23. August 2017

Autor: dr. Harun Crnovršanin

U ljeto 1995. godine, dok sam još radio na pisanju prve knjige „Sinovi Sandžaka“, pozvan sam od strane gospodina Huseina (Zvizdića) Merta, poznatog sandžačkog biznismena, koji je živi u njemačkom gradu Zindelfingenu kod Štutgarta. Glavni razlog našeg susreta bio je Hasan-aga Zvizdić, najveći junak Sjeničkog kraja i rođeni amidža našeg sagovornika Huseina. Potaknut idejom da oživim sjećanje na zaboravljene branitelje Sandžaka iz Drugog svjetskog rata, preuzeo sam veoma težak zadatak da napišem njihove biografije i pronađem slike tih junaka iz oba dijela podijeljenog Sandžaka. Bilo je to vrijeme kada je u Bosni i Hercegovini još trajala krvava agresija  i kada je iz Sandžaka iseljeno 80 000 Bošnjaka. Uz svesrdnu pomoć mojeg velikog prijatelja Nura Sadikovića iz Brodareva, sa dugogodišnjim boravkom u Njemačkoj, prihvatio sam se tog pionirskog i veoma izazovnog posla. Sandžak je, u toku bosanskog rata u vremenu od ljeta 1992. do kraja 1995., bio praktično odsječen od svijeta. Granice Srbije i Crne Gore bile su zatvorene, a od Ujedinjenih nacija su im nametnute sankcije. Jedini kontakt sa svijetom  bio je putem telefona. Snalazio sam se na razne načine da dođem do biografskih podataka i pronađem slike navedenih sandžačkih junaka. Uz Allahovu pomoć taj posao sam, nakon dvije godine mukotrpnog rada, priveo kraju. Jedan od prvih koji su shvatili značaj objavljivanja jedne ovakve, autentične sandžačke knjige bio je naš sagovornik Husein Zvizdić koji je, nakon odlaska u Tursku 1958. godine, morao da promijeni prezime u Mert, da bi početkom 60-ih godina prošlog vijeka došao u Njemačku i tu ostao do danas.

Bio je juli mjesec poslije podne, godina 1995., kada smo ja i Nuro Sadiković došli u Zindelfingen kod našeg domaćina i uglednog biznismena Huseina. Dočekao nas je jedan veoma uglađen gospodin sportskog izgleda i veselog raspoloženja. Sa Huseinom smo imali dug i veoma prijatan razgovor do kasno u noć. Dok je govorio o životnom putu svoga amidže Hasana i oca Osmana ja sam se trudio da zapamtim i zabilježim svaku njegovu riječ. Na kraju mi je dao jednu staru i požutjelu fotografiju. Bila je to slika njegovog amidže, čuvenog Hasanage Zvizdića.

Slike Aćifa efendije, Hasanage Zvizdića, Džemaila Koničanina, mula Jakupa Kardovića, Sulejmana hodže Pačariza, Ćazima Sijarića, mula Osmana Hrastodera, kao i slike mnogih drugih sandžačkih junaka,  biće široj javnost prvi puta prezentirane upravo u knjizi „Sinovi Sandžaka“ objavljene januara 1996. godine u Nemačkoj. Bio je to poseban i neopisiv događaj kada u ruke prvi put imate nešto što je bilo zabranjeno javno pokazivati. Slike junaka su se u komunističkoj Jugoslaviji krile u užem krugu familije ili iskrenih prijatelja. Svi oni koji su branili Sandžak bili su su žigosani kao „ratni zločinci“ i „državni neprijatelji“.

Iz Huseinovog izlaganja se mogao istovremeno osjetiti ponos što mu je Hasan Zvizdić bio amidža, ali i žalost što je njegov otac Osman ubijen veoma mlad,  bez ikakve krivice od strane nove, bezbožničke, komunističke vlasti. I on je, kao i stotine drugih nevinih Bošnjaka, krajem Drugog svjetskog rata streljan na Hadžetu u Novom Pazaru. Na moje pitanje – koliko je ljudi ubijeno na Hadžetu, odgovorio je – Sigurno, preko hiljadu i petstotina. To je bio i prvi objavljeni podatak o broju ubijenih Bošnjaka na Hadžetu.

Drugi moj susret sa Huseinom (Zvizdićem) Mertom dogodio se 07. novembra 2013. godine, povodom streljanja njegovog oca Osmana Zvizdića na Hadžetu.  Radeći na dokumentarnom filmu o „Svjedocima četničkog genocida u Sandžaku i jugoistočnoj BiH u toku Drugog svjetskog rata“, neminovno je bilo da obradim i streljanja na Hadžetu u Novom Pazaru. Danas se na prstima jedne ruke mogu izbrojati živi svjedoci sa Hadžeta koji znaju i smiju nešto reći u vezi tog najvećeg partizanskog zločina u Sandžaku. Jedan od njih je upravo Husein Zvizdić (1935) koji je imao 9 godina kada su mu streljali oca Osmana. Svoju porodičnu tragediju Husein ovako započinje:

Moga oca su noću odveli iz Sjenice u pazarski zatvor i nakon par dana streljali na Hadžetu. Svako veče su ubijali  najuglednije ljude u Novom Pazaru. To je trajalo od decembra 1944. do početka 1946. godine. Na zidu od hotela stavljali su spiskove ubijenih. Titovi partizani su to radili na početku a kasnije su ubijali svaku noć, ali više nisu pravili nikakve spiskove. Tako su 21. decembra 1944. godine, u istu noć streljali moga oca Osmana, moga rođenog dajdžu Abita Ljajića i Ejupa Ljajića, brata od moga djede po majci Hanefije.

