HVO je u Mostaru, Stocu i Čapljini srušio 40 džamija

18
72

Sutra će biti obznanjena drugostepena presuda Suda u Hagu tzv. “šestorci”. Tužilaštvo i odbrana iznijeli su svoje argumente, sudije proučile prigovore, analizirale ih i već napisale presudu. Žrtve zločina paradržavice Herceg-Bosne iščekuju djeliće ovozemaljske pravde za pretrpljenu bol, ponižavanja, maltretiranja i zlostavljanja. Nažalost, kakva god da ona bude, za 7.533 civila ubijena u divljanjima HVO-a i HV-a to ne može značiti ništa. Njima je presuđeno bez suda da konačnu pravdu iščekuju pred Svevišnjim Stvoriteljem i najpravednijim Sucem.

SPALJENA ZEMLJA

Nema sumnje ni u to da svi sudionici agresije HVO-a i HV-a na BiH i Bošnjake do u detalje tačno znaju šta se i zašto dešavalo 1993. i 1994. godine O tome je napisano na milione tekstova, knjiga i svjedočenja. Premda su vođene precizne zabilješke o statistici stradanja Bošnjaka, one ni do danas nisu objedinjene niti postoji zbirni pregled o broju ubijenih, broju logoraša, broju protjeranih, o vrijednosti oduzete ili uništene imovine. Ili možda postoje, ali iz nekog razloga kao verificirane nisu dostupne svima. Ratna predsjedništva Bošnjaka protjeranih na područje Mostara odmah po prestanku ratnih dejstava uradila su takve popise. Međunarodna zajednica napravila je spiskove svih nestalih osoba. Urađeno je mnogo na prikupljanju podataka o oduzetoj i uništenoj imovini. Ponajmanje se vodilo računa o spiskovima s brojem protjeranih Bošnjaka u treće zemlje. U najmanju ruku, zvuči neodgovorno da danas nemamo tačan i precizan podatak o tome ili tačan podatak o broju logoraša u zloglasnim logorima HVO-a. Svaki put kad su pokretane takve inicijative pojavljivali bi se “mešetari” da tzv. metodologijom istraživanja opstruiraju cijeli projekt.

Činjenica da su sva sela i sva imovina Bošnjaka na prostoru koji je “vojnom agresijom” osvojio HVO i HV do temelja sprženi, porušeni, minirani jasno govori da je to bio dio sistemskog plana i organiziranog djelovanja. I to se nikada i ničim ne može opovrgnuti. U primjerima rušenja džamija na području Hercegovine trajno će ostati utisnut trag udruženog zločinačkog poduhvata. Historija nas neumoljivo podsjeća da je moguće iz sjećanja izbrisati ljude i kuće, ali da nije postojanje vjerskih objekata. Mi danas ne znamo koliko je muslimana živjelo na području Imotske krajine, Drniša, Sinja itd., kakve su im bile kuće i koju su imovinu imali, koliko ih je silom pokršteno, a koliko ubijeno, ali je u kolektivnu memoriju trajno utisnut podatak o džamijama na tom prostoru, kao i podaci o kulturnim dostignućima tog “nestalog” naroda. Stoga je nužno, čekajući obznanu, podsjetiti na slike i podatke o džamijama koje su porušili HVO i HV u Mostaru, Stocu i Čapljini, na prostoru koji je bio pod vojnom i političkom kontrolom Herceg-Bosne.

Slika porušenih hercegovačkih džamija iz sredine devedesetih godina prošlog stoljeća govori o kako se strašnom zločinu tu radilo. Na njima je nikla trava iz gareži, iznikla šikara iz spaljenih zidina, trnje iz temelja, zdrobljen kamen. U pravilu su sistematski rušene. Najprije paljenjem, a potom i miniranjem, da bi na kraju njihovi ostaci bili odvezeni s njihovih lokaliteta. Džamiju je svako mogao zapaliti, za miniranje je trebao koliko-toliko obučen kadar. Eksploziv potreban za miniranje jedne džamije mogla je imati samo određena struktura. Džamije u središnjim dijelovima gradova tako su vješto minirane da eksplozije uopće nisu oštetile okolne zgrade i kuće. Među fenomene novijeg vremena treba uvrstiti i činjenicu da je većina hrvatskog stanovništva miniranju svjedočila, znala je ko je i kada porušio naše džamije, ali kako niko od njih o tome nije spreman govoriti i posvjedočiti. S džamijama je minirana i Ženevska konvencija od 12. augusta 1949. godine, u kojoj, pored ostalog, stoji: “Okupirajućoj Sili je zabranjeno da uništava pokretna i nepokretna dobra koja pojedinačno ili zajednički pripadaju privatnim licima, državi ili javnim tijelima, društvenim organizacijama ili zadrugama, izuzev u slučajevima u kojima bi ta uništenja bila apsolutno neophodna radi izvođenja vojnih dejstava.”

