25. April 2018

Autor: Međedović Faruk

GENOCID u Šahovićima 1924 god. kada su monstrumi nad nedužnim bošnjačkim stanovništvom, izvršili jedan od najkrvoločnijih zločina, u povijesti čovječanstva, poznat mi je iz autentičnih pripovijedanja moje rahmetli nane Hankije, rođene Grobović, rodom iz Šahovića, koja je tih novembarskih dana 1924. sa mojim rahmetli ocem koji je bio star tek četrdeset dana, bila u posjeti njenim roditeljima. Mojoj nani su zlikovci 9-og Novembra 1924. na najsvirepiji mogući način, izmasakrirali njenih pet brata. Kada je ona otišla da ih vidi, pričala mi je, da je cijelo šahovićko polje, na kojem su ležala izmasakrirana tijela njene braće i svih ostalih, bilo zaliveno krvlju, te da je u tom momentu, jedan od krvoloka, iz njenih ruku, uzeo u povoju mojeg tek četrdeset dana starog oca i prinio mu kamu, ali da ga je kako mi je nana pričala, jedan pravoslavac Ašanin, koji je poznavao mojeg rahmetli deda, ščepao iz koljačevih ruku i spasio ga. Od mojih dječačkih dana, pa sve dok je moja nana bila u životu, molio sam je, da mi prepriča svaki mogući detalj GENOCIDA U ŠAHOVIĆIMA. Ti užasni prizori, od kojih sam u svojoj mašti stvarao vizuelne predstave, nisu me nikada
napustili, niti su mi davali mira. ………. Polazim od toga, da je svijet mogućeg, a ne nužnog postojanja, tako da je bilo moguće, da mene ne bude, da su mojeg rahmetli oca, tada, zlikovci zaklali. A, pošto je, moj otac, zahvaljujući Božijoj volji, preživio GENOCID U ŠAHOVIĆIMA, bilo je tako moguće, da bude i mene, te sam zadao sebi, kao svetu obavezu, kao AMANET, prema svakoj stradaloj bošnjačkoj duši, da ovaj događaj, uz najveći stepen inspirativne moći, koju mi dragi Bog podari, pretočim u remek djelo. Stihove, koje rado poklanjam na objavljivanje, cijenjenom portalu SANDŽAKPRESS- su nepovezani, i istrgnuti iz raznih poglavlja mojeg književnog djela, koje je u toku prevoda na njemačkom, a originalan naslov djela je HALBMOND ÜBER DEM BLAUEN HIMMEL VON DORTMUND– što je u prijevodu na bosanskom – Polumjesec iznad plavog Dortmundskog neba– jer sam krajem devedesetih prošloga stoleća u gradu Dortmundu, i započeo sa osmišljavanjem ovog književnog djela, tako da se uz prizore iz Šahovića, odsliksvaju i drugi detalji, obzirom na ambijent u kojem sam stvarao.

SILAZAK POLUMJESECA I ISPARAVANJE NEVINE BOŠNJACKE KRVI
::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::

Vrijeme strahovito,

Kada je majka

Tek rođenog djeteta,

Kome su zlikovci rasporili grudi,

A potom mu istrgli srce, uzviknula:

” O Bože, zašto si danas

Šahovicko polje

Pretvorio u pozornicu

najgoreg užasa!”
::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::

Beskrajno modroplava

nebeska zavjesa se razdvajapo sredini,

Polumjesec lebdeći u zraku

kao ogromni reflektor obasjava pozornicu

i izobličena lica koljača

na kojima se je mogao vidjeti

ožiljak i njihova boja očiju.

Njihova lica su bila plamteća

kao sto su bile plamteće

oštrice njihovih noževa.

I kada jedna od žrtava

osjeti vrelinu noža na grlu,

povika:

” Bože, spasi nas večeras

kao što si spasio Musa a.s.

i njegov narod.
:::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::

Večeras,

Kad život i smrt su mi

najveća tajna,

Večeras, kada milijarde kiptećih zvijezda

prošivenih kroz Dortmundsko nebesko plavetnilo,

čekaju da urone u more jutarnje svjetlosti večeras, kad nebo mi je sasvim blizu i

kada vrhovima prstiju

dodirujem srebrenasto

plamteće zvijezde,

ja, prognanik, sjetih se jedne žene,

kad smo se nekih julskih dana

preplanuli od sunca,

s plaže vraćali kući.
:::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::

Molila me je, da prestanem

prizivati Polumjesec.

Odgurnuo sam je

stegnuvši njene duge prste

osjetivši dlanom

njen dijamantski prsten.

A u našoj sobi je već bio Polumjesec

i opet sam čuo, kreket hiljade žaba

koji je dolazio, sa druge strane

obale Lima.

Iz Polumjeseca je počeo da izranja

neko, meni tako drag,

neko majušno stvorenje, kao more

plavih očiju.

Bio je to moj otac,

te 1924. je imao samo četrdeset dana.

I vidim ga, u bijelom čistom povoju,

u naručju moje nane.

A onda je jedan zlikovac zavitlao nožem

i sjekao komad po komad mekanog povoja

i nemilosrdno podigao golo i bezgrešno biće

Mojeg oca.

