Hasan i Husein Rovčanin – Heroji, branitelji Prijepoljskog kraja

24
1553

hasannn

 Husein hodža Rovčanin

(1907-1944)

Husein Rovčanin, poznati junak iz Limske doline, rođen je 1907. godine u selu Bukovik nedaleko od Brodareva. Osnovnu školu je završio u selu Komaran a medresu u Prijepolju. Po završenoj medresi dolazi u svoje rodno selo Bukovik gdje počinje raditi kao imam. Bio je kršan i naočit čovjek i izuzetno poštovana ličnost u ovom kraju. Oženio se lijepom Behijom, i sa njom imao dvoje djece koju su, zajedno sa bošnjačkom djecom komaranskog kraja, partizani protjerali kada su prvi put osvojili Prijepolje 25. septembra 1943. godine. Zajedno sa hodžom Pačarizom, Jukovićem i Sadikovićem, on organizuje svoj narod u Muslimansku miliciju. Poučeni krvavim iskustvom Šahovića iz 1924. godine oni prvi ustaju u odbranu prijepoljskog i bjelopoljskog kraja. Oni su podigli bošnjački narod Limske doline na noge i svojim junaštvom spriječili četnike da ponove pokolj koji su počinili 1924. godine. Na samom početku rata, Husein podiže džematlije sela Bukovik u borbu protiv četnika. U prvi mah mobiliše 130 ludi da bi se nakon kraćeg vremena, broj njegovih boraca popeo na 380. Krajem avgusta i početkom septembra 1941. godine u dolini rijeke Lima i Tare pojavljuju se prve četničke jedinice koje kidišu na tamošnje Bošnjake.  Četnička mreža se brzo širila pa se njihovi odredi pojavljuju na planinama Kopaoniku, Goliji i Rogozni sa ciljem da ovladaju novopazarskim, sjeničkim i tutinskim krajem.

Prijepoljski kraj je, nakon nagodbe između Nijemaca i Italijana, potpao pod italijansku okupacionu zonu. Za načelnika ovog sreza dolazi Abdulah Asimović, za predsjednika opštine Ahmet Salihbegović što je izazvalo veliki revolt kod srpskog stanovništva. Većina srpskog i crnogorskog stanovništva odlazi dobrovoljno u četničke odrede koji su prijetili da ugroze tamošnje muslimansko stanovništvo, koje je prema planu Draže Mihajlovića bilo osuđeno na smrt. U novovaroškom srezu, koji se nalazi u neposrednoj blizini prijepoljskog, formira se Četnički javorski odred koji je predvodio „vojvoda javorski“ – Božo Ćosović. Četničke jedinice formiraju i zloglasni Vuk Kalaitović, Drago Leleković i Vlajko Ćurčić iz Štitkova. U pribojskom srezu vođe četničkih grupa su bili Đorđe Anočić, kaluđer Zaharije Milekić, pop Mihajlo Jevđević i Dragiša Jovanović. Međutim, u prijepoljskom (mileševskom) srezu oni nisu imali skoro nikakav uticaj (jedino je ozbiljnija grupa postojala u selu Stranjani koju je predvodio Bogdan Bogdanović, Nikola Kijanović i Milinko Radović), jer su se tamo Bošnjaci dobro organizovali. Kako navodi Mirko Ćuković u knjizi:“…četnici Draže Mihajlovića su vršili mobilizaciju u Srbiji i slali svoje oružane formacije u pravcu Sandžaka. Ova mobilizacija je vršena u okolini Raške, Čačka, Guče, Arilja, Požege i Užica.“ Opisujući kako su se organizovali Bošnjaci prijepoljskog kraja dr. Mustafa Memić u svojoj najnovijoj knjizi ističe da je „Slična milicijska jedinica formirana i u Komaranu, između Prijepolja i Bijelog Polja. U njoj je glavni komandant bio Husein Rovčanin. Na prostoru prema Šahoviću i Pavinom Polju postojala je posebna milicijska jedinica pod komandom Selima Jukovića, ali je ona najčešće djelovala zajedno sa muslimanskom milicijom Komarana.“ Sve do kraja 1943. godine Huseinovi borci su uspješno branili ovaj kraj od crnogorskih četnika. Husein nije imao povjerenje ni u partizane što iznosi historičar Mirko Ćuković u već pomenutoj knjizi:“Muslimanska milicija u Komaranima pod komandom Huseina Rovčanina takođe je postavljala posebne uslove za svoj položaj. Rovčanin je tražio da Komarani sa Brodarevom ostane pod vlašću njegove milicije sve do završetka rata i da snage narodnooslobodilačke vojske ne prelaze na tu teritoriju“.

husein

U drugoj polovini oktobra 1943. godine Mileševski partizanski odred i II dalmatinska brigada žestoko napadaju Huseinove borce pa je bio pa je bio prisiljen da privremeno napusti Komaran i povuče se. Tada partizanski Vrhovni štab dolazi na područje prijepoljskog sreza. Partizani su imali namjeru da pridobiju Bošnjake iz Limske doline na svoju stranu i borbu protiv Njemaca i četnika. Njima prilazi jedan broj Bošnjaka i to im nije niko branio. Međutim, odziv nije bio onakav kakav su partizani očekivali. U to vrijeme Husein je sa Pačarizom i Selimom Jukovićem držao pod svojom kontrolom cijeli pojas Limske doline – od Bijelog Polja do Prijepolja. Da je potpuno kontrolisao situaciju u svom rejonu nagovještava i pjesma koja je ostala da živi u narodu: „Čija bješe ono četa, Jadovnikom što se šeta, Ono bješe hrabra četa, gorskog sina Huseina Rovčanina“.

Obzirom da su partizani došli na područje koje je Husein kontrolisao, postojala je velika opasnost da dođe do sukoba između Milicije i njih. Da bi izbjegao nepotrebne gubitke, on je sa svojim borcima prešao na drugu stranu rijeke Lim, u selo Stranjani (odakle je ranije protjerao četnike), i tako propustio partizane da prođu teritorijom koju je kontrolisao. Nakon zauzimanja Prijepolja od strane partizana, udružene i dobro naoružane bošnjačko- albanske snage, na čijem su čelu bili Rovčanin i Hasan Zvizdić, sada iz pravca Sjenice, sa tri strane napadaju Prijepolje i Brodarevo i zauzimaju ih 18. novembra 1943. Idući u pravcu Brodareva Huseinovi borci sreću kolonu od 90 italijanski vojnika i u nastalom okršaju ubijaju 19 Italijana. Nakon odlaska partizana iz tog područja, četnici pokušavaju da zauzmu napušteni prostor koji je skoro svo vrijeme držala Milicija. Dok je Husein sa svojim borcima bio u Stranjanima, partizani ulaze u Komaran i Bukovik (Huseinovo rodno selo) i spaljuju ga a mještane protjeruju. Njegova žena i djeca bježe u Prijepolje gdje ostaju sve do njegove smrti 1944. godine. Nakon pokolja, kojeg su četnici napravili u bjelopoljskom kraju početkom 1943. kada su sa zemljom sravnili 33 bošnjačka sela Donjeg Bihora tamošnje milicije se bolje organizuju. Početkom januara 1943. godine u Šahovićima kod Bijelog Polja, održana je Konferencija četničkih komandanata na kojoj je razrađena odluka četničke Vrhovne komande o novom obračunu sa „Turcima“.

