I ovo naše vrijeme ima svoje ashabijke

Naši životi su obilježeni raznim osobama i događajima. Neke osobe bez ikakvog traga prođu kroz život, ne ostave ni ugodan miris, niti korov. Neke, pak, budu kratko u našem životu, ali iza sebe ostave dugogodišnju muku i bol. A ima i onih čiji svaki trenutak proveden u našem životu, vrijedi zlatnim slovima napisati, da zauvijek ostane zabilježen.

Kada bi me dunjaluk umorio, svojom varljivom ljepotom zamajavao i varao, išla bih krilu koje me je blagošću učilo da dunjaluk nije vrijedan ni jednog koraka kojeg, trčeći prema njemu, pružamo. Iz tog krila poteklo je mnogo dobra, te ruke su mnoge kuće pretvorile u dom ispunjen ljepotom islama. Često bih čitajući o časnim ashabijkama ostajala bez riječi, ali bi me mnoge od tih priča navodile da razmišljam o veličini žene koju me je Allah počastio, da zovem „bika“. Sve osobine koje je posjedovala su, bez sumnje, svjedok da i ovo naše vrijeme ima svoje ashabijke. Sjaj iz njenih očiju nam je, još kao djeci, bio najbolja opomena da nam činjenje zla, nikako, ne smije biti praksa. Odgojena je čistim islamom, odrasla uz prakticiranje islama, pa je svaki njen postupak bio živi islam. Pri susretu sa njom prvi poklon koji bi darovala, bio je iskren osmjeh, pun dobročinstva, od kojeg je svaki dio nje bio satkan. Odmah iza osmjeha, darivala je riječi ispunjene blagošću, i već pri prvom susretu osvajala je srca ljudi. Svoje poštovanje i lijepu riječ, nije uskraćivala nikome. Ukazivala je pažnju kako odraslima, tako i djeci. Kada bi se dvoje posvadili, ona bi znala to ugladiti tako da niko ne bude kriv. Iz njenih usta nikada nisam čula da je izašlauvreda, ružna riječ, niti ogovaranje. Bila nježna i blaga, ali opet, dovoljna jaka da bude čvrst stub svoje porodice. Nije puno pohađala školu, ali ono što je imala ne može se steći ni jednim fakultetom, bila je  dobar pedagog, dobar menadžer, dobar učitelj i dobar ambasador svoje vjere i nacije.

 Njen ušuškani dom je vazda bio omiljeno mjesto njenih unučadi. Sa velikim zadovoljstvom se prisećam svakog mog zijareta njoj i svake mudre riječi koju bi mi poklonila. Ranije bih prakticirala da sa porodicom joj idem u zijaret, ali u posljednje vrijeme sve sam više voljela otići sama, kako bih što više vremena samo sa mnom razgovarala. U jednom od posljednjih zijareta pričala mi je o lijepom i harmoničnom braku njenog baba Mula Emina i majke Fatime. Sjećam se da mi je govorila o majčinim posljednjim trenutcima na ovome svijetu. Njena majka Fatima se nije obazirala na bolest, već je pokušavala ustati da obavi jaciju namaz, ali je u tom trenutku došao melek smrti po njenu čistu i plemenitu dušu. Otišla je svome Gospodaru u trenutku kada se i bolesna trudila odazvati  se pozivu na namaz, napustila je ovaj svijet, noseći na usnama riječi „Nema snage, niti moći, osim kod Allaha“.

Nikada prije nisam doživjela da mi neko sa toliko emocija govori o nekom događaju, i više nego vidljivo je bilo da i ona žudi za takvim završetkom ovog prolaznog života.

Svaki trenutak proveden u društvu bike Mere bio mi je vrijedniji od dana koje bih provodila na nekom od odmora, jer njene riječi su mi pružale odmor, spokoj, mir i pouku.

