U prošlom broju Glasa islama pisao sam o nezaboravnim iskustvima, doživljajima i osjećajima koja sam imao tokom putovanja, umre i prvog susreta sa Kabom te želji da se primaknem Hadžerul-esvedu.
Bio sam svjestan da hodam zemljom kojom je hodao Poslanik s.a.v.s., da izvršavam obrede koje je on izvršavao, da pijem vodu koju je on pio. Želja nam je bila da dodirnemo i poljubimo mubarek kamen kojeg je on dodirivao i poljubio.
Našli smo se, čini mi se, u najvećoj gužvi na svijetu. Jedni su išli prema Hadžeru-l-esvedu u pravom smjeru, drugi u kontra smjeru – velika se gužva stvorila. Razmišljao sam naglas sa mojim ahbabima, Fadilom i Feridom, da odustanemo, pa možda neke druge prilike, velika je gužva sada, ali Fadil bi me samo pogledao i rekao da nema odustajanja.
Nekih tridesetak minuta smo već u redu, približavamo se centimetar po centimetar. U toj velikoj gužvi, iako smo se čvrsto držali jedan za drugoga, snažan talas nas je razdvojio. Ja i Fadil ostadosmo kod Kabe, a Ferida nam odvuče masa. No, na početku smo se dogovorili gdje se možemo naći u slučaju razdvajanja, tako da se nismo plaho brinuli.
Našli smo se na korak do Hadžeru-lesveda. Ispred nas je bio jedan hadžija iz Egipta. Prišao je Hadžeru-l-esvedu, poljubio ga, zadržao se svega par sekundi i nastavio dalje. Ispred mene je bio Fadil. Isto je i on učinio, zadržao se svega nekoliko sekundi, a ja sam se trudio da zaustavim kolonu koja je iza mene, kako bi se Fadil blago mogao sagnuti i poljubiti Hadžeru-l-esved. Kada je došao red na mene masa je toliko snažno navalila da se nismo uspjeli održati kod Hadžeru-l-esveda. Uspio sam ga dotaknuti, elhamdulillah, ali se nisam smio sagnuti i poljubiti, jer bi me masa iza jednostavno pregazila.
No, hvala Allahu, za prvi put bio sam prezadovoljan, jer kako predaje kažu, dodirivanjem Hadžeru-l-esveda spadaju grijesi. Ali je predivan prizor bilo vidjeti brata Fadila, onako velikog i snažnog, kako suze lije od radosti i čini zahvalu Allahu što ga počasti ovom mubarek prilikom.
Ponovo smo se vratili u hotel i sabirali utiske, prepričavali po 100 puta kako je bilo. Hvalili smo se svima u hotelu da smo dotakli i poljubili Hadžeru-l-esved.
Svakoga dana smo ponavljali isto. Išli smo u Harem u jutarnjim časovima, na sabah namaz, tavafili i vraćali se u hotel, pa opet u popodnevnim satima na akšam i jaciju, kada bi također obavljali tavafe.
U svakom tavafu išli smo ustaljenom putanjom, a u sedmom krugu završavajući sa Hadžeru-l-esvedom. Ne mogu se sjetiti jednom ili dva puta da smo preskočili. I kada bi možda Ferid i ja zbog umora to htjeli, Fadil nije dozvoljavao. Na skoro svakom narednom tavafu svi bi uspjeli poljubiti Hadžeru-l-esved. Bilo nas je trojica i, hvala Bogu, bez ikakvih problema uspjeli bi jedan drugom obezbijediti siguran prostor.
Moram priznati da je osjećaj puno jači kada čovjek uspije poljubiti Hadžeru-lesved. Nisam mogao prestati donositi tekbire od sreće i zahvalnosti Stvoritelju.
Dugo bi sjedili u Haremu pored stubova i gledali u Kabu. Činilo nam se kao da je to lijek za naše oči, kao da se naše duše napajaju preko naših očiju. Bio je to naš odmor za oči i dušu.
Tako se to ponavljalo svakodnevno, ali nimalo nije bilo dosadno. Svaki put iznova jedva bi dočekali da dođemo u Harem. Kako nam reče jedan od hadžija iz hotela: „Vi ste se momci baš navukli na Harem.“
.JPG)
Tokom boravka u Haremu često smo se susretali sa ostalim hadžijama. Negdje nakon akšama, trećeg dana našeg boravka u Mekki, u Haremu smo susreli predsjednika Mešihata dr. Mevlud-ef. Dudića u društvu hadžija Bošnjaka iz Njemačke i Austrije, Halila Kuča i vodiča njemačkih hadžija Izet-ef. Bibića iz Njemačke.
Pridružili smo im se i krenuli susresti se sa sandžačkim studentima, koji su očekivali predsjednika u Sahat-kuli pored Kabe. Hadžija Halil nas je pozvao u njegovu sobu obzirom da je bio smješten u kuli, u samom Haremu, te smo muhabet i druženje nastavili u njegovom stanu. Tu su bili naši vrijedni studenti Demir Madžović, Edis Gorčević, Adnan Dupljak, Mevludin Aličković, a neka mi halale oni koje ne spomenuh.
Nakon prijatnog muhabeta odlučili smo, svi zajedno, posjetiti sandžačke hadžije. Smještaj sandžačkih hadžija bijaše više nego blizu. Svega desetak minuta od najužeg harema Kabe. Tamo nas dočekaše Rešad-ef. Plojović, Enver-ef. Omerović, hafiz Abdurrahman-ef. Kujević, te brojni hadžije i hadžinice.
.JPG)
Posjećivali smo sandžačke hadžije više puta. Još jednom u društvu predsjednika Mešihata muftije dr. Dudića i hadžija iz Njujorka – Aga Koljenovića i dr. