Irački premijer Abadi otvoreno je upozorio ovih dana na zločine šijskih milicija u Iraku.
„Oni žele da država što više oslabi i da društvo postane što je moguće slabije, tako da njihove bande mogu ovladati državom i društvom, da bi silom prisvojili dobra koja pripadaju narodu. I kada se usprotiviš tome, kidnapiraju te. Jesmo li se borili protiv krvoločnog baasističkog režima da bi nad nama vladale bande? Borili smo se da živimo kao slobodni ljudi! I nećemo dozvoliti da nam bilo ko nameće nešto silom, ma o kome se radilo! Nemoj me obmanjivati! Nemoj me obmanjivati i govoriti mi „ja sam iz tvoje vjerske zajednice“. Zar nije ISIL kazao kako su došli da brane sunije, pa su pobili dosta sunija, razorili mnoge sunijske gradove i mnoge protjerali. Sve su to lažovi! To nema veze s vjerom. Pravi vjernik čuva javna dobra i žtiti ljude.ne ubija na osnovu sumnji i ne vrši otmice nedužnih, ne uništava prirodu.“
Mnogi upozoravaju da je Iran ovladao Irakom preko šijskih grupa i milicija koje čine strašne zločine protiv sunija, ali i ostalih građana Iraka. Situacija je toliko alarmantna da je irački premijer Abadi, koji je i sam šija, digao svoj glas protiv šijskih milicija. Jednom kada se završi rat protiv Isila, Irak će doživjeti novu katastrofu. Iran će učiniti sve da Irak bude etnički čista šijska država.
Sandžak PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone
Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.
Izbegavši iz rodnog Karlovca sa ocem, majkom i dve sestre u avgustu 1991. godine, kad je i većina Srba napustila grad, mada su neki to činili sve do oktobra (npr. rođena sestra moje babe napustila je Karlovac 2. oktobra, kad su se u njemu već vodili okršaji oko kasarni JNA, dok je Vladika gornjokarlovački Nikanor, koga su navodno hrvatski ekstremisti hteli da zakolju – pričalo se tada, a ja do dana današnjeg nisam uspio da ustanovim istinitost te priče – to uradio u septembru), živeo sam neko vreme na selu, da bi u proljeće 1992. prešli da živimo u Slunj (koga su naši zauzeli 19. novembra 1991). Slunj je tog proljeća pružao sumornu sliku. Većina hrvatskog stanovništva (koje je pred rat i činilo ogromnu većinu stanovništva samog gradića) napustila je gradić, dok su se Srbi izbjegli uglavnom iz Karlovca kao i mi tek počeli naseljavati u njemu, tako da je, ako se ne računa velik broj naše policije i vojske u njemu, gradić izgledao gotovo nenastanjen. Ljudi su se vukli ulicama kao sjenke. Neke kuće bile su oštećene. Zgrada suda bila je srušena do temelja. Zvonik katoličke crkve bio je napola porušen. Naša (pravoslavna) crkva bila je čitava, osim nekoliko rupa od metaka po zidovima spolja. Za ovo postoje dve priče. Po jednoj, hrvatske snage su, dok su još bile u Slunju, pucale po zidovima crkve. Po drugoj, to su uradile naše snage po ulasku u Slunj, misleći greškom da je to katolička crkva (zbog toga što je naša crkva na samom glavnom trgu, u centru, dok je katolička dole niže, kod pijace). Po toj drugoj verziji ti Srbi su bili Ličani, koji su prvi i ušli u Slunj odozdo “od Broćanca”, jer su Srbi Kordunaši, ušavši nešto kasnije preko mosta, svakako znali koje je naša, a koje katolička crkva! Bilo kako bilo, i naše su snage izvršile bespotrebna razaranja, tim manje shvatljiva, što je to urađeno kad je grad već pao u ruke naših snaga, i protivno naredbi da se ne sme paliti, pljačkati ni ubijati. Ali vojsku je teško kontrolisati, a pogotovo što se ovde mislilo da je to osveta za strašne zločine slunjskih ustaša nad okolnim Srbima 1941. godine. Iz istog razloga su tokom borbi oko Slunja potpuno spaljena dva hrvatska sela, jaka i zloglasna ustaška uporišta u Drugom svjetskom ratu: Hrvatski Blagaj i Vaganac. I upravo zbog svega toga Slunj, iako 1992. “srpski” grad, bio mi je nekako tuđi i odbojan, tmuran, nesrećan, napušten od jednih nevoljnika, da bi se ubrzo doselili drugi nevoljnici… Nedostajao mi je rodni Karlovac, čak i danas, u Beogradu, on mi nedostaje. Ali ne onaj Karlovac koji sam napustio avgusta 1991, pretvoren u veliki hrvatski vojni logor pun srbofobije, nego onaj Karlovac u kom sam se rodio i počeo školovanje, lijepi grad na četiri reke, grad u kojem su živjeli najprije Karlovčani, a tek onda Srbi, Hrvati, Jugosloveni… Ali taj grad prestao je da postoji. Što reče jedan Srbin, takođe bivši Karlovčanin koji je napustio ovaj grad nakon “uspostave mlade hrvatske demokracije” i nakon što je HDZ “uskrisio suverenu hrvatsku državu” (što bi rekao pokojni Tuđman, čije sam zlokobno graktanje uživo slušao i gledao na gradskom trgu u Karlovcu u proljeće 1990) – “taj Karlovac je umro, a sa njim je umro i deo mene”.