Ne mogu zaboraviti dane pretposljednjeg  Ramazana, provedene u njenoj blizini. Nakon nekoliko sahata provedenih u postu, iftarili smo i počeli sa pripremama za teravih namaz. Bika Mera je već neko vrijeme imala bolove u nogama, ali bi to uvijek zanemarila kada je ibadet bio u pitanju. Odmah po iftaru bi se spremila i polako pošla prema džamiji, malo bi išla, a malo se odmarala. Pešačenje putem od nekoliko kilometara, od kuće do džamije, nije prihvatala zamijeniti vožnjom, žudeći da joj svaki korak prema džamiji, bude korak prema Džennetu. Uvijek iznova bi me zadivila njena upornost i svijest o vrijednosti onoga što dolazi nakon smrti, ali me je posebno zadivio prizor iz džamije toga Ramazana. Klanjala sam u prvom saffu, odmah pored nje. Nije mogla klanjati stojeći, pa je klanjala sjedeći, ali ne na stolici, već na svojim podkoljenicama. Znajući koliko bolno može biti sjedenje na potkoljenicama, nakon predatog selama upitah je zbog čega ne sjedne na stolicu. A ona je izgovorila riječi koje su zauvijek ostavile traga u mom srcu: „Ako sjednem na stolicu, neću moći učiniti sedždu lijepo.“ I najzdravija osoba osjeti bol ako sahat vremena sjedi na potkoljenicama, a ne neko ko ima bolesne noge. Slast sedžde i jačina njenog imana su bili daleko jači od svake ovodunjalučke boli.

Godinu dana nakon toga, baš sljedećeg Ramazana, bolesti su se iz dana u dan povećavale. Doktori su zabranjivali post, ali niko je nije mogao ubediti da toga Ramazana ne posti, njen razum od malena natapan islamom, nije mogao zamisliti ramazinski dan bez posta. I ovog Ramazana otišla sam joj u zijaret.  Sliku njenog nurli lica okrenutog prema Kuranu, usana koje su izgovarale Allahove riječi i blagog osmjeha koji je vazda krasio njene usne, tada utisnuh duboko u srce, ne sluteći da mi je to posljednji Ramazan u njenom toplom krilu. Navečer smo okupljeni prakticirali sjedeti do sufura. Te noći bika ode malo leći prije sufura. Mi smo sjedeli, pričali, smijali se, sve dok nas dajdžinica ne pozva da sufuramo. Tada dođe i bika Mera, a na njenom licu se vidješe tragovi nesanice i boli. Pošto smo je svi ispitivali da li je bolesna i je li uopće spavala, ona priznade da je bolesna i da uopće nije spavala, ali nije htjela ranije nas obavijestiti o tome, jer nije željela prekinuti naš razgovor i smijeh. Svako ko ju je poznavao je živi svjedok, da je bila od Allahovih robinja koje više žele drugima, nego sebi.

 Nakon posljednjeg iftara u prošlom Ramazanu, imala je udar od kojeg se nije mogla oporaviti. Nije mogla ni govoriti, ali nas je svojim prelijepim osmjehom sve do preseljenja upozoravala da je susret sa Allahom ono za čim vjernik treba da žudi. Sve do posljednjeg izdisaja podizala je ruke tražeći da joj se uči Kuran.

Njen život, preseljenje i dženaza su mi još jedan od dokaza da nema ništa ljepše nego svaki uzdah Allahu posvetiti, Njegovih smjernica kroz život se držati, ummetu Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, korisne pupoljke pokloniti, šehadetom ih zadojiti, Kuranom i Sunnetom odgojiti, u hizmet islamu ostaviti i na kraju se sretan svome Gospodaru vratiti. Oni koji nas odgajaju ljepotom svoje duše, ne umiru, oni vazda žive u našim dobrim djelima koji su rezultat njihovog odgoja.

 Gospodaru moj, Ti najbolje znaš koliko Te Njeno iskreno srce voljelo. Tako Ti Tvoje milosti i ljubavi prema Tvojim robovima, okupi nas sa njom u džennetskim baščama i sagradi nam dvorac u komšiluku Tvog voljenog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem!

 Alija, radijallahu anhu, je rekao:

“Kada umre čovjek vjernik za njim plaču dva mjesta: jedno na nebesima i drugo na Zemlji. Što se tiče mjesta na Zemlji, to je ono mjesto na kojem je namaz obavljao, a što se tiče onog na nebesima, to je mjesto uzdizanja dobrih dijela vjernika dok je živ na dunjaluku”

Autor: Meliha Preljević