Autor: Fatmir S. Bači
Starac…!
Starac i nešto preko starca,
Samuje smireno kraj odžaka.
Toliko je star,
Da posvud zrači utiskom,
Kako je možda,
I vlastite riječi zaboravio,
Odavno.
A primjećuje se u svemu,
Ona lijena i gusta tišina,
Kako sa tankim,
Do kosti osušenim rukama,
U vatru gura,
Sa vatrom tiho priča,
I opet pored vatre šuti.
* * *
Neko mu jednom reče:
“Dedo,
U tri ste rata bili,
I nepobjeđeni se vratili…”
Jedno zapaljeno drvo,
Drsko je gurnuo u odžak,
Duboko u žeravici gustoj,
A plamenito svijetlo,
Po licu se zatalasa,
Kako bi se možda,
Oštra prijetnja izrazila,
Na zenici oka.
“Eh, živote moj…
Na mnogim svadbama sam bio,
Da.
Samo svadbi koliko ih je…
Još koliko sam mladoženja,
U sred čela poljubio,
Toliko da … “
* * *
“U ratu Dedo…
Možda me nisi čuo,
U ratu si bio i pob
jedio,
I to u tri rata!”
Ponovo će ovaj.
“Mnogo je onih,
Kojima kao novorođenče,
Imena sam dao,
A još više je beba,
Kojima sam kosu ostrigao,
Toliko ih je…
I svi su živi”.
Drugo zapaljeno drvo,
Laganim pokretom,
Dublje u vatru, bačeno je,
A od dubokih bora,
Gusto upletenih po licu
Plamen je upijao sjaj,
Kako bi se možda,
Prepoznale stroge riječi,
Koje nisu izgovorene.
* * *
“U tri rata…
Dedo!
Posvud se priča…
I sve su mi rekli”
“Jednom davno,
Kada sam još djete bio,
Na groblju sam brao cvijeće,
Samo sam brao cvijeće,
I to nije trebalo
Nije se smjelo…”
I opet je zapaljeno drvo,
Pomjerio lagano,
Ali samo malo,
Dok sva se svjetlost,
Kao osmjeh širi,
Po čitavom licu,
Kako bi se time možda,
Odlučno pokazalo,
Na sumnjivi višak riječi.
* * *
“Ama ne čuje…
Oglušio je skroz…”
Žeravicu u sred vatre,
Pomjerio je lijeno,
Polako,
Kao da je misli miješao,
I zapaljenim drvetom,
Po vatri je, blago,
Udario tri do četiri puta.
Iskrice nervozne,
Po plamenu se raspršile,
A plamen se pomazio kroz odžak,
Kao velika i tiha mirnoća,
Kao zaborav, sasvim svjež.
Fatmir Bači
O pjesmi, Hazbija Kalač:
“Ipak, ne pišu…” je pjesničko ostvarenje akademika Bačija nastalo iz stvarnog susreta i poznanstva sa čovjekom koji je zaista bio učesnik u tri rata. Riječ je o jednom Albancu koji je učestvovao u Prvom svjetskom ratu, zatim u čuvenoj bitki na Čanakale. Kao pobjednik, ostao je da živi u Turskoj sve do Drugog svjetskog rata, kada se vratio u svoju zemlju i borio se na strani svojih sunarodnika. Nakon rata živio je u Albaniji gdje je i umro.
“Pobjednici pišu historiju” – govorio je Čerčil. Ko bi se danas smio suprostaviti poznatom državniku? Pjesma koja je posvećena čovjeku kojeg je autor upoznao, na ovu temu upravo govori suprotno – pobjednici ne pišu historiju!
“Starac, i nešto preko starca”, pobjednik iz tri rata, ali sa sjećanjem o svadbama, o djeci kojoj je kosu šišao i imena nadjevao. Pobjednik koji se sjeća cvijeća, čak i kada ga nije smio brati, ali o pušci – ni riječi. Historija je iza ovog pobjednika ostala potpuno sakrivena, a Čerčil je izgleda, svojom čuvenom maksimom loše definirao ovaj društveni fenomen.
Kada je nakon rata u Bosni, jedan amerikanac sugerirao Aliji izetbegoviću: “Sada, kada ste pobijedili, treba da pišete historiju…” dobio je zanimljiv odgovor: “Oni koji grade historiju, oni ne pišu historiju” – smireno je rekao Izetbegović.