URBICID U MOSTARU

HVO i HV su u Mostaru 1993. godine, na prostoru koji su imali pod kontrolom, srušili osam džamija, a onda uklonili njihove ostatke. Srušena je džamija na Babunu-Ilići u Mostaru, izgrađena 1676. godine, zatim džamija u Jasenici kod Mostara, izgrađena 1975, džamija Ali‑paše Rizvanbegovića na Buni kod Mostara, izgrađena prije 1847, džamija na Gubavici kod Mostara, izgrađena u XVII vijeku, džamija u selu Pijesci, izgrađena 1962, džamija hadži Ali‑bega Lafe u Mostaru, izgrađena 1651, džamija Baba Beširova na Balinovcu, izgrađena 1631. i džamija Derviš-paše Bajezidagića u Podhumu, izgrađena prije 1592. Džamija na Balinovcu minirana je 9. maja 1993. godine. Tog dana počeo je opći napad na pripadnike i teritorij pod kontrolom Armije RBiH. Džamija u Pijescima srušena je dva dana kasnije.

Osamnaest mostarskih džamija kojima nisu mogli prići bjesomučno su granatirane. Niti na jednoj nije bilo manje od 70 procenata oštećenja. Tako su uništene džamija u Gornjoj Drežnici kod Mostara, izgrađena 1903, zatim džamija Karađozbegova u Mostaru, izgrađena 1557, pa džamija Koski Mehmed-paše u Mostaru, izgrađena 1618, džamija Nesuh-age Vučjakovića u Mostaru, izgrađena 1564, džamija Ćejvan Ćehajina u Mostaru, izgrađena 1552, džamija Ćose Jahja hodžina na Musalli u Mostaru, izgrađena 1620, džamija Hadži Kurtova-Tabačica u staroj jezgri Mostara, izgrađena u XVII vijeku, džamija hadži Memije Cernice u Mostaru, koja je izgrađena u XVI vijeku, džamija hadži Ahmedage Lakišića na Ričini u Mostaru, izgrađena 1650, džamija Roznamedžijina u Mostaru, izgrađena 1620, Jahja Esfelov mesdžid u Donjoj mahali u Mostaru, koji je izgrađen 1620, pa mesdžid Sultana Selima-Javuza na Starom mostu, izgrađen 1602. godine. Uništena je i džamija u Gnojnicama kod Mostara, izgrađena u XVII vijeku, džamija u Blagaju kod Mostara izgrađena 1520, džamija Karađozbegova u Potocima kod Mostara, izgrađena u XVI vijeku, Lehina džamija u Blagaju, izgrađena početkom XVII stoljeća, džamija hadži Ibrahimage Šarića u Mostaru, izgrađena 1624, džamija na Humima kod Mostara, izgrađena 1985, džamija u Podgoranima, koja je izgrađena 1970. godine. Neke od njih uništavale su i snage Vojske RS, bivše JNA i drugih paravojnih srpskih formacija, ali se u njima mogao organizirati vjerski život, što nije bio slučaj nakon djelovanja HVO-a i HV‑a. U Mostaru nakon tog 9. maja nije bilo ni jedne džamije u kojoj se mogao obavljati namaz.

OD APRILA DO APRILA

Na području Stoca HVO i HV srušili su osam džamija. Redom Sultan Selimovu Carevu džamiju, sagrađenu 1519, džamiju hadži Alije Hadžisalihovića, sagrađenu 1736, džamiju Ismaila kapetana Šarića, sagrađenu 1741, džamiju hadži Saliha Bure, sagrađenu 1733, džamiju u Ošanićima kod Stoca, sagrađenu 1940, džamiju u Borojevićima kod Stoca, sagrađenu 1933, džamiju u Rotimlji kod Stoca, sagrađenu početkom XX stoljeća, džamiju u Pješevcu kod Stoca, sagrađenu 1973, džamiju u Crnićima, Aladinićima kod Stoca, sagrađenu 1940. godine. Rušenje džamija u Stocu počelo je 13. i 14. jula 1993. godine, kada je počeo i progon stolačkih Bošnjaka. Sve su džamije porušene, a mjesta na kojima su se nalazile očišćena su do polovine augusta 1993. godine.