Tako je 05. januara 1943. na Bošnjake bjelopoljskog sreza krenulo 3.000 četnika. Oni su se podijelili u dvije grupe. Lijevu grupu je predvodio četnik Vojislav Lukačević a desnu Miraš Savić. Prvi napad su izveli četnici Rada Korde, a dan kasnije i četnici Miraša Savića. Ovom krvavom akcijom direktno je zapovijedao Pavle Đurišić, komandant Limsko – sandžačkih četničkih odreda. Italijani iz Bijelog Polja su pokušali da zaustave četničke napade, ali su se brzo povukli. Tada je Milicija krenula u odbranu svojih sela. Borbe su bile žestoke i Milicija je morala da se povuče pred brojnijim neprijateljem. U svom izvještaju od 10. januara 1943. godine. Đurišić izvještava Draže Mihajlovića da je „ubijeno 400 pripadnika Muslimanske milicije i oko 1.000 žena i djece“. Međutim, autor ove knjige je u razgovoru sa preživjelim borcima Milicije saznao da je ta brojka preuveličana što se tiče broja poginulih boraca. Bjelopoljski četnički bataljon koji je brojao 300 četnika i kojim je komandovao kapetan Vojislav Lukačević, je držao položaje prema Brodarevu i Komaranu plašeći se brzog dolaska Pačarizovih i Huseinovih boraca. Nažalost, milicija iz Bijelog Polja nije dobila pojačanje na vrijeme tako da su četnici sravnili sa zemljom 33 bošnjačka sela, a muslimanski živalj protjerali na lijevu obalu Lima. Šta su tada radili Đurišićevi četnici nad muslimanskim neboračkim i nejakim stanovništvom opisuje Mirko Ćuković u svojoj knjizi: „Oni su ubacivali djecu, žene i starce u kuće i druge zgrade, zatim su ih punili slamom ili sjenom i palili. Jagoš Korać je vezivao žene za hrastove, stavljao im slamu u dimije i spaljivao ih.“[1] O tada počinjenim zločinima u Bihoru veoma iscrpno, tačno i korektno pisao je prije 30 godina Savo Joksimović, ondašnji član Okružnog komiteta KPJ za okrug beranski a kasnije ministar, general i narodni heroj u svom djelu „U gerili“. Pored Joksimovića, dr. Radoja Pajović i Ćukovića opširno su pisali i bošnjački historičari Safet Bandžović, i Mustafa Memić. Genocid koji su izvršili četnici u bjelopoljskom kraju bio je uvod u još masovnija stradanja Bošnjaka u pribojskom i pljevaljskom kao i u čajničkom i foćanskom kraju u istočnoj Bosni.

Bijelo Polje je sedam puta prelazio iz ruke pripadnika Muslimanske milicije u partizanske ruke. Italijani su uglavnom bili posmatrači. Takva situacija je trajala do 03. januara 1945. godine kada partizani definitivno zauzimaju Bijelo Polje. Krajem 1943. partizani u Sandžaku jačaju u ljudstvu i naoružanju i kreću u frontalne napade na Miliciju koja je čvrsto držala pod svojom kontrolom sve veće gradove Sandžaka. Paćariz je dao zaduženje Huseinu Rovčaninu da, kao pojačanje Ćazimu Sijariću pomogne u odbrani bjelopoljskog kraja od crnogorskih četnika i partizana. Dogovorili su se da osvoje Šahoviće i Pavino Polje od partizana koji su u svojim redovima imali veliki broj četnika – pokajnika. Oni su krajem 1943. godine masovno prelazili u partizanske redove, jer im je ratna sreća bila okrenula leđa. Komandanti sandžačke Milicije nisu vjerovali ni partizanima i do zadnjeg dana su branili Sandžak. Pačarizov i Huseinov plan je bio tako zamišljen da Pačariz s glavninom vojske krene iz Prijepolja, gdje mu je bio štab, u pravcu Pavinog Polja, a da Husein sa svojim ljudima iz Bijelog Polja priđe Pavinom Polju sa južne strane. Cilj je bio da se ova dva mjesta zauzmu i da se zaokruže teritorije koje su kontrolisali. Na putu za Pavino Polje, ispod brda zvanog Bodeniče, u selu Lekovini, došlo je do borbi s partizanima III sandžačke brigade. U žestokom okršaju, herojski gine Husein i jos osam njegovih boraca. On je ležao ranjen ispod brda Bodeniče, i u trenutku kada su mu partizani prilazili, uspio je aktivirati nekoliko ručnih bombi koje je sakrio ispod sebe. Među osmoricom poginulih Huseinovic boraca nalazili su se i Abaz Hodžić, Munir Rovčanin, Nura Aganović i drugi. Tih dana smrtno je stradao i Huseinov brat Hasan.

