Irački sud poništio kurdski referendum

1
20

Vrhovni federalni sud Iraka presudio je da je referendum o kurdskoj nezavisnosti neustavan i da su rezultati glasanja ništavni.

Vrhovni federalni sud Iraka presudio je da je referendum o kurdskoj nezavisnosti, održan 25. septembra, bio neustavan i da su rezultati glasanja ništavni, kazao je Reutersu zvaničnik tog suda.

Agencija navodi da je Vrhovni federalni sud odgovoran za rješavanje sporova između centralne vlade Iraka i regija, uključujući Kurdistan.

Regionalna vlada Iračkog Kurdistana saopćila je prošle sedmice da će poštivati odluku Saveznog suda, koji je zabranio otcjepljenje te regije od Iraka.

“Vjerujemo da ova odluka mora postati osnova za početak sveobuhvatnog nacionalnog dijaloga između Erbila i Bagdada kako bi se riješile sve nesuglasice”, navedeno je tada u saopćenju Regionalne vlade Kurdistana.

Sporni referendum

Irački Vrhovni federalni sud presudio je 6. novembra da nijedna regija ni pokrajina ne može proglasiti odvajanje od Iraka, reagirajući na kurdski referendum o nezavisnosti.

Bagdad i Erbil sukobili su se zbog referenduma o nezavisnosti održanog 25. septembra u Kurdistanu i spornim područjima.

Većina Kurda (92 posto) podržala je nezavisnost na referendumu, koji je Bagdad osudio kao nezakonit.

Nakon referenduma Bagdad je Kurdistanu nametnuo zabranu međunarodnih letova te poslao snage Vlade i provladinu miliciju da zauzme područja izvan regije na koju Kurdi polažu prava od 2014, što je rezultiralo sukobima između snaga povezanih s Bagdadom i kurdskih pešmergi.

Izvor: Agencije


Pogledajte vijest na izvornom sajtu:

