12. Mart 2017

Navršilo se tačno 555 godina od postanka Sarajeva, grada koji je ustanovio vakif Isa-beg Ishaković.

Piše: Jasmin Agić

Značaj djelovanja Isa-bega Ishakovića za historiju Bosne i Hercegovine i Sarajeva nemjerljiv je s obzirom na to da je ovaj sposobni vojskovođa i političar uspio ostati zapamćen kao osnivač gradova i veliki vakif. Isa-beg je osnovao Sarajevo kao zasebnu urbanu i graditeljsku cjelinu početkom marta 1462. godine, a u 2017. navršava se punih 555 godina postojanja tog grada.

Ishaković je prije Sarajeva osnovao cijeli niz drugih gradova na Balkanu, a najvažnija mjesta koja i danas u sklopu svojih urbanih cjelina imaju objekte koji su njegov vakuf jesu Skoplje i Novi Pazar.

Zanimljivo je, kaže u razgovoru za Al Jazeeru historičarka iz Sarajeva Ramiza Smajić, da je Isa-beg Ishaković prvi objekat na području Sarajeva podigao nekoliko godina prije nego što je napisana vakufnama, koja se smatra dokumentom osnivanja grada. Isa-beg je 1457. godine, po naređenju sultana Mehmeda Fatiha II, podigao džamiju danas poznatu kao Careva, a nedaleko od džamije izgradio je dvor – Saraj – po kojem grad i dobija ime.

Udareni temelji Sarajeva

Vakufom Isa-beg Ishakovića podignuti su prvi graditeljski objekti orijentalno-islamske gradske kulture na području Bosne i Hercegovine, a sama vakufnama, kako pojašnjava Smajić, najstariji je osmanlijski dokument takve vrste u Bosni i Hercegovini. Uspostavljanje vakufa proizvod je planirane državne politike koja je carske velikodostojnike obavezivala da ostavljaju legate u mnogim gradovima, pa je, djelujući po tom principu, i Ishaković prije sarajevskog utemeljio i vakufe u Skoplju i Novom Pazaru.

Vakuf u Novom Pazaru i Skoplju

Osnivač Sarajeva Isa-beg Ishaković veliki je vakif i Novog Pazara. Praktično mu je udario temelje podizanjem vojnog logora s obzirom na to da je taj prostor bio na udarnoj liniji osmanlijskih osvajanja. Uslijedila je izgradnja hamama (još uvijek aktivan kao “banja”) i džamije (porušena nakon Prvog svjetskog rata).

Iako je Ishaković i u Skoplju uvakufio veliku džamiju na ime svog oca Ishaka, najviše se spominje kao osnivač Sarajeva. I on i njegovi sinovi ostat će zapamćeni po vrlo prijateljskim odnosima sa Dubrovnikom, i to ne samo preko trgovaca nego i preko ljekara koji su dolazili iz Dubrovnika da liječe u Bosni. Često su razmjenjivani i pokloni povodom praznika ili porodičnih slavlja.

Sama vakufnama dokument je u kojem su pobrojani objekti koji će biti podignuti, kao i način na koji će oni biti održavani. U vakufnami se ne spominje ranije podignuta džamija, a rad njenih vjerskih službenika finansirao se direktno iz carske blagajne. Vakufnama eksplicitno spominje tekiju i most.

“Vakufnama Isa-bega Ishakovića napisana je na arapskom jeziku s uobičajenim uvodom, u kojem se objašnjava zašto vakif izdvaja dio svoje imovine za podizanje i održavanje svog vakufa. U ovoj vakufnami Isa-beg Ishaković uvakufljuje tekiju i most, a za njihovo održavanje uvakufljuje mlinove u selu Brodac (današnja Bentbaša), hamam (banju), tekuću vodu za potrebe hamama, han, dućane i više zemljišnih površina na području današnjeg Sarajeva i okoline”, pojašnjava Smajić.

Tekija i mnogi drugi objekti

Tekija koju je uvakufio Isa-beg Ishaković upotrebljavala se ne samo za vjerske svrhe nego i kao svratište, prenoćište i kuća za siromašne, a njena multifunkcionalnost činila ju je svojevrsnim društvenim centrom tek formirane gradske sredine. Osim tekije, u vakufnami se spominje i most za koji je Isa-beg naložio da se podigne na Miljacki i koji je spajao, s jedne strane, Carevu džamiju, a sa druge mjesto na kojem se danas nalazi Kolobara-han.

Prvobitno Sarajevo nalazilo se na području današnje Bentbaše, a s razvojem gradskog života ono će se širiti nizvodno niz Miljacku. Na svojim historijskim počecima Sarajevo je cijeli dio grada koji je dao izgraditi Isa-beg Ishaković pamtilo po toponimu koji je dobio ime po osnivaču grada, a tek je u kasnijem periodu promijenio naziv.