hasannnPogibija Huseina Rovčanina

Prema dogovoru s hodžom Pačarizom, Husein je krenuo sa svojim borcima da se sretne sa glavninom Milicije u selu Lekovini, odakle bi zajedno krenuli u osvajanje Pavinog Polja i Šahovića. Sedamnaestog decembra 1944. Husein je sa svojim 30 vojnika išao u pravcu Lekovine. Tog jutra naišli su na četiri srpske čobanice koje su ih čudno gledale (nakon rata se saznalo da su ove čobanice postavili partizani kao izvidnicu). Jedan od Huseinovih boraca, Abaz Hodžić, predložio je Huseinu da ove čobanice povedu sa sobom, jer je posumnjao da one mogu obavijestiti partizane o njihovom kretanju. Njegova sumnja se kasnije pokazala tačnom. Nakon nekoliko sati, na njih su počeli pucati partizani koji su ih čekali u zasjedi. Bili su to borci III sandžačke brigade koju su predvodili čuveni muslimanomrsci Ivan i Milan Perunčić. Opkoljeni sa svih strana, našavši se u unakrsnoj vatri, poginulo je osam Huseinovih boraca, a on je bio teško ranjen. Partizani su vidjeli da je Husein ranjen, i počeli su da ga pozivaju na predaju govoreći da nema nikakvih šansi da se izvuče iz obruča. Husein je pucao dok je imao municije. Ležao je sav u krvi i čekao je da mu priđu dovoljno blizu. Braća Perunčić su htjeli da ga uhvate živa, po svaku cijenu. Husein je to znao, zato se odlučio na korak po kome ga je pamtio cijeli Sandžak. Kada su prišli na nekoliko metara, on je aktivirao bombe koje je držao pod svojim tijelom i u smrt poveo još četvoricu partizana. Mrtvom Huseinu je tada prišao Milan Perunčić – komandant bataljona Treće proleterske brigade i sa ruke skinuo sahat. Bilo je to 17. decembra 1944. godine. Istinu o pogibiji Huseina Rovčanina ispričao je nakon rata sam Milan dok je ležao u bolnici sa jednim Rovčaninom, kome je pokazao Huseinov sahat. Treba praviti razliku između Milana i Mila Perunčića. Milan Perunčić je upravo ovaj komandant bataljona kojeg smo sada pominjali a Mile Perunčić je bio mnogo značajnija ličnost. One je bio član užeg rukovodstva AVNOJ-a i Vrhovnog štaba NOV i POJ-a. Doduše, Mila Sandžaklije pamte u mnogo lošijem sjećanju, jer je krajem marta 1945., zajedno sa Mošom Pijadom, ukinuo autonomiju koju je Sandžak imao u toku rata – od 20.11.1943. do 29.03.1945. godine.

Slučaj Huseinovog sina – Izeta Rovčanina

Poslijeratna komunistička vlast nije ostavljala na miru ni djecu pripadnika Muslimanske milicije. Komunisti su se plašili i samih prezimena kao što su Pačariz, Rovčanin, Zvizdić, Koničanin, Juković, Sadiković, Hasanagić, Prašević, i dr.

Da je tako, pokazuje i slučaj Huseinovog sina – Izeta Rovčanina. Izet je rođen 1940. godine u Prijepolju. Učiteljsku školu je završio u Novom Pazaru. Nakon položene mature vraća se u selo Komaran gdje se zapošljava u osnovnoj školi kao učitelj. Ali, Izetov rad je bio pod stalnom prismotrom opštinskih i školskih komunističkih vlasti. Vrebali su priliku kada će ga diskreditovati i ukloniti iz javnog života. U to vrijeme Izetov kolega, Srbin Milivoje Šarac (kasnije postaje direktor škole u Komaranu), „savjetuje“ ga da bi bilo lijepo kada bi poveli svoje razrede na mjesto pogibije njegovog oca Huseina, kako bi ga mlađe generacije upamtile, jer je bio veliki junak. Izet nije slutio kakvu mu podlu igru pravi Milivoje Šarac. Učitelj Šarac se nije pojavio na dogovorenom mjestu i u dogovoreno vrijeme. Ali, to Izetu nije bilo sumnjivo, pa se sa učenicima uputio u Lekovinu – ka mjestu gdje je poginuo njegov otac. Međutim, srpski kolega je otišao u policiju i prijavio Izeta rekavši da je ovaj na svoju ruku poveo đake na grob Huseina Rovčanina koji je „bio najveći zločinac ovog kraja“. Uzalud je Izet čekao svoga kolegu. Umjesto njega došli su srpski policajci i uhapsili ga. U policijskoj stanici u Komaranu bio je pretučen i ubrzo nakon toga istjeran sa posla. Nakon nekoliko mjeseci, uslijed zadobijenih povreda Izet umire veoma mlad, a njegova kolega – učitelj Šarac, postaje direktor osnovne škole u Komaranu. Rahmetli Izet je svoju naivnost platio glavom. Husein je imao još jednog sina – Mustafu (Muja) Rovčanina, poznatog aktivistu prijepoljskog Merhameta koji je krajem 1996. godine preselio na Ahiret.