Daje ga u ruke drugom zlikovcu,

dok je ono podrhtavalo

na hladnoći

:::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::

A pričala mi je moja nana

Kako su u Šahovićima

Sve poljane bile zalivene krvlju,

A naveče, pričala mi je ona

Da se nebo primicalo zemlji

I da je ličilo

Na ogronmi

Duboki plavi stakleni poklopac.

Sa čijeg su dna

Kristalno blistave zvijezde

Isijavale vrelu svjetlost

Koja je isparavala

Nevinu bošnjačku krv.

 

I pričala mi je

Moja nana

Da su zlikovci

Iz straha,

Kada bi se pojavio

Polumjesec,

Kao psi urlali

I da su Kroz urlik pjevali.

” Skinućemo polumjesec

Sa zlatnoga ovog svoda

I protjeraćemo sve njih

Sa ovoga ludog broda.

Na nož ćemo vaditi djecu

iz utroba žena

I srca ćemo njihova

Bacati psima.

Urlajmo i režimo na boga

Da se na ovom svijetu

Vise ne rode oni.”

A onda su ubijali

I ptice najljepšeg perja

I glasa,

Jer su ih podsjećale

Na ubijene Bošnjakinje,

Na njihovu pjesmu

” Velik li si dragi Bože,”

Dok su zlikovci sa usijanih noževa

lizali njihovu krv.

:::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::

A dolje u dolini Lima

posmatrali smo svjetiljke grada

i vidjeli čudo neviđeno.

Vidjeli smo, stotine onih

koji su nas zasipali olovnim kuršumima,

kako s burnim aplauzom

dočekuju kralja smrti,

Radovana Karadžića.

Čujemo kako on govori svoje stihove,

dok mu lice zrači kao u Sotone,

a ruke mu mirišu, na svježu bošnjačku krv.

A onda mu kao nagradu

za sve sto je učinio

predaju zlatnu plaketu.

Pozvali su zlikovca na književno veče

da im bude počasni gost

i došlo je hiljade ljudi da ga vide.

Govorili su, da je on srpski bog.

Pa su mu valjda zbog toga,

prostrli najskupocjenije tepihe

ulicom dugom, skoro jedan kilometar,

kako bih od njih otro, BOŠNJAČKU KRV

koju je samo prije par sahata

gazio po Sarajevu, Višegradu,

Srebrenici i Prijedoru.

:::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::

A u Langenhagenu, Polumjesec je bio

visoko na nebu.

Ukazivao mi se često

ali ne onakav, kao iznad Šahovića.

Nekako sasvim drugačije i stidljivije,

nekako tuđe i tajanstveno

kao da nije imao

ni smjera

kao izgubljen.

I malo čega želim da se sjetim

iz Langenhagena, tog azilantskog centra.

Ostao mi je samo miris kestena,

prodoran zvuk aviona, s obližnjeg aerodruma

i lik jedne žene,

za koju često pomislim,

koliko samo umijeća mora da ima čovjek,

da bi odgonetnuo njenu tajnovitost.

::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::

A onda u sobi

Preplavljenoj svjetlošću Nebeskom

Ukazao mi se užasan prizor

Iz Šahovica.

Tihi šapat moje nane

Prodirao je kroz bijelu Svjetlost.

Govorila mi je

Da su zlikovci prkosili Bogu

I ne zaboravi

Da su te zimske večeri

Ostavljali za sobom pustoš.

Lajali su kao psi što laju

Po mjesečini.

Svaku stopu zemlje su zalili krvlju

I kolijevku djeteta su

Pretvorili u grobnicu.

::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::

I nikada kao ove noći

nijesam bio tako blizu nebu i zvijezdama,

i nikad kao ove noći, nijesam osjećao

takav sladak miris behara,

i nikada kao ove noći, nijesam tako psovao

one koji su me prognali,

zabranivši mi

da mirno posmatram Polumjesec iznad Šahovića.

::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::

A divio sam se njegovoj

božanstvenoj ljepoti,

bio je jedini ljubavnik

na modroplavom Dortmundskom nebu.

Noćas je zadrhtala ruka i pala kičica

velikog umjetnika

nemoćan je on

da izvede, savršeno pravilne linije Polumjeseca.

Noćas je polumjesec na modroplavom

Dortmundskom nebu,

isti onaj Polumjesec, koji je prebjegao

sa ljubičastog Šahovićkog neba.

Noćas se on usidrio

na modroplavoj postelji,

noćas je on na nedohvatu zlikovcima,

i mami zvijezde da mu dođu

i toplu kišu

da se njene kapi

kao zrna bisera

sliju niz njegovo bijelo platno

i meleke vjetra, svjetlosti i zraka

i rajskih izvora.

Noćas je on Nuhova barka Bošnjaka

i svih stradalnika.

:::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::

OKRETANJE U PRAVCU KIBLE I SPALJIVANJE DJEČAKA U SAHOVIĆIMA

::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::

U osvit zore sam tražio njenu kosu

i njeno anđeosko lice,

a sa prvog kata, do moje sobe

dopirali su glasovi vjernika Bošnjaka

“Allahu – Ekber,

Allahu – Ekber”,

i utapali se

u majsku

jutarnju tišinu.

Sandžak PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone



Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

No more articles