Na području Čapljine potpuno je srušeno šest džamija. Džamiju u Počitelju, jednu od najljepših džamija u Hercegovini po svojoj arhitekturi, ali i po položaju na kojem je napravljena, izgradio je hadži Alija, sin Musa-agin, 1563. godine. Srušena je džamija u Višićima izgrađena 1978. godine, džamija na Bivoljem Brdu, koja je posljednji put renovirana 1969, zatim džamija u Rečicama, posljednji put renovirana 1927, džamija u Lokvama, renovirana 1973, i džamija u Opličićima, renovirana 1984. godine. Za džamiju se pričalo da ju je sagradio neki bogumil i da je jedna od najstarijih u Hercegovini. Dalje se pričalo da je taj bogumil imao sluškinju kršćanku koja je, iz zahvalnosti prema svom gazdi, nakon njegove smrti, uz džamiju izgradila munaru. Legenda tvrdi da je munara bila udaljena od džamije devet aršina i da je bila visoka 12 metara. Munara je bila “uzgor” sve do 1984.

Na području Stoca, Čapljine i Mostara uhapšeno je više od 15 hiljada civila. Iz stolačke i čapljinske općine na slobodnu teritoriju protjerano je više od pet hiljada žena i djece. Prostor je potpuno etnički očišćen. Iz dijela Mostara koji je kontrolirao HVO protjerano je 15 hiljada ljudi. Deset hiljada ljudi bilo je prisiljeno potpisati izjave kojima se odriču cjelokupne imovine. Od aprila 1993. do aprila 1994. godine mali dio prostora koji su branile jedinice Četvrtog korpusa Armije RBiH bio je pod stalnom blokadom HVO-a. Svakodnevno su granatirali i snajperima ubijali civile po ulicama, zabranjivali dopremanje svake humanitarne pomoći civilima, iživljavali se nad njima s ciljem da Korpus i stanovništvo dožive potpuni kolaps, da budu primorani na predaju. Opljačkano je osam hiljada stanova i privatnih kuća, od kojih je više od hiljadu izgorjelo u podmetnutim požarima tokom borbenih dejstava na liniji razgraničenja. Zapaljeno je više od 1.100 kuća i stanova gađanih zapaljivom municijom.

Nakon svega, pred obznanu drugostepene presude čelnicima Herceg-Bosne: Jadranku Prliću, Bruni Stojiću, Slobodanu Praljaku, Milivoju Petkoviću, Valentinu Ćoriću i Berislavu Pušiću, dakle, onima koji su, po Hagu, predvodili udruženi zločinački poduhvat, neki ovdašnji visokopozicionirani crkveni velikodostojnici abolirali su ih i proglasili herojima. Takav jedan tekst objavio je, povodom posljednjih uskršnjih blagdana, don Željko Majić, generalni vikar mostarskog biskupa Ratka Perića. “Koliko god se haaški tužitelji trudili da političko i vojno vodstvo Hrvata u BiH i Hrvata u RH na ovakav nepravedan način, u sudskoj praksi bez presedana proglase ratnim zločincima, oni će za svoj narod biti heroji!”, napisao je Majić u časopisu Crkva na kamenu. Sličan stav, zaodjeven u politički kontekst, nedavno je ponovio i član Predsjedništva BiH iz reda hrvatskog naroda Dragan Čović. Ove izjave iznesene s najviših društvenih pozicija hrvatskog i katoličkog puka u BiH dakako da se imaju razumjeti tako da većina tog naroda neće prihvatiti očekivanu konačnu osuđujuću presudu “hrvatskoj šestorci” i da će se fokus javnog polemiziranja pomjeriti s činjenica na mišljenja, obrazloženja, promišljanja, nadvikivanja i nadglasavanja. Kao da se može glasati o tome da li je zgrada pored koje stojite srušena ili nije.

Stav.ba


Sandžak PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone

Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

18 KOMENTARI

  1. U splitskoj bolnici liječeno je “oko 32.000 bolesnika i ranjenika iz BiH , od kojih oko 40 posto Muslimana, a u malim ratnim bolnicama u srednjem i južnom dijelu BiH, još 22.061 ranjenika i bolesnika”.