hasanHasan Rovčanin

(1918-1944)

Huseinov mlađi brat Hasan Rovčanin je rame uz rame sa svojim bratom stao hrabro na čelo Muslimanske milicije Polimskog kraja. Junaštvo ova dva brata opjevano je u pjesmi koju pamte i najmlađe generacije, pjesmi koja je bila zabranjena u komunističko doba i koja je krišom pjevana:

„Sve bih momke za dva momka dala,

za Hasana i za Huseina,

Huseina bih sebi ostavila,

a Hasana drugarici dala“.

Hasan je bio hrabar i neustrašiv borac. Njega je hodža Pačariz postavio da, zajedno sa bratom Huseinom, brani jugozapadni dio Sandžaka od crnogorskih četnika. Nalazio se uvijek u prvim borbenim redovima. Učesnik je bitaka u kojima se branilo Prijepolje, Bijelo Polje, Pljevlja, Priboj i Nova Varoš. Svojom mladošću i stasom izgledao je veoma markantno. Na grudima je uvijek nosio ukrštene redenike municije, a o ramenu kratki italijanski karabin. Na glavi je nosio fes sa polumjesecom i zvijezdom. Sredinom decembra 1944. godine, Hasan je u dogovoru sa hodžom Pačarizom, krenuo u osvajanje Pavinog Polja i Šahovića koje su u to vrijeme držali partizani. Hasan se u to vrijeme nalazio u Prijepolju kada je dobio zadatak da sa Pačarizom krene u pravcu Pavinog Polja sa sjeverne strane, dok je njegov brat Husein trebalo da sa svojim borcima udari sa južne strane i tako oslobode Pavino Polje koje je imalo izuzetno važan strategijski položaj. U jednom okršaju sa partizanima kod Slijepač Mosta, nedaleko od Bijelog Polja, Hasan je bio teško ranjen, te je na putu za bolnicu umro. U razmaku od samo tri dana gine i njegov stariji brat Husein, u selu Lekovini nedaleko od Pavinog Polja.

Pogibija ova dva junaka, raspada se i Milicija kojom su komandovali. Njihovi borci se razbijaju u manje grupe i tako prestanu biti dominantan vojnički faktor u Limskoj dolini, jednom od najjačih uporišta bošnjačkog naroda u Sandžaku. Hasan je sa svojom ženom Hadžirom imao dva sina: Avdiju i Sada.

 

Autor: Harun Crnovršanin

knjiga: Sandžak Porobljena Zemlja


Sandžak PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone

Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

POVEZANI ČLANCI

24 KOMENTARI

  1. Kakva laž od članka. Kapetan Husein Rovčanin je bio komandant Komoranskog četničkog odreda i bio je pod komandom majora Pavla Đurišića. Ima na netu njegove slike sa đeneralom Mihailovićem.

  2. meni ovde nije jasno sta je pisac hteo da kaze.Spominje borbu protiv Italijana,pa cetnika,zatim su tu partizani, pa crnogorci.Onda dolaze muslimani,izgleda da su samo sa ustasama ziveli u ljubavi.Nemojte se cuditi kad iz ruskih arhiva iskoci neki musliman iz RASKE oblasti na istocnom frontu u sastavu NDH.Ovakav krimi roman ne bi smislila ni Agata Kristi kao sto je pisac ovog teksta izmislio.

