12. August 2017

Piše: Senida Kalač – Murić

    Bila sam prosječno dijete sa sela. Moj otac je godinama radio u inostranstvu, a ja sam bezbrižno živjela, obasipana ljubavlju i pažnjom svoje majke, nani, djedova… U mojoj porodici se nije mnogo pričalo o Islamu, izuzev nekih pojedinosti – “nemojte, grijeh je”, “sjutra Bajram – biće kolača”, “od vajkada se kod nas postilo” i slično. Zašto se posti? Kome se Bajram sprema? Zašto će moja majka ili nana jednoga dana umrijeti – na ta pitanja odgovor nisam ni naslućivala. Od svoje majke čula sam da postoji Bog (Allah) Koji je na nebu i da On sve vidi i zna, i da će pravda jednom svakoga stići. To bi me u mnogome utješilo, jer sam  osjećala patnju dunjaluka i vidove nepravdi, gdje bi za neki grijeh, na primjer blud, žena osuđivala, a muškarcu zavidjelo i dr. primjeri iz moje okoline. 

    Nisam poznavala nikoga ko nosi hidžab, izuzev najstariju od svojih osam tetki, koja je jedina od svih gostiju koji su nam dolazili više truda ulagala da obraduje i zabavi nas djecu, nego da učestvuje u muhabetima odraslih. Najranije sjećanje na nju je kad me je u svom krilu držala, iz šarene najlonske kese vadila razna iznenađenja, radovala se našem dječijem smijehu i na glavi nosila taj prelijepi bijeli veo.

    Roditelji su mi, u suštini, pružili lijep život – moje je bilo da učim, a ostalo je bilo njihova briga. Negdje oko svoje sedamnaeste godine počela sam ozbiljno razmišlati o smislu mog postojanja, o nekoj vječnoj sreći, sigurnosti, mogućem trajnom zadovoljstvu i sl. Stvari koje su me okruživale pružale su mi samo kratkotrajna radovanja. Osjećala sam da postoji još nešto nedokučivo, što mnogo bolje od svega dotadašnjeg, nešto što tek treba da upoznam.

 Izučavajući islamsku literaturu spoznsla da svaki vjernik “mora” obavljati pet dnevnih namaza, a da to nije nešto dobrovoljno ili neki lični izbor kako sam do tada mislila. Pobojala sam se za sebe i svoje voljene zbog našeg dotadašnjeg nemara, ali je u mom srcu zasijala nada i radi saznanja da je Allah milostiv i da će uputiti onoga ko želi da bude upućen.

    U vrijeme studija na fakultetu počela sam se konstantno družiti sa jednom bližom rođakom koja je redovno obavljala namaze. Sa njom sam mnogo pričala islamskim istinama, što je bilo podstrek da intenzivnije počnem izučavati svoju prelijepu vjeru, vjerske obaveze, plemenite osobine svoga Gospodara i sve ono što sam kao muslimana trebala znati. Shvatila sam koliko je  bilo pogrešno što su mi u okolini govorili da Allah kažnjava, a ne o tome koliko nagrađuje, da se mora klanjati, ali ne i koje su blagodati namaza, da se mora postiti, ali ne i o svrsi i smislu posta. Iz mojih dotadašnjih briga i strahova rodila se jedna velika nada, svjetlost koja se pojavi kada mi je najteže i odnese teške trenutke iz mog života, moj najveći i najuzvišeniji cilj – Allahovo zadovoljstvo i moje željeno krajnje odredište – Džennet. 

    Došao je i taj trenutak, obukla sam široku, dugu haljinu, propisno se abdestila, drhtavim rukama držala na papiru ispisane dove i počela klanjati. Pored mene je bila moja draga rođaka koja je predvodila naš prvi zajednički namaz i koja me je, Allahovom odredbom i uputom, podstakla na prakticiranje obreda. Plašila sam se da ne napravim grešku u klanjanju namaza, ali bih se odmah prisjećala da Allah vrjednuje djela prema našim namjerama. Svo moje biće preplavila je neopisiva sreća, do tada nedokučiva. U tom trenutku ništa nije bilo važno, osim tog prelijepog osjećaja spokoja u pokornosti svome Gospodaru.

