Hrvatska Nijemcima manje zanimljiva nego lani, Turska raste

2
20

Turistička patrola - Dubrovnik

Bolje nego lani trenutno se prodaju samo odmori u lipnju i listopadu, dok je za samu špicu, srpanj, kolovoz i rujan, kada najviše Nijemaca putuje na godišnji odmor, jedan do tri posto manje rezervacija nego ih je bilo u ovo vrijeme 2018.

Od lanjskog siječnja i rekordne prodaje putovanja u Njemačkoj, ove godine ni sjena. Turistička branšaokupljena na sajmu F.re.e. u Munchenu razočarano konstatira kako se minusi u prodaji ljetnih aranžmana u toj zemlji gomilaju treći mjesec za redom, a da samo siječanjski podbačaj iznosi devet posto.

Bolje nego lani trenutno se prodaju samo odmori u lipnju i listopadu, dok je za samu špicu, srpanj, kolovoz i rujan, kada najviše Nijemaca putuje na godišnji odmor, jedan do tri posto manje rezervacija nego ih je bilo u ovo vrijeme 2018. Bitno bolje nisu se na njemačkom tržištu, inače, prodavala ni zimovanja. U siječnju je, kako je pokazalo istraživanje GfK, prodano šest posto manje zimskih putovanja. No, turistički su radnici poslovično optimistični, pa relativiziraju minuse i podsjećaju kako je lanjska godina bila nadprosječno dobra, a siječanjska putovanja u dvoznamenkastom plusu prema 2017.

Kako bilo, Hrvatska, nažalost, dijeli sudbinu zemalja, među kojima je i turistička velesila Španjolska, koje su početkom 2019. suočavaju s padom potražnje njemačkih gostiju. Minusi u prodaji aranžmana za Hrvatsku se, pri tom, mahom vrte oko deset posto u odnosu na lanjski siječanj, ali iz velikog turoperatora Der Turistik nedavno su priznali da im prodaje Hrvatske ide čak 25 posto slabije nego lani. Za razliku, Turska i sjevernoafričke zemlje takvih problema nemaju. Nijemci im se masovno vraćaju, što i ne čudi. Niske cijene uvijek imaju prođu, a u Tursku, recimo, može se i na devet dana u hotel s pet zvjezdica za samo 444 eura. U cijeni je, pri tom, i let.

Hrvatski turistički radnici, koji se na minhenskom sajmu predstavljaju na nikad većem izložbenom prostoru, se zasad ne zabrinjavaju pretjerano. Najbliže bavarsko toplo more, vjeruju, privući će do kraja godine 2,9 milijuna njemačkih turista kao i lani. Iako minusi iz prethodnih mjeseci još nisu anulirani, tijekom veljače je prodaja putovanja na njemačkom tržištu ipak nešto živnula, a i kasni Uskrs, računaju naši turistički radnici, ići će nam na ruku i pokrenuti nadprosječno puno njemačkih prema našoj zemlji. Najveća ‘rupa’ sezoni, inače, prijeti u svibnju i bit će zanimljivo vidjeti kako će na sve ove izazove odgovoriti hrvatski domaćini. Valja znati da se kao svojevrsni hendikep Hrvatske uzima činjenica da se kod nas na moru lani i u samoj špici mogla naći slobodna soba, pa Nijemci znaju da ne moraju žuriti s odlukom.

No, zašto među velikim svjetskim putnicima Nijemcima, kojih zamalo 40 milijuna godišnje putuje u inozemstvo, općenito više nema velike putne groznice, nikome do kraja nije jasno. Povratak Turske samo je djelomično objašnjenje smanjenje potražnje za druge zemlje, a ni usporavanje rasta njemačkog gospodarstva još se nije u većoj mjeri odrazilo na svakodnevni život.

Još uvijek naša ekonomija stoji dovoljno dobro, u životu nam se ništa nije promijenilol. Posla ima i tko hoće raditi, može i zaraditi – reći će 22-godišnji Fabian Rummel, koji studira turizam i usput radi razne studentske poslove.

Može li se zastoj u prodaji putovanja objasniti poslovičnim oprezom, što je jedan od bitnih obilježja Nijemaca koji pažljivo promatraju gospodarske trendove, sada, recimo, i Brexit, a na znak prvih problema racionaliziraju ili odgađaju potrošnju? Teško je reći. Ali, dobra je prigoda prisjetiti se pomalo proročanske rečenica jednog hrvatskog turističkog radnika iz prvih poratnih godina: „Kad se njemačko turističko tržište malo nahladi, jedanput kihne, hrvatskom turizmu prijeti upala pluća“.