  3. Hugo hvala ti na ovom clanku o Huseinu Boskovicu kojeg sam sa velikom paznjom procitao i koji za mene je bio nesto novo saznanje o Huseinu mada ima nekih novosti za mene a to su Husein je rodjen u takozvanoj kosuljici koja se po rodjenju djeteta usivala ispod misica ruke tako da je ta kosuljica cuvala tu osobu od metka znaci nije mogo biti ranjen .Tadasnje Crnogorske vlasti su podplatile njegovog kuma Albanca da ga ubije u Turskoj …ali nije mu poslo za rukom.Husein je imo 12 komita sa sobom i Crnogorske vlasti na celu sa Milosem Vojnovicem su tada ubijale svakog ko se prezivao Boskovic.Zato je pleme Boskovic bilo prisiljeno da se seli u Sarajevo i Tursku a od Mnogi od njih su promijenili prezime u Ciguljine i Kujovice.

  4. Molio bih sve istoricare i autore ovakvih i drugih clanaka koji su vezani za sandzacke heroje da objave sto je istorija zapisala ili se zna o Huseinu Boskovicu.Unaprijed hvala.

  6. Муслимански борци су распоређивани у јединице заједно са борцима других националности. Дража Михаиловић је поставио мајора Фехима Мусакадића из Сарајева за команданта свих бораца муслимана у ЈВуО. Поменућу само неке истакнутије активне старешине ЈВуО муслиманског порекла: Прељубовић Мухамед Бег командант групе муслиманских корпуса, Накичевић Абдулграфар командант Прве бригаде Шестог муслиманског корпуса, Хасанбеговић Нурија командант Треће бригаде Шестог муслиманског корпуса, Карић Хато командант Шесте бригаде Шестог муслиманског корпуса, Прељо Вејсиљ командант муслиманског батаљона Невесињске бригаде, Берберовић Мустафа предратни председник Благаја командант батаљона, Рамановић Мулас Абдулах начелник штаба Шестог муслиманског корпуса, капетан Ровчанин Хусеин командант Коморанског муслиманског четничког одреда, наредник Узуновић Јусуф командант четничког одреда код Коњица, мајор Хасандедић Шефкет, поручник Ченгић Омер Бег и потпоручник Ченгић Хамдија организатори јединица у околини Мостара, капетан Прашовић Ћамил вођа муслимана у Сјеници и други.

    • Sta drugo ocekivati od sumadinskog turcina nego da LAZE.
      Jaka ti referenca za ove blesotine.
      Knjiga Mugdima Karabega “Muslimani u cetnicima”
      Mugdim je davno dobio odgovor od Mensura Seferovica u knizi “Vojska za jedno ljeto”
      Nju medjutim NECES NACI u beogradskim knjizarama jer vam je cijela historija od lazi satkana.
      TAKO VAS PODUCAVAJU OD VAJKADA:
      Srpski knjizevnik Milan Milicevic ce zabiljeziti 1871.gdine u svom “Dnevniku” koji je ostao najvecim dijelom NEOBJAVLJEN:
      “Ne mogu nasi potomci znati istinu o nama jer je mi ne kazujemo, nego ono izlazemo sto nam podmiruje trenutni jadni racun”.
      Evo samo jednog pasosa iz knjige Mensura Seferovica da vidis o kakvim se to ” muslimanskim cetnicima” radi:
      ” ŠTA JE TO ZA IME SVEGA, navelo NRKOLIKO DESETINA Muslimana da se u tom periodu stave na čelo pokreta koji zagovara bratimljenje sa Srbima u cjelini, nažalost, preko Draže Mihajlovića i njegovih krvavih vojvoda i četovođa na području istočne Hercegovine, sjeverne Bosne pa i Srbije, u trenucima kada je četnička kama osvetnički klala ”sve što je tursko i balijsko” vođena devizom: krivi za krive, pravi za prave? Koji su bili motivi sudije Mustafe Pašića iz Mostara, doktora Ismeta Popovca iz Konjica, Mustaj-bega Hadžihuseionovića, domobranskog poručnika Husnije Čengića, Smaje Ćemalovića iz Mostara, Mustafe Berberovića iz Blagaja, Abida Prgude i Omera Kalajdžića, zatim Muhameda i Abida Mehmedbašića iz Stoca, Mustafe Lehe iz Blagaia, Džemala Kršlakovića – imama – muderisa iz Konjica, Fehima Musakadića iz Sarajeva, Mustafe Mulalića sa područja Livna, koji je bio čak član Centralnog nacionalnog komiteta Ravnogorskog četničkog pokreta Draže Mihajlovića, hafiza i člana uleme medžlisa u Sarajevu Muhameda Pandže, doktora Mehmeda Begovića profesora Univerziteta u Beogradu, imama Abdulaha Hodžića u Beogradu, upravnika ”Gajretovog” doma u Beogradu Muhameda Ćemalovića, i mnogih drugih?