    Naredne dvije godine provela sam u borbi sa sobom u vezi sitnijih navika. Dunjaluk me je sa svojim zamkama vukao sebi, a moje nježno srce sa određenom količinom imana povremeno se odupiralo i vraćalo sedždi i Kur'anu. U međuvremenu sam završila fakultet, zatim se udala i dobila dijete. Promjena sredine, drugačiji način života i mnogo trenutaka samoće i razmišljanja, natjerali su me da se iznova vraćam onom neuništivom svjetlu – smiraju u pokornosti Allahu. U ovom periodu počela sam redovno obavljati svih pet propisanih namaza i zarekla se Allahu da ću to raditi do kraja svoga života. Pa zar to nije onaj moj dugo očekivani osjećaj konstantne sreće i sigurnosti?  Klanjala sam tako iz dana u dan, moj život je postajao nekako ljepsi i jednostavniji, sve manje sam se obazirala na prolazne dunjalučke stvari, brige su dolazile, i odlazile, praćene sedždom. 

Međutim, još uvijek nisam bila na javnim mjestima pokrivena po islamskim propisima, kao što sam to bila na namazu. Počela sam shvatati da moj iman, još uvijek, nije potpun. Svaki boravak van kuće u neislamskoj nošnji stvarao je neobičan nemir i zebnju u meni, dok mi je svaki susret sa pokrivenom sestrom stvarao osjećaj ljubavi i milosti. Žena sa hidžabom za mene je predstavljala oličenje dobrote, čednosti, moralnih kvaliteta i svega onoga što se samo poželjeti može. Moje srce je žudilo za hidžabom. Dovila sam Allahu da me učvrsti u mojoj namjeri da se pokrijem, da se cijelom svijetu predstavim kao istinska vjernica, i da svoju već potvrđenu vjeru i njeno prakticiranje krunišem i hidžabom. Želja za Allahovim zadovoljstvom zasijenila je moje tadašnje brige i strahove: reakcija okruženja, diskriminacija prilikom zaposlenja, ponašanje i ophođenje ljudi prema meni, sve to postalo je mala sićušna mrvica.

   Nastupio je mjesec ramazan. Prvog dana Ramazana probudila sam se ranije nego uobičajeno. Pored kreveta je stajao moj omiljeni hidžab i haljina. Tada sam obukla odjeću ponosa i zaštite. Stajala sam nepomično pred ogledalom, ushićena od sreće. Od tog trenutka hidžab više nije bio samo moja odjeća za namaz, bio je moj identitet, sloboda, štit i moja kruna. Neki su me podržali, neki me nisu razumjeli, a neki čak i osudili. Sve je tada bilo nevažno. Moj osjećaj sreće nije imao kraja. Danima sam šetala svojom kućom u hidžabu i radovala se Allahovoj nagradi. I moj izlazak vani bio je nesvakidašnji. Sve je bilo bolje nego sto sam očekivala. Osjećala sam se posebno, drugačije, preporođeno. Osjećaj slasti nošenja hidžaba ne može se riječima opisati – to se mora doživjeti. Proslo je više od godinu dana, ali još uvijek ne prestajem biti ponosna svakim svojim korakom prohodanim sa hidžabom. 

    Ne mogu Vam reći dragi čitatelji da neće biti iskušenja, njih je uvijek bilo i biće. Pa ovo je dunjaluk, ovo nije Džennet, ali, zasigurno mogu tvrditi da je sa Islamom sve lakše. Uz čvrsto oslanjanje na Jedinog Stvoritelja svaka briga postaje neznatna, prepreke postaju mostovi, iz nevolja izvlačimo mudrost, a u strpljenju nalazimo spas. Svakim korakom prema Allahu naći ćemo i boljitak u životu na dunjaluku; svakom sedždom naći ćemo veći stepen na ahiretu. Jedini sigurni put do uspjeha na oba svijeta je naš lijepi islam. 

   Molim Uzvišenog Allaha da ove moje riječi dopru makar do jednog iskrenog srca i izmame makar pet minuta iskrenog razmišljanja o Allahu, Njegovoj savršenosti, dunjaluku, ahiretu, i da nas sve iskrene vjernike zajedno sastavi u Džennetu. Amin.

 

Sandžak PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone



Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

No more articles