Nasrtaji crnogorske policije na kolonu vozila novopazarskih tablica, koja su se predvođena glavnim muftijom Muamer-ef. Zukorlićem vraćala sa iftara organizovanog u Akovu – Bijelom Polju, neviđena je bahatost, neprofesionalizam i netolerantnost od strane crnogorske policije, koja je ovom prilikom iskazala veliki nivo nekulture, nevaspitanja i netolerancije, bolje rečeno, antagonizma prema muslimanima, a posebno ako je na čelu kolone bio Glavni muftija, što nam govori da je sve namjerno izrežirano i diktirano sa vrha, kako bi se pokazalo „tom Muftiji“ da je Crna Gora i dalje ona Njegoševa u kojoj je vijaju Turci, a posebno poturice, te se još jednom reklo da „krst sa mjesecom ne može“.
Nije nam želja da ulazimo u analitiku i tajne poruke ružnog i nekulturnog ponašanja prema koloni novopazarskih automobila od strane „gorske“ policije, ali nam jeste namjera da pokušamo prikazati motive koji đetićima daju volju i snagu da se prema pripadnicima islama, muslimanima Bošnjacima, ponašaju drsko i netolerantno uz dozu divljaštva i primitivizma. Mnogi od ovih policajaca, ako ne svi, za osnovno štivo vaspitanja i moralnog uzdizanja uzimaju i imaju Njegošev „Gorski vijenac“ koji je pun mržnje, nacional-šovinističkih poziva na rat, borbu, satiranje i uništavanje muslimana, kako se u njemu veli „poturica“.
„Gorski vijenac“ (Горскıй вıенацъ – originalni naslov prvog izdanja) je pjesnički ep i drama koja se smatra vrhunskim djelom crnogorske i srpske književnosti iz epohe romantizma. Autor ovog djela je crnogorski episkop, vladar i pjesnik Petar II Petrović Njegoš. Vladika je ovo djelo napisao narodnim jezikom u desetercu u formi narodne epike. Djelo je napisano 1846. na Cetinju, a štampano februara 1847. u jermenskom manastiru u Beču. „Gorski vijenac“ opisuje zbivanja s kraja XVII vijeka, poznata kao „istraga poturica“. Radi se o masovnim progonima i ubijanjima muslimana Crne Gore (tzv. “poturica”), potaknutim slabljenjem Otomanskog carstva u Evropi, tokom Velikog bečkog rata (1683-1699). Prilikom “istrage poturica”, pored ubijanja i progona muslimana, porušene su njihove kuće, koje su prethodno opljačkane zajedno sa imanjima, popaljene i porušene džamije, mektebi i drugi vjerski objekti, a svaki spomen polumjeseca je žestoko kažnjavan. Ohrabreni vojnim uspjesima kršćanskih zemalja, crnogorski pravoslavci su, predvođeni Njegoševim pretkom vladikom Danilom Ščepćevićem, namjeravali da se oslobode od Turaka tako što bi domaće muslimane pokrstili ili ih istrijebili. Njegoš ovaj tragičan sukob predstavlja kao nužnost radi oslobođenja Crne Gore. Za muslimane je ovo jedan u nizu genocida koji je nad njima izvršen u cilju protjerivanja sa njihovih vjekovnih ognjišta.
Ovo djelo je bukvar na kojem se napajaju generacije u Crnoj Gori i Srbiji, a onda se njihovo ponašanje, bilo da su u pitanju policajci, carinici, ljekari, advokati, činovnici, ministri, vojnici, premijeri ili predsjednici, reflektuje u negativnom smislu prema svima koji su muslimani, a sada posebno prema Bošnjacima kojima se pripisuje nekakva petstogodišnja turska krivnja. Ideološka potka je zasnovana i oni koji “bukvar” čitaju samo čekaju povoljan trenutak da mržnju iskažu. Navest ćemo nekoliko fašisoidnih citata iz „Gorskog vijenca“
“(…) borbi našoj kraja biti neće
do istrage turske ali naše (…)” (Vuk Mićunović)
“Nego udri dokle mahat možeš,
a ne žali ništa na svijetu!
Sve je pošlo đavoljijem tragom,
zaudara zemlja Muhamedom.” (Knez Rade – brat vladičin)
“(…) združio se Turčin s Crnogorcem,
odža riče na ravnom Cetinju!” (Kolo)
“Luna i krst, dva strašna simvola –
njihovo je na grobnice carstvo.
Sljedovat im rijekom krvavom
u lađici grdna stradanija,
to je biti jedno ili drugo.” (Vladika Danilo – među svima kao da je sam)
“Treba služit česti i imenu.
Neka bude borba neprestana,
neka bude što biti ne može –
nek ad proždre, pokosi satana!
Na groblju će iznići cvijeće
za daleko neko pokoljenje.” (Vladka Danilo – među svima kao da je sam)
“Udri za krst, za obraz junački,
ko gođ paše svijetlo oružje,
ko gođ čuje srce u prsima!
Hulitelje imena Hristova
da krstimo vodom ali krvlju!
Trijebimo gubu iz torine!
Nek propoje pjesna od užasa,
oltar pravi na kamen krvavi!” (Vladika Danilo)
No lomite munar i džamiju,
pa badnjake srpske nalagajte
i šarajte uskrsova jaja,
časne dvoje postah da postite;
za ostalo kako vam je drago!
Ne šćeste li poslušat Batrića,
kunem vi se vjerom Obilića
i oružjem, mojijem uzdanjem,
u krv će nam vjere zaplivati, –
biće bolja koja ne potone!
Ne složi se Bajram sa Božićem” (Vojvoda Batrić)
“Kako smrde ove poturice!” (Knez Janko)
“Kad blizu njih sjedim u skupštinu,
ja nos držim svagda u rukama;
da ne držim, ja bih se izbljuvao.
Pa sam s toga na kraj i uteka,
e blizu njih ne bih osvanuo.
Evo vidiš kako smo daleko,
i opeta ona teška vonja
od nekrsti ovde zaudara.” (Knez Rogan)
“Što je Bosna i po Arbanije?
Vaša braća od oca i majke;
Svi ujedno i dosta rabote.
Krst nositi vama je suđeno
strašne borbe s svojim i s tuđinom!
Težak v'jenac, al’ je voće slatko!” (Iguman Stefan)
“Ko ne misli na Koran pljunuti
neka bježi glavom bez obzira!” (Momče)
“Što će đavo u kršćenu zemlju?
Što gojimo zmiju u njedrima?” (Vojvoda Stanko)
Pametnom je i išaret dovoljan!
Autor: S. Žirčanin Šaćirović
Preuzeto iz Glas islama, broj 245, 20. avgust 2013., strana 18.
Ala vi se..te!!!