    “Sve smo to liječili besplatno na račun proračuna djelomično okupirane i razorene Hrvatske”, naglasio je Biočić.
    Po njegovim tvrdnjama, tijekom rujna 1993. samo na splitsko- kaštelansko- solinskom području bilo je oko 180 tisuća izbjeglica iz BiH, pretežito Muslimana, o kojima je skrbila hrvatska vlast i splitska bolnica.
    Naglasio je da je zbog pomaganja ranjenicima iz BiH splitski KBC tijekom rata dobio oko 100 zahvalnica od muslimanskih civilnih i vojnih vlasti među kojima i zahvalnicu od tadašnjeg predsjedatelja Predsjedništva BiH Alije Izetbegovića, nakon liječenja Ejupa Ganića u splitskoj bolnici.

    “Izetbegović je u svojoj zahvalnici zbog pomaganja ranjenicima iz BiH poručio: “To ovdje nikada neće biti zaboravljeno”.
    Splitska bolnica i hrvatska vlast skrbile o 32.000 bolesnika i ranjenika te 180.000 izbjeglica rekao je ratni ravnatelj KBC Split Mihovil Biocic.
    Jos nikada nisam čuo za ovakve “agresore”

    http://www.slobodnadalmacija.hr/dalmacija/split/clanak/id/520317/ratni-ravnatelj-splitske-bolnice-o-dramaticnim-dogaajima-tijekom-krvavih-devedesetih-u-jeku-najvecih-sukoba-hvo-a-i-armije-bih-nasi-lijecnici-su-brinuli-o-ranjenima-s-obje-strane-cak-nam-je-i-alija-izetbegovic-poslao-zahvalnicu

  2. Ja hrvatsku i muslimansku vojsku pamtim kao saveznike iz akcije “Oluja”. Dok smo se povlačili preko Banije, od Gline do Dvora na Uni, napadali su nas i jedni i drugi.

  3. BOSNJACI NESMEJU ODUSTATI OD PRAVDE I OD TRAZENJA ODSTETE OD DRZAVE SRBIJE CRNE GORE I HRVTASKE A AKO TO EVROPA ZELI SPRECITI IZ NJIMA POZNATIH INTERESA ONDA CE EVROPA I AMERIKA I OSTALI KOJI SU DOZVOLILI GENOCID NAD BOSNOM BOSNJACIMA MORATI DA PREUZME NA SEBE ODGOVORNOST I PLATI BOSNI SVU RATNU ODSTETU:::::::::: A SVI ZNAMO DA SU EVROPA I OSTALI ZASTITILI SRBIJU OD PRAVE KAZNE KAO I HRVATSKU I DA SU REKLI DA JE SRBIJA KRIVA ZA NESPRECAVANJE GENOCIDA NIJE TACNO SRBIJA JE GLAVNA U ORGANIZIRANJU I SPROVODJENJU GENOCIDA ZAJEDNO SA SRBIMA U BOSNI A STRANE TRUPE EVROPA I SVET SU KRIVI ZA NEPSRECAVANJE GENOCIDA ETNICKOG CISCENJA JER SU ONI SVE TO ZNALI NADGLEDALI I PRIPREMALI DA DO SVEGA DODJE JER IM JE BILO U INTERESU DA IMAJU CIME UCENJIVATI SRBIJU A ZNAMO ISTO DA SU EVROPA I SOTALI PODRZAVALI FASISTICKE ZLOCINACKE IDEJE O TOME DA SE MORA UNISTITI BOSNKA KAO VECINSKI MUSLIMANSKA DRZAVA PA SU POTPOMAGALI ETNICKA CISCENJA I SPRECAVALI BSONJAKE DA ZAUZIMAJU TERITORIJE VEC ZACRTANE GRANICE ::::::::::: I NAJGORE OD SVEGA JE TO DA JE SVET PRIZNAO GENOCIDNU TVOREVINU RS STO JE JOS VECI ZLOCIN TO TI JE ISTO KAO DA SADA SVET PRIZNA NEKU TERORITICKU DRZAVU KOJU STVORI ISIS ILI HITLER :::::::::: A SVI ZNAMO DA JE RS ISTO STO I NEKA OD FASISTICKIH ILI ISISOVIH TERITORIJA I ZA KRAJ DALI SU EVROPA I SVET HTELI DA NAGRADE SRBE PRIZNAVANJEM RS-A ZA UBIJANJE MUSLIMANA ZA RUSENJE 550 dzamija ——– ako svet evropa zele bosnu u nato u evropu moraju pod hitno da ispravljaju svoje greske ujedine bosnu i pomognu bosni da im hrvati i srbija plate odstetu ili da evropa i sotali odgovorni preuzmu na sebe placanje ratne odstete a ujedno se moraju sirom bosne srbije hrvatske skinuti sa vlasti svi ratni zlocinci ili ljudi koji podrzavaju tavu politiku velicaju takve zlocince ideje sve stranke i politicare koji podrzavaju ratne zlocince evropa mora sankcionisati dovesti na vlast nove stranke nove ljude koji postuju hag i priznaju zlocine ljude koji su premni priznati zlocine i izviniti se bsni bosnjacima pod hitno se mora doneti zakon kojim ce se moci hapsiti svako ko ne priznaje presudu haga svako ko negira genocid zakon koji ce omoguiti zabraniti negatorima haskih presuda ggenocida da se skidaju sa vlasti i da im se zabrani da se bave bilo kakvih drzavanim poslom evropa mora prekinuti saradnju sa svima koji ne postuju evropski sud koji negiraju presude negiraju genocid velicaju zlocince takvi se ljudi moraju skinuti sa vlasti ubaciti u crne liste ujedno se moraju zakonom zabraniti cetnici ustase i fasisti jer bez zabrane takvih zlocinaca nema mira nema dogovora nema trajnog resenja to mora da svate svetski idioti ili njima ne odgovara da zabrane svoje fasiste svoje zlocince