Moj otac je ostavio nas petoro siročadi,  tri sina: mene, Jusufa i Izeta i dvije ćerke: Memnunu i Mevludu. Majka mi se zvala Lutvija-Lutva (1917-1950), i ona nas je, nakon očeve smrti, dovela iz Sjenice u Novi Pazar kod njenog oca Hanefije Ljajića. Odmah poslije streljanja moja majka je otišla u pazarski zatvor da uzme Osmanov dušek, jorgan i jastuk, jer tada je bio običaj da se to zatvorenicima nosi od njihove kuće. Kada je došla kući, majka je uzela da opere te stvari i slučajno u rašivenom jastuku pronašla Osmanovo pismo koje je napisao mojoj majci pred streljanje i sakrio u vunu od jastuka. U pismu piše da zna da će ga streljati i da ostavlja majki djecu na amanet i piše da ako njegov brat Hasan ostane živ on će je gledati.

Tamo se pominje i ime čovjeka koji mu je namjestio hapšenje i novac koji je pozajmio ljudima u Sjenici. Međutim, ko će to da vrati, sve je završeno. Kod djeda Hanefije smo ostali 12 godina, od 1945. do 1958. godine kada smo definitivno odselili u Tursku, u grad Izmir“.

Original ovog pisma se danas nalazi kod gospodina Huseina (Zvizdića) Merta. Napomenimo da je rahmetli Osman u pismu napisao da mu je hapšenje namjestio Hako Guzonjić iz Sjenice. Ovaj čovjek je kasnije, prema pisanju portala „Sandžakpress.net“, od 19. marta 2012. godine, promijenio prezime u Jusufović. Ovo pismo je prvi put objavljeno u pazarskom listu „Bošnjačka riječ“ od 18. aprila 2006. godine u tekstu „Mene će noćas streljati…“, autora Nazima Ličine. Prenosimo sadržaj ovog pisma.

 

Draga Lutvo,

Evo ti pišem najzadnje pismo, mene će noćas streljati.

Lutvo, amanet ti đece da ich gledaš kao sebe i mene

da halališ kao dobar moj drug koga sam ja imao,

 a ja ću svakog halalit. Onaj tefter što je bio kod mene našli su.

Što je Rasim dugovao u dućanu 350.000,

osim ovih para što je bilo kod njega, da li ti je predao ono drugo.

Ovo dućansko 350.000 neka rekne Rasim

da je predao meni ili da je siromah, da nema od kuda

da ih da, pa ako kad zaradi on će tebi dati za druge račune zlatom.

Mene su napakovali u Sjenici Hako Guzonjić i drugi te su me pravo streljat.

Amanet činim Hanefijagi – tebe i djecu. Hasan ako ostane živ, on će te gledat.

Selam Osman, 1944.

Naš sagovornik Husein Mert je autoru ovog teksta pričao o poslijeratnim danima provedenim u Novom Pazaru do 1958. godine, kada ih je djed Hanefija Ljajić pokupio i odveo u Tursku. Husein nastavlja svoju priču o teškom muhadžirskom putu koji je prošao od Sjenice, preko Pazara i Turske do Nemačke.

„Moja majka Lutvija je, od tuge za mužem Osmanom, rano umrla. Imala je svega 33 godine kada je umrla od raka u Novom Pazaru. Nas je odgajio djed Hanefija Ljajić. Na svu sreću moj otac Osman je, prije streljanja, kod djeda ostavio dosta zlata. Jednog dana djed me je odveo u štalu i pokazao gdje je zakopao očevo zlato i rekao mi da o tome nikome ništa ne pričam. To zlato nas je spasilo da preživimo tih 12 godina u Pazaru, do 1958. godine kada je djed, svih nas petoro, odveo u Tursku. Otišli smo u Izmir gdje nas je dočekao amidža Hasan koji je uspio da pobjegne od Titovih partizana i dođe u Tursku. Kod njega smo kratko ostali, jer ja sam kao odličan fudbaler potpisao ugovor sa najboljim Fudbalskim klubom u Izmiru i od njih dobio stan tako da smo odmah stali na svoje noge. Igrao sam 5 godina u izmirskom prvoligašu koji se zvao „Altin ordu“ („Zlatna vojska“). U Izmiru sam se oženio sa Samijom-Samkom Ičilić (1936), rodom iz Prijepolja. U proljeće 1965. godine odlazim sa suprugom Samijom u Njemačku kod dajdže Ragipa Ljajića. Opet sam, zahvaljujući fudbalu, našao dobar posao u Zindelfingenu, sredio papire i do danas živimo u ovom gradu. U braku sa Samkom imali smo troje djece: Adnana (1958), koji je preselio na Ahiret 2007. godine, zatim Erkana (1967) koji oženjen i živi sa nama i ćerku Tefidu (1968) koja je udata. Rahmetli Adnan je, u braku sa Suadom Hačković iz Novog Pazara, iza sebe ostavio dvije ćerke: Medinu (1988) i Lejlu (1990)“.

 

(Izjava Huseina (Zvizdića) Merta data autoru jula 1995. i novembra 2013. godine u gradu Sindelfingenu u Nemačkoj.)

EKSKLUZIVNA FOTOGRAFIJA-Osman Zvizdić (1908-1944), streljan 21. decembra 1944. na Hadžetu

Ejup-aga Ljajić streljan na Hadžetu 21. decembra 1944. godine

Pismo iz zatvora Osman-age Zvizdića koje je sakrio u jastuku

Hasan-aga Zvizdić (1892-1980), simbol odbrane Sjeničkog i Pazarskog sreza

Husein (Zvizdić) Mert (1935)

Husein sa suprugom Ičilić Samkom (1936) i unukom Medinom (1988)

Sandžak PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone



Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

No more articles