“Na osnovu istraživanja iz prvorazrednih izvora danas znamo da je Isa-beg našao najprikladnijim da se na mjestu srednjovjekovnog naselja Brodac (današnji prostor od Bentbaše do Baščaršije) utemelji novi grad. Isa-beg je to zemljište oduzeo zatečenim vlasnicima, a u zamjenu im dao zemlju u selu Vrančić u Hrasnici. Tu na Bentbaši dao je izgraditi tekiju (záviju) i musafirhanu (gostionicu), koja se smatra najstarijom u Bosni. Cijeli taj dio naselja nazivan je Isa-begovom mahalom narednih pola stoljeća da bi vakufima Muslihudina Čekrekčije polahko prešao u upotrebu naziv Čekrekčijina mahala”, objašnjava Smajić.

Mnogi objekti vakufa uništeni kroz historiju

Ishaković je za potrebe održavanja objekata džamije, tekije i mosta uvakufio veliki broj objekata i zemljišnih parcela. Direktor vakufske direkcije Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini Senaid Zajimović pojašnjava da je kao vakif Isa-beg podigao devet mlinova na Miljacki i ostavio veliki broj zemljišnih parcela namijenjenih isključivo za izdržavanje vakufa.

Iako je izgrađena sredstvima iz carske riznice, Careva džamije danas je dio Isa-begovog vakufa i predstavlja najljepši spomenik njegovog vremena i dobročinstva. Mnogi objekti tog vakufa s vremenom su uništeni, ali Careva džamija i hamam koji se nalazi tik uz nju i danas su dio sarajevske gradske jezgre.

“Danas od Isa-begovih vakufa imamo živu Carevu džamiju, koja je nekoliko puta rušena i pretvarana čak i u magacine, ali je uvijek nakon rušenja bila i popravljana. Posljednji popravak Careve džamije desio se 2015. godine, kada je obnovljen i hamam. Taj hamam je do 2015. bio ruglo Sarajeva, a imao je sudbinu kao i mnogi drugi slični objekti i vakufi u Bosni i Hercegovini. Bio je uništavan, uzurpiran, otuđivan, nacionaliziran, a 2004. proglašen je nacionalnim spomenikom, a godinu kasnije vraćen je Vakufskoj direkciji”, kaže Zaimović.

Dvorac (Saraj) koji je podigao Ishaković, po kojem je, uostalom, grad i dobio ime, uništen je još u vrijeme Osmanlijskog carstva, a na njegovom mjestu podignuti su vojni logor i kasarna. Historijski izvori nedvosmisleno lociraju Saraj na mjesto gdje se danas nalazi sjedište Ministarstva odbrane Bosne i Hercegovine, a Zajimović kaže da taj odabir nije nimalo slučajan zato što su na mjestu osmanlijske kasarne i austro-ugarske vlasti po dolasku u Bosnu podigle zgradu namijenjenu za smještaj vojske i vojne komande.

Austro-Ugarska radi intervencije

Austro-ugarske vlasti napravile su intervenciju na još jednom objektu Isa-begovog vakufa, vjerovatno s namjerom da poboljšaju i ojačaju putnu infrastrukturu grada, ali su tom intervencijom narušili i izmijenili prvobitni izgled objekta. Most koji je Isa-beg podigao, a koji se nalazio na Miljacki i spajao Carevu džamiju i Kolobara-han, ne nalazi se, između ostalog, na originalnoj lokaciji.

“Most je preživio, ali je austro-ugarska vlast donijela odluku da ga pomakne uzvodno 10 do 20 metara i on je na ovom današnjem mjestu. Ostalo je ime, pa se on danas zove Careva ćuprija. Prvobitni most je uništen jer je Austro-Ugarska kameni most zamijenila betonskim”, objašnjava Zajimović.

Mlinovi na Miljacki potpuno su uništeni, a većina zemljišnih posjeda, koji su bili dio Isa-begovog vakufa, u vrijeme dviju Jugoslavija otuđeni su, a zatim nacionalizirani ili predani privatnim licima na upotrebu, kaže Zajimović potcrtavajući da je “Kolobara-han fizički prisutan, ali je bio uništen i vakufska direkcija planira da obnovi taj objekat”.

Porodično porijeklo

Isa-beg Ishaković drugi je sandžak-beg Bosanskog sandžaka, a vojno-administrativnom oblašću upravljao je od 1464. do 1470. godine. Bio je posljednji krajišnik Bosanskog krajišta, kaže Ramiza Smajić, a o njegovom porijeklu postoje dvije verzije koje kažu “da je riječ o bratu Stjepana Vukčića Kosače, Hranušiću, koga je ovaj predao sultanu Mehmedu Fatihu II kao izraz lojalnosti, a on primio islam i izgradio karijeru kao pripadnik vojničke klase ili da je riječ o pripadniku istočnobosanske velikaške porodice Pavlović koga su zarobile akindžije, a on se onda pokazao kao izuzetno sposoban i naslijedio vođu akindžija”.

Isa-beg Ishaković zbog svog graditeljskog i prosvjetiteljskog djelovanja spada u red najznačajnijih ličnosti historije Bosne i Hercegovine. Iako je prije dolaska u Bosnu osnovao još nekoliko balkanskih gradova, od kojih su najveći Skoplje i Novi Pazar, historiografija ga pamti kao čovjeka koji je izabrao lokaciju, a zatim graditeljskim nalozima udario prve obrise Sarajeva.

Izvor: Al Jazeera

Sandžak PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone



Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

No more articles