  4. Istinu zbori ovaj jure …moramo se suocit i sa time. No ,za nas muslimane su vazne samo nase zrtve.Drugi su nevernici i nijesu vazni…Hocel se pojavit neko od nas i rec da smo mi najveci krivci za rat jer nas rahmetli alija podmasi i poverovasmo mu.1914 izabrasmo pogresnu stranu,1941 jopet,1990 treca sreca..i bas nam se posreci..sto smo ,gde smo ,kuda cemo..hocemo li bit iliri,goti,vizigoti,turci? A necemo ono sto jesmo i zato nas Alah tako kaznjava..Ko ce nas volet?

    • Mitovi o genetskoj uniformnosti balkanskih naroda su najnovijim dostignucima u populacionoj genetici razbijeni u paramparcad i na njima insistiraju samo jos SANU pripadnici „nebeskog naroda”, jer ko biva sa tih nebeskih visina imaju od Svetog Save im delegirano pravo da dijele tapije na pripadnost odredjenom plemenu.

  5. Zlocini nad Hrvatima srednje Bosne za koje nitko nije odgovarao.
    12. siječnja 1993.

    Lužani (Uskoplje) – Muslimanske snage su napale hrvatsko selo Lužani i učinili pokolj nad Hrvatima (ubijeno i masakrirano više civila) . Cilj je bio ovladati prometnicom koja od Tomislavgrada vodi u Srednju Bosnu. Pripadnici HVO-a su uzvratili na napade. U tim borbama poginula su 64 pripadnika HVO-a, a 19 ih je ranjeno.
    19. siječnja 1993.

    Gusti Grab (opcina Busovača) – pripadnici ABiH masakrirali 5 staraca u dobi izmedju 70-80 godina.
    26. siječnja 1993.

    Dusina (Lašvanska dolina), otet je zapovjednik HVO-a, a 4 od 5 njegovih pratilaca je ubijeno. Nekoliko sela (Višnjica, Lašva, Dusina…) je etnički očišćeno, prognano je više od 3.000, a dio civila je korišten kao živi vojni štit.
    23. ožujka 1993.

    Orlište (Konjic) – ubijena 4 civila dobi izmedju 70-80 godina.
    5. travnja 1993.

    Sušanj (Zenica) – ubijeno 17 civila, mahom starijih osoba koji su ostali u selu i dočekali ABiH nakon povlačenja HVO.
    8. travnja 1993.

    Maljine (Travnik) – na lokalitetu Bikose strijeljano 30 zarobljenih ranjenika HVO i civila. Pri iskapanju tijela uočeno je da su u masovnoj grobnici rađeni naknadni zahvati kojima je bio cilj prikriti tragove zločina.
    16. travnja 1993.

