su oni zapostavili onu stranu islama koja ga čini vjerom intelektualnog, te vjerom sredine, između materijalnog i duhovnog. Ovdje posebno treba spomenuti neka tesavvufska shvatanja koja svode islam samo na duhovnu stranu što ni u kom slučaju nije bilo dobro.

Što se tiče našeg postojanja ovdje, na Balkanu (Bosni, Sandžaku, Kosovu…) ono je povezano sa zbivanjima u muslimanskom svijetu. Sva krupnija zbivanja i preživljavanja u tom svijetu reflektuju se na naš vjerski život. Nama Bošnjacima – muslimanima nije za utjehu što su (ne)muslimani u goroj situaciji od nas. Svi trebaju i moraju pomesti svoje avlije i srediti stanje u vlastitoj kući, a tek onda u tuđe gledati.


Mada su Bošnjaci – muslimani prošli kroz kataklizmu izraženu u biološkoj borbi za opstanak još ima unutarnjih kočničara, spontanom preporodu Bošnjaka – muslimana. Neki jesu, a neki nisu u posljednom genocidnom ratu sazreli i shvatili poruku Kur'ana: „Allah neće promijeniti vaše stanje dok se vi ne promijenite“.

Imajući u vidu globalnog stanja muslimanskog svijeta, odnos među muslimanima te njihovog odnosa prema zapadnom svijetu sa kršćanstvom kao ideološkom podlogom, neiminovno nam se mora nametnuti pitanje gdje je mjesto muslimanskog svijeta i u tom svijetu, mjesto nas, Bošnjaka – muslimana kao najisturenijom tačkom prema Evropi, u njemu.

Nije to nimalo jednostavno pitanje. Da bi se potpunije odgovorilo na njega moramo predhodno odgovoriti na jedno drugo pitanje, a to je: Šta je to što je prouzrokovalo zaostalost i dekadencu u islamskom svijetu i šta ga je tako dugo držalo u toj zaostalosti?

Zapadni mislioci, sociolozi, filozofi, orijentalisti trude se da odgovore na ovo pitanje pokušavajući da (do)kažu da bi uzrok zaostalosti mogao biti islam. Oni bi htjeli muslimanskom svijetu staviti recept svog rješenja, polazeći od apsolutno pogrešnih pretpostavki i rukovodeći se tendencioznim tumačenjima i motivima. Prije svega, oni bi time htjeli opravdati kolonijalizam, jer, da su tobože, na taj način, kolonizirajući islamski svijet željeli pomoći muslimanima. S druge strane, htjeli su, pogrešnom analogijom da iskustvo svog vlastitog buđenja primjene na slučaj buđenja muslimana. Zna se, naime, da je buđenje zapadnog svijeta počelo u procesu oslobađanja od utjecaja crkve.

Pa (za)pitajmo se: Zašto se muslimani sami ne probude? Zašto su dozvolili da ih Zapad mora (pro)drmati i (pro)buditi avionima, raketama, bombama? Često se kaže: Da je musliman muslimanu brat. Pa (za)što onda vode bratoubilačke ratove? Izgleda da su muslimani složan narod i kada se treba tući – između sebe.

Nepobitno je, da zapadna civilizacija za svoj nastanak i razvoj duguje emancipaciji od pritiska inkvizicije koja je nemilosrdno ugušavala svaku slobodu ljudske misli.

U ovom trenutku treba postaviti pitanje: Da li islamski narodi moraju poći istim putem, prihvatiti iskustvo zapadnog svijeta? Da li buđenje islamskog svijeta, izlaženje iz uskog kruga vjerskog postojanja, podrazumjeva napuštanje islama i eliminisanje njegovog uticaja?

Zaključujemo da su uzroci zaostalosti zapadnog svijeta u srednjem vijeku, i uzroci zaostalosti islamskog svijeta u naše doba, potpuno različiti slobodno možemo reći da su muslimani, a ne islam počeli gubiti pozicije i propadati u momentu kad su počeli odstupati od principa islama. Principe islama ne treba mijenjati, nego pristalice islama moraju mijenjati svoje principe prema islamu.

U slučaju Evrope bilo je upravo obrnuto. Prema tome, ono što je važilo kao pravilo u buđenju zapadnog svijeta i njegove civilizacije ne važi u buđenju muslimana. U ovom stoljeću došlo je do „buđenja muslimana“ u arpskom svijetu poznato kao „arapsko proljeće“ u kome su se probudili da bi jedni drugima samo zulum činili. A poznato je ko zulumom ruke okrvavi, suzama ih pere. Svjedoci smo da na ovom svijetu mnogi nepravdu čine, ali toga je (po)najviše u arapskom (islamskom) svijetu. Jedni drugima puno zuluma čine. Poznato je da često nepravdu čine i oni koji nepravdu ne zabranjuju, a to mogu da narede, imaju vlast, moć i obavezu.

Tako npr. ljudska duša po svojoj prirodi mrzi i prezire nepravdu (zulum), bez obzira bio čovjek musliman ili nemusliman. Svi ljudi mrze nepravdu, pa makar ta nepravda bila učinjena i životinjama. Mnoge (ne)vjerničke zemlje su donijele zakone o zaštiti ljudskih prava, a neke od njih su donijele zakone o zaštiti životinja. Sa ovim stvarima islam je došao i podrobno ih objasnio već prije 1430 godina. Islam dobro objasnio, a muslimani nisu shvatili ili nisu željeli shvatiti.