      NAJJEDNOSTAVNIJI ODGOVOR GLASI: većina ih je spadala u kategoriju ”SRBOFILA”. Tako je Fehim Musakadić – Musa bio nosilac spomenice ”Solunskog fronta” i odlikovanja dinastije Karađorđević, a privrženost Kraljevini Jugoslaviji je učvrstio kao šef policije u Sarajevu. Muhamed Mulalić, rodom sa područja zapadne Hercegovine, izgradio je svoje duhovno biće na jugoslovensko – srpskoj literaturi i stvaralaštvu u cjelini. Smajo Ćemalović je bio poznati mostarski ”srbofil”. Sudija Pašić je prije rata oslobodio optužbe grupu komunista, ponašao se kontroverzno i teško ga je ocijeniti. Doktor Popovac iz Konjica, također, je bio privrženik srpstva kao genetskog korijena jugoslovenskih Muslimana, gajeći uz to političke ambicije da postane novi ”Spaho”. To ”srbofilstvo”, međutim, nije moralo biti suprotstavljeno interesima islama i muslimana. Ono je bilo karakteristično za mnoge ostale Muslimane Jugoslavije, kao ideologija ”bratstva i zajedništva”, unutar Jugoslavije, kao što je dobar broj Muslimana gravitirao hrvatstvu u Zagrebu……………….”
      SVE SU VAM LAZI PROVALJENE OLOSU CETNICKI!
      MOZETE DA LAZETE JOS JEDINO SEBE!

      • cu mu ”sumadijski turcin”hahaha..a dje si srpski sandzaklijo!!!!!!!!!!..sta su vam ovo ovako mrsavi na ovim slikama ..to neuhranjeno bilo hahahahahahahahahahaaaaaaaa…znaci ovi bili pomalo i cetnici ..e vidi se da si vezan za cetnike 😉

      • Uzalud se tjesis olosu cetnicki (CETE turska rijec)
        Budalasis ko da si se nalokao brlje iz Bajcetinu BRE!
        ANALIZE KRVI kazu da ste sumadinski Turci budaletino NE JA!
        Pogledaj studijje koje je radija IGENEA!
        Skoro 40% sumadinaca takozvanih “srba” ima altajsko-anadolsku genetiku!
        Daklem Turci!
        Vise od 50% Bosnjaka ukljucujuci i sandzacke ima STAROBALKANSKU odnosno EVROPSKU genetiku!
        Nikakve KRVNE VEZE izmedju pravoslavnih Bosnjaka iz BiH i sumadinaca NE POSTOJE!
        500 godina su age i begovi imali “pravo prve bracne noci” u Sumadiju BRE. Nijedna sumadinska snasa nije mogla da ode muzu dok je aga ili beg ne “blagoslove svetom vodicom”
        Od tog vakta je ostala “srpska” pjesma “Jelek, anterija i opanci, po tome se znaju “srbijanci” (JELEK turska rijec, ANTERIJA turska rijec, OPANCI, turska rijec)

    • mislim da si pomijesao lonce ……to nije tacno a pogotovo za Camila Prasevica ….ako ces mi reci da si to procito u nekoj knjizi od nekog poznatog historicara ili tako nesto kako bi opravdao ove neistine ili bolje receno lazi neces me ubediti jer se iz pouzdanih izvora zna da je bas Cmil Prasevic branio Sjenicu od cetnika sa drugim vidzenim Bosnjacima i odbranio je uspjesno …….. ljudski bi bilo da vise ovakve lazi ne pises