Izvor: večernji.hr


Pogledajte vijest na izvornom sajtu:

Hrvatska Nijemcima manje zanimljiva nego lani, Turska raste


Sandžak PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone

Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

2 KOMENTARI

  1. Pa iako smo svi mi tih prvih dana bili svi u nekom čudnom duševnom stanju, sličnom nekoj vrsti radosti što smo izvukli žive glave, naročito kroz onaj pakao na potezu Glina – Dvor na Uni 7. i 8. avgusta (čudno je da nisu bili najstrašniji oni prvi dani “Oluje”, nego njeno “finale” koje se odigravalo upravo na gorepomenutom pravcu kojim su se povlačili Kordunaši kao jedini koji nisu imali direktnu granicu sa Republikom Srpskom nego je do nje trebalo proći i rodni kraj i Baniju – ostali Krajišnici: Slavonci u maju 1995, a Ličani, Banovci i Dalmatinci u toku “Oluje” su se povlačili u RS direktno iz rodnog kraja; uz to nas je napao i Peti korpus Atifa Dudakovića što nam je dodatno otežavalo povlačenje). U stvari, zapali smo u neku čudnu tupost, još uvek kao nesvesni veličine katastrofe koju smo doživeli, kao omamljeni nekim slatkim pićem. Doduše, jednu katastrofu je moja porodica doživela već u avgustu (uvek ti avgusti!) pre četiri godine, napuštajući Karlovac, ali opet nije bilo ovako dramatično napuštanje kao napuštanje Krajine; onda smo u stanju ni rata ni mira ostavili grad zbog osećaja nesigurnosti u njemu koji se bio pretvorio u veliki vojni logor, ali onda smo išli na Kordun odmah nadomak grada (u stvari ceo Karlovac do Kupe spada u Kordun) i među poznate nam ljude; ovo bekstvo sada, ove stotine kilometara daljine, u drugačiju sredinu (doduše, kod bliske rodbine, ali svakako su po mnogim osobinama bili bliži Karlovac i Kordun nego Kordun i Srem) bilo je daleko strašnije, čak i da nije bilo one drame između Gline i Dvora i u samome Dvoru. Vraćam se u tetkovu kuću, avgust 1995. Ručavalo se i u kući, a i izvan kuće, u senci velikoga oraha u dvorišu tetkove i tetkine kuće, gde je takođe bio postavljen sto, jer nismo svi mogli stati za onaj sto u kući. U stvari, u onim vrelim danima jesti u hladovini oraha bilo je lepše nego u kući. Bilo je tu u dvorištu a i oko “ćuprije” (u Sremu vele tako za onaj prostor ispred kapije) traktora i auta. Naša “džeta dvojka” bila je u dvorištu, upravo pod orahom, mada je tetak govorio mom ocu da je parkira u garaži.

  2. Ne sećam se da sam ikada video očevu suzu do tada. Bio je vreli avgustovski dan 1995. godine u Rumi, nekih petnaestak dana po našem dolasku u “Oluji”, a došli smo svi 11. avgusta, mada ne svi odjednom nego moji negde ujutru a ja već kad se dobrano smrklo tog ionako za nas sumornog dana. Bili smo se smestili kod majčine sestre a naše tetke i njezina muža, tetka “nemam reči” – ja ga nazivam tako jer mu je to bila česta uzrečica; po rođenju je i on bio Kordunaš ali kolonizovan u Srem. (Ta naša tetka, majčina starija sestra, nije u licu bila mnogo nalik na našu majku osim tamne kose – doduše prošarane sedima ali ona je nije farbala; naša majka nije imala nijedne sede vlasi do svoje otprilike 45. godine – i tamna oka; za razliku od majčina finog i pravilnog nosa tetkin nos je bio nekako poširok u donjem delu; takođe je imala punija usta i tamnije lice; ona je imala manje-više kratku kosu – moja kosa je bila duža od njene u to vreme – dok je majka tada imala onu frizuru kakvu su krajem 80-tih i početkom 90-tih nosile mnoge žene i devojke, u Krajini naročito, duga kosa visoko podignuta kao crn oblak – a po naravi naša majka je bila vedrija i sklonija humoru od tetke koja beše nekako uvek ozbiljna i kao da je u tetkovoj kući tetka vodila glavnu reč iako je on bio “bećar”; sve u svemu, tetka beše pomalo nadžak-baba mada je i naša majka znala da izgrdi nas decu i te kako žestoko.) Ali nisam hteo da pričam o majci i tetki, nego o očevoj suzi. Dakle, tekli su dani našeg izbjeglištva u Rumi, vreli dani bez imalo oblaka a kamoli kiše. Tetkova kuća bila je puna izbjeglica jer osim nas bilo je tu još rodbine, uglavnom tetkove, i to najviše nekakvih staraca sedih kosa i brkova i baba sa rubcima na glavi; brojno stanje nas unesrećenih nastanjenih privremeno kod tetka je variralo, jedni su odlazili a drugi dolazili; neki bi se zadržali svega dva dana najviše pa odlazili dalje. Moji đed i baba bili su kod očeve tetke, Teteca, u njenom malom stanu u Rumi koji je kupila izbjegnuvši iz Karlovca kao i mi avgusta 1991. godine. Ovolike izbjeglice svakako su bile velik teret za tetkovu kuću, mada je kuća bila na kat i velika i mada smo mi ponešto, od hrane razume se, kupovali i za svoje novce.

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Ova web stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.