    Trusina (Konjic) – između 8 i 9 sati ujutro, u napadu na selo Trusina u sat vremena ubijeno je 16 civila i 6 zarobljenih vojnika HVO-a. Pripadnici ABIH su išli od kuće do kuće i ubijali civile koje bi tamo zatekli, a od djela civila su napravili tzv. živi štit te krenuli na brdo Križ gdje su uz prijetnje da će civile ubiti, natjerali pripadnike HVO-a (seljaci koji su branili selo) na predaju te ih strijeljali.

    18. travnja 1993.

    Grm (Zenica) – ubijeno 6 civila. Tri starca su živa zapaljena.
    24. travnja 1993. Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Pokolj u Miletićima

    24. travnja 1993.

    Miletići (Travnik) – ubijeno i izmasakrirano 5 civila.

    8. lipnja 1993.

    Čukle (Travnik) – ubijeno 9 civila i 12 zarobljenih pripadnika HVO.

    8. lipnja 1993.

    Krpeljici (Travnik) – ubijeno 7 civila. UNPROFOR je tijela našao u selu, prebacio ih u Guču Goru i sahranio u crkvenom dvorištu.

    10. lipnja 1993.

    Vitez – od granate ispaljene s položaja ABiH na dječje igralište u Vitezu, poginulo je 8 djece dobi od 9 do 15 godina.

    13. lipnja 1993.

    Kraljeva sutjeska (Kakanj) – ubijena 4 civila i spaljene kuće.
    13. lipnja 1993.

    Drenovik (Kakanj) – ubijeno 17 civila žene, dijeca i starci.

    13. lipnja 1993.

    Slapnica (Kakanj) – ubijeno 9 civila.

    16. lipnja 1993.

    Busovačke Staje (Busovača) – ubijene 22 osobe iz humanitarnog konvoja (14 civila i 8 pripadnika HVO, pratilaca konvoja kroz područje Busovačke planine).

    18. lipnja 1993.

    Ljubinci, zaselak Jurići – 3 osobe.

    28. srpnja 1993.

    Doljani (Jablanica) – pri upadu pripadnika ABiH u selo, u jeku žetvenih radova pokupljeno i ubijeno 37 osoba – 8 civila i 29 vojnih obveznika, od kojih je najveći broj u trenutku upada u selo bio zatečen nenaoružan na žetvenim radovima. Oko 180 civila, mahom žena i djece korišteno je pri izvlačenju kao živi zid, da bi potom bili odvedeni i internirani u logoru u Jablanici.
    Srpanj / kolovoz 1993. (točan datum nepoznat)

    Bugojno – u obredima inicijacije, u svojevrsnom dance macabre (Triumfalno vitlanje sjekirom nakon upravo izvršena dekapitacije žrtava), uz mentorstvo arapskih dobrovoljaca, pripadnici ABiH masakrirali su i ubili tzv. bugojansku skupinu koju je činio 21 zatočeni pripadnik HVO, bez obzira što su svi prethodno kao ratni zarobljenici evidentirani od strane Međunarodnog crvenog križa. Primjer pravog etničkog čišćenja je općina Bugojno. Tu je prema popisu iz 1991. živjelo 15993 Hrvata (34,2%) a nakon ratnih sukoba ostalo je 1374. Ukupno je ubijeno 119 Hrvata, a ostali su pobjegli. Na stadionu NK Iskre je bilo 292 zatočenika, gdje su bili mučeni, a o 21 logorašu se ništa ne zna. Opljačkano je preko 3000 hrvatskih kuća, minirano ih je 1480 a 1070 oštećeno. U gradu su uništena sva katolička groblja.

    16. kolovoza 1993.

    Kiseljak (Žepče) – prilikom upada u selo ubijeno 15 civila, medju kojima je bilo i djece. Nedugo potom, nakon što su bili opkoljeni od strane HVO, pripadnici ABiH su zarobili 23 civila koja su koristili kao živi štit pri izvlačenju iz obruča HVO. 23 zarobljena civila, medju kojima ponajviše žena i djece, bili su kasnije predmetom razmjene zarobljenika izmedju 303. slavne brdske brigade ABiH i lokalnog HVO.

    5. rujna 1993.

    Zabilje (Vitez) – ubijeno 13 zarobljenih osoba (4 civila i vojnika HVO).
    9. rujna 1993.