Muslimani su nadmašivali svijet superionošću svoje civilizacije onda kada je islam i Kur'an bili temeljni principi, i onda kada je Islamska zajednica bila produhovljena ovim principima.

Ovdje je jasno oslikao ajet na bosanskom jeziku: „Tako mi vremena, svaki je čovjek na gubitku osim onoga koji vjeruje i čini dobra djela, koji preporučuje istinu i strpljivost“. 
Onda kada su muslimani ostavili ove principe doživjeli su dekadencu u svakom pogledu, a u islam se uvuklo mnoštvo onoga (kukolja) što mu ne pripada i što mu je strano, zato islamu moramo dati novi polet. To trebaju uraditi muslimani, a ne zapadni mislioci. Islam treba ući u svaku kuću, i ozračiti svaku avliju, a ne kao do sada samo džamije i njihove avlije.

Po želji Zapada, islam je trebao jednostavno da nestane kao prijetnja uhodanom šablonu življenja u jednom u suštini obezboženom svijetu, a da bi u tome i uspio, Zapad je tražio što više obezboženih ljudi koji bi im pomogli da upravljaju muslimanskim svijetom. Nažalost, (pro)našao je puno takvih.
Možemo li očekivati afirmaciju islama u Bosni, Sandžaku, Kosovu… ili će on ipak ostati u domenu intimnosti.

Još u toku Austro-ugarske okupacije, a naročito poslije Drugog svjetskog rata počeo je proces izrastanja novih intelektualnih laicističkih snaga koje su zahtjevale novu orijentaciju koja je sadržavala aktivno uključivanje u savremene procese zbivanja i izlaženja iz začaranog kruga. Ove nove tzv. svjetovne snage ubrzo su došle u sukob sa starim tzv. „konzervativnim“ snagama koje su se suprostavljale svakom izlaženju iz svog tradicionalnog kruga.

Socijalistički razvoj je još više ubrzao proces izrastanja antiislamskih snaga već spomenuti tzv. laicistički, strogo se suprostavivši onim „konzervativnim“ snagama. Sve ovo nije spriječilo i mnoge Bošnjake – muslimani i njihove imame (hodže) da zbog ličnih interesa u tome učestvuju. I oni su posjedovali „Članske karte KPJ-u“. I njih je ta dotična ideologija jednostavno opčinila. A imali su zamjenu, da ponude islamsku doktrinu. Pa ako su nekada vjerovali u srp i čekić, a zašto nebi danas u Boga?

„Sjajem“ komunističke ideologije ljudi su bili primamljeni jer se anarhija sticanja svojine na način harama uvukla u sve pore kapitala. Apatija, ravnodušnost osjećanja naspram vapaja i bolova potlačenih prekinula je sve društvene odnose posijavši u okrilju društva klice mržnje i zavisti. Nadalje, veliki broj onih koji su se bavili islamskom kulturom su smatrali da je islam – nakon što je raščistio sa kipovima na Arapskom poluotoku ispunio misiju i dostavu emaneta, pa neka ljudi sa aspekta ekonomoje i politike žive onako kako žele. U širem smislu riječi neka bude onako kako će biti.

A „revolucionarni ateizam“ se pobrinuo da se na udaru nađe sve što ima veze u odnosima čovjeka i Boga, i to je dovelo do represivnih mjera prema svemu „nazadnom“, pri čemu su i crkve i džamije pretvarane u druge namjene, a proganjanje duhovnih ljudi dobivalo dimenzije prave poplave „narodne vlasti“.

Ovakav skandalozan džahilijet i neznanje opteretili su misao i prosperitet stavivši na njih okove. Muslimani su jednostavno zastali i počeli se baviti razlikama.

Nasijedali su na priču onih koji su im željeli dobro – a nisu bili svjesni suštine vjere, jer se radilo o ograničenim osobama – koje su pokušavali da ih pripoje sebi i svom sistemu života.

Mnogi će to opravdavati da je ono bio period totalne destrukcije svega što bi moglo pokrenuti islamsku misao, islam je sveden na vjeru „privatnog“, dok se iza svega toga krilo samo uništavanje islama.

U tom vaktu htjeli to priznati ili ne, vjeru su sačuvali „obični ljudi“, nažalost izdali su je oni od kojih smo očekivali najviše.

Mada su Bošnjaci – muslimani prošli kroz kataklizmu izraženu u biološkoj borbi za opstanak još ima unutarnjih kočničara, spontanom preporodu Bošnjaka – muslimana. Neki jesu, a neki nisu u posljednom genocidnom ratu sazreli i shvatili poruku Kur'ana: „Allah neće promijeniti vaše stanje dok se vi ne promijenite“. 

A takav plemeniti preporod stvorio bi temelj za budućnost naših pokoljenja. Zato, neka Svemogući Bog usadi u njihove duše islam, a ne Zapad kojem se neki više okreću nego Bogu.
AMIN!


Sandžak PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone

Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Ova web stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.