      • Nemanja sin raskog zupana Dese Vukanovica,rodjen u Ribnici,sadasnjoj Podgorici,gdje mu se otac sklonio od dinastickih borbi u Raskoj.Vukanovici-pobocna grana Vojislavljevica,Dukljanskih vladara.Dobili porodicno ime po Vukanu,jednom od sinova kralja Bodina koji je dobio Rasku (tada vazalnu pokrajinu dukljanskog kraljevstva) na upravu.Vojslavljevici,starinom iz sadasnje istocne Hercegovine,tacnije iz Travunije (Trebinje-stolno mjesto).U 10-om vijeku dolaze na prijesto Duklje,1077-me dobijaju krunu od pape.
        Najstariji Nemanjin sin je nosio ime Vukan (ktitor manastira Moraca) i kralj Zete,bivse Duklje,izgubio vlast u borbi sa mladjim bratom Stefanom Prvovjencanim.Pomirio ih sv.Sava,najmladji brat
        Toliko o Nimanijima

    • Vuksan od Rovaca,rodonacelnik Bulatovica,zivio na prelazu iz 17-og u 18-vijek.Cetovodja i hajduk, lukavstvom i hrabroscu pobjegao iz tamnice skadarskog pase.Podigao crkvu sv.Ilije na Veljoj Gori u Ljesanskoj nahiji,jer se na taj dan izbavio,na vrhu koji se vidi iz Skadra.Crkva je i dalje tu,inace je zborna glavica Ljesnjana.Pravoslavna je naravno.Da je Albanac hriscanin,podigao bi katolicku i to jos u srpsko pleme.Opjevan u guslarskoj pjesmi ,,Tri suznja,,. koja opisuje njegovo izbavljenje iz tamnice.
      Naravno da postoje crnogorska bratstva i djelovi plemena koja su albanskog,katolickog porijekla (moja majka je porijeklom od tih i to nije sporno.Nijesam nista gori covjek zbog toga) ali Rovcani nijesu sigurno.To se najbolje vidi po Slavama koje odredjene familije slave.Rovcani slave sv.Luku (Seselj je porijeklom Rovcanin).Srbi su skroz.
      Albanci su ponosan narod i tesko je povjerovati da su tako lako odbacili svoj identitet i to jos za vrijeme kralja Nikole?U vrijeme dolaska Turaka na ove prostore,dobar dio starih Zecana (po gotovo jugo-istocni dio sadasnje CG i okolina Skadra) bio je katolicke vjere,mijesanog srpsko-albanskog porijekla,tako da danas imate dobar dio Albanaca katolika srpskog,a dio Crnogoraca albanskog.Tako je vjera odlucila i o naciji.Dio crnogoraca koji je zadrzao katolicku vjeru,utopio se u albansku vecinu,a dio Albanaca uzeo pravoslavlje i postao Srbima.To se u glavnom desavalo u 15-16 vijeku jer svako od nas,u CG, zna svoj rodoslov od prilike do tog vremena.Ovo je realna prica,bez nacionalnih tripova po principu ,,mi smo najbolji,a drugi ne valjaju nista,tako da glavni likovi price Hasan i Husein nista ne gube na casti i postovanju sto su iz junackih Rovaca.Na protiv,svi Rovcani treba da budu ponosni na porijeklo.
      Inace,ja nijesam iz Rovaca ali da su junaci i ljudi,jesu

      • Ne znam da li si nedoucen ili indoktriniran ali svejedno valjas budalastine.
        Prije svega legendarni Vuksan od Rovaca NIJE rodonacelnik Bulatovica nego NJEGOV OTAC Bulat. Bulat je bio sin Gojakov a ovaj sin Niksin (neki ga zovu Nisa).
        Dakle starobalkanski etnicki element BEZ ikakve veze sa srpstvom.
        Po nekim pretpostavkama knez Vuksan je rodjen oko 1407. godine sto ISKLJUCUJE mogucnost da je njegov cukundeda Niksa zivjeo u Moraci u vrijeme gradjenja manastira.
        Niksin sin Gojak je UBIO BANA UGRENA i pobjegao u Rovce.
        Kakvi skadarski pasa kakvi bakraci, kad su Turci stigli u Bosnu pola vijeke kasnije za vrijeme Fatih sultana Mehmeda II

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Ova web stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.