Irački sud poništio kurdski referendum


Sandžak PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone

Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

1 komentar

  1. Jednom prilikom, pre nekoliko meseci, jedan dobar prijatelj moga oca, Srbin koji je bio ostao u Hrvatskoj na početku rata 1991. godine, rekao je mom ocu kako je RSK pala zbog toga što je naše rukovodstvo 1995. godine odbacilo plan Z-4 za Krajinu koji je, po njegovim rečima, nudio Krajini “državu u državi”. Kaže, Krajina bi po tom planu bila samostalna u svim pitanjima sem u pitanjima spoljne politike, imala bi svoj ustav, zakone, policiju, grb, himnu, zastavu, sudstvo, parlament, vladu, valutu itd. nezavisno od Hrvatske, ne bi imala doduše svoju vojsku, ali ni hrvatska vojska ne bi imala pristupa na teritoriju Krajine dok bi Srbi u Krajini bili izuzeti od vojne obaveze služenja u hrvatskoj vojsci, a sve to bi, navodno, garantovale SAD, zapadnoevropske sile i Rusija, dok bi snage UN prvih godina čuvale granice Krajine. I sve su to, reče on, naše vođe neodgovorno odbile “upropastivši svoj narod”. Ja ne ulazim u to koliko je ovaj plan bio realno ostvariv, znam da se o njemu govorilo početkom 1995. godine, da su primjedbe imali i naši i hrvatsko vođstvo, naši bi se morali odreći nekih delova teritorije Krajine, uključujući Vukovar, dok je Tuđman taj plan nazvao isto kao i prijatelj moga oca – državom u državi. Uz to, pitanje je koliko bi snage UN štitile Krajinu jer u praksi do tada nisu sprečile nijedan upad hrvatske vojske na teritoriju Krajine a bilo ih je do 1995. godine dva-tri većih razmera, a i hrvatska strana je ovaj plan prihvatila samo kao temelj za buduće pregovore. Tačno je, naši su plan odbacili, šta ih je pri tom rukovodilo ne znam, i da li bi nešto od realizacije toga plana bilo i da su ga prihvatili, ne znam. Očev prijatelj je tom prilikom rekao mom ocu i da je pad Krajine nakon toga postao neizbježan, jer je Hrvatska prikupila toliku vojnu silu koju, reče, “vi tamo ni zamisliti niste mogli. Oni su” veli “imali samo u rezervi više vojnika nego vi svih zajedno”. Tad sam se setio i reči jednog drugog očevog prijatelja, takođe Srbina koji je tokom rata ostao u Hrvatskoj, starijeg čoveka, izgovorenih još u martu 1997. godine kad je došao u Rumu da obiđe nas i još neke poznanike: “Mi smo dva tjedna prije ‘Oluje’ znali kako ćete vi proći!” I on je pominjao nesrazmeru snaga, naglasivši pri tom kako su Hrvati tvrdili da im je najžešći otpor pružen na Kordunu i Baniji, konkretno da su naši najjače branili Petrinju, Glinu i područje kod Karlovca. Ja lično mislim, sudeći po priči moga oca i ujaka, koje je “Oluja” zatekla na frontu, kao i po svedočenju još nekih naših boraca, da je važnu ulogu u demoralizaciji naših boraca odigrao psihološki efekat, činjenica da je HV u “Oluji” više od samih položaja SVK granatirala naselja u pozadini našeg fronta, neselektivno i snažno. Već prvog dana, po svedočanstvima, naši borci su se više brinuli o svojim porodicama u pozadini, izloženim hrvatskim granatama, nego o otporu neprijatelju. Zabunu je stvorila i Martićeva naredba o evakuaciji Sjeverne Dalmacije i Like, dok o Kordunu i Baniji nije bilo ni reči. Na Kordunu su pojedini oficiri SVK sprečavali bjekstvo naroda, kao npr. Veljko Bosanac koji je naredio 4. avgusta da se u Veljunu (gde je bila nekakva komanda i artiljerija) na glavnu cestu spusti rampa i postavi straža. (Budući da sam se i ja povlačio 5. avgusta iz Slunja preko Veljuna, a ne preko Cetingrada, to sam imao priliku da vidim ovu rampu, ali podignutu i bez straže, jer kad je Bosanac otišao na front, neko je podigao rampu i narod je mogao da beži). Spomenuh da je u Veljunu bila naša artiljerija, u stvari jedna nepotpuna baterija topova, jer je druga polovina baterije još par meseci pre bila poslata, sa većim delom municije – kako sam čuo – na Dinaru. Veljun je takođe bio izložen granatiranju (u to sam se i lično uverio 5. avgusta prolazeći tuda na putu za Sikiričku dolinu), na koje je prvog dana “Oluje” uzvraćano. Jedan moj poznanik bio je tad u vikend-naselju Osoj kraj Korane, gde se nalazila logistička podrška ovim našim topovima. On je kasnije pričao kako su prvog dana “Oluje” hrvatske snage, granatirajući Veljun i okolna sela, tukle jednim topom kog su, radi veće efikasnosti vatre, smestile na nekakvo vozilo na pruzi Karlovac – Ogulin, pa su to vozilo pokretali prugom levo-desno i gađali iz topa (glavninu artiljerije oni su nagomilali na karlovačkom delu ratišta). Pred veče 4. avgusta, po njegovoj priči, naša artiljerija je uspela da pogodi i onesposobi ovo “čudo”. Uostalom, prvog dana naši su, i pored bekstva velikog broja boraca, koji su hitali da sklanjaju svoje familije, uspeli da na Kordunu održe sve linije, mada je HV bila uspela jednog časa da ovlada brdom Kestenak koje dominira okolinom, ali su ih naši opet potisnuli. Drugog dana su novom snagom udarili, a naši su ostali bez podrške artiljerije iz Veljuna koja je, kako kažu, prethodnog dana ispucala skoro svu municiju. I tad je nastalo opšte povlačenje u neredu, naročito kad su nove i jače hrvatske snage ovladale definitivno Kestenkom, odakle su njihovi tenkovi nastavili granatiranje, dok su naši topovi iz Veljuna uglavnom “ćutali” ispalivši tek poneku granatu (neko reče – na 10 hrvatskih granata naši su uzvraćali jednom). Uveče 5. avgusta, pod zaštitom noći, ti naši topovi (3 topa) povučeni su preko sela Šlivnjaka i dalje. 6. avgusta povukla se i logistička podrška iz Osoja, a tog dana povukli su se i poslednji naši borci sa leve obale Korane. A da li se sve ovo stradanje moglo izbeći samo da su naše vođe prihvatile tzv. plan Z-4, kako reče očev prijatelj, može da se nagađa i dalje.

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Ova web stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.