    Grabovica (Mostar) – u dubini teritorija kojeg je kontrolirala ABiH ubijena je 32 civila, uglavnom starci, žene i djeca koji su ostali u selu i nakon što su pripadnici ABiH zauzeli selo. Šire područje sela Grabovica se nalazilo pod kontrolom pripadnika Armije BiH od 10. svibnja 1993. i u vrijeme počinjenog masakra bilo je udaljeno od svih linija dodira ili sukoba više od 35 km.

    9. rujna 1993.

    Vrbica kod Zavidovića – pripadnici Armije BiH ubili šest hrvatskih civila.
    14. rujna 1993.

    Uzdol (Prozor) – prilikom upada u selo ubijena 41 osoba (29 civila i 12 pripadnika HVO).
    16. rujna 1993.

    Hudutsko – pripadnici Armije BiH provalili u selo i zarobili 25 vojnika HVO-a, trojicu strpali su u logor Muzej u Jablanici, a ostale zarobljenike (22) strijeljali.

    30. listopada 1993.

    Vareš – prilikom osvajanja Vareša u samom je gradu ubijeno 17 civila koji se nisu htjeli povući s pripadnicima HVO-a, vjerujući da im se ne može dogoditi ništa ukoliko dođe ABiH. Istodobno u selu Borovica zapaljeno do temelja 320 obiteljskih kuća. Općina u kojoj su Hrvati bili većina etnički je gotovo potpunoma očišćena od Hrvata.

    13. studenoga 1993.

    Fojnica – Predsjednik predsjedništva BiH, Alija Izetbegović je nakon Bugojna posjetio pripadnike Armije BiH stacionirane u Fojnici. Tog dana su u Fojnici, u prostorijama franjevačkog samostana Duha Svetog hicima iz vatrenog oružja pripadnici zloglasne Frkine jedinice iz sastava ABIH (316.brigada) ubili: fra Nikica Miličević – župnik i gvardijan samostana te njegov zamjenik i samostanski vikar fra Leon Mato Migić. Samostan se nalazi na prostoru kojeg kontrolira Armija BiH.

    22. prosinca 1993.

    Križančevo selo (Vitez) – prilikom upada u selo ubijene 74 osobe (vojnici i civili). Za dio vojnika se pouzdano znade da su bili živi zarobljeni.
    9. siječnja 1994.

    Buhine Kuće (Vitez) – prilikom upada u selo ubijeno 26 osoba – civila i pripadnika HVO.

  6. 402 768 izbjeglica iz BiH je zbrinuto u Hrvatskoj, od toga više od pola Bošnjaci. 10 623 ranjena vojnika ABiH Iijeéeno je u bolnicama Splita, Zagreba, Osijeka, SI. Broda i Rijeke. Ne vjerujete mi? Sjednite u auto i odvezite se u te bolnice, svaka 0d njih ima barem 10ak plaketa i zahvalnica 0d ABiH i same driave BiH. U studenom 1992. u samo jednom konvoju poslano 7 tona plazme iz riječke bolnice za Mostar za potrebe ABiH. (nemoguće je uopće popisati količinu liiekova i sanitetskog materijala upućenog iz Hrvatske u BiH)

    • Mi smo BOSNJACI a ti si Turcin posrbica..Jedini srbi muslimanske vjeroispovjesti su Muhamed Onar [bivsi Mirko Milicevic] Momcilo Lukic [Abu Rasid] i Jelena Lovic

  7. Trideset ubistava mostarskih Bosnjaka, bez istrage i krivaca
    TERORIZAM, TERORIZAM, DRUGOVI TUZIOCI

    Rukija Bejtovic, rodjena 1925. god. u Novom Pazaru, bila stalno nastanjena u Mostaru, u ul. Ante Zuanica br. 23. Zna se da su dana 23. decembra 1996. godine, nepoznata lica hrvatske nacionalnosti usli u njen stan, te je maltretirali i zlostavljali, iako se radilo o nepokretnoj starici. Potom su je odveli u nepoznatom pravcu i ubili je, te njen les ostavili na lokalitetu Kocine, pored magistralnog puta M 17, gdje je pronadjen 06. januara 1997. godine. Nakon reobdukcije konstatirano je da se radi o nasilnoj smrti. Naime, istrazni sudija Viseg suda u zapadnom dijelu Mostara poslao je les Rukije Bejtovic na obdukciju u bolnicu u Split, u drugu drzavu. Nakon obdukcije u Splitu, nista nije preduzeto u istrazi.
    http://www.bosnjaci.net/prilog.php?pid=16691Jusuf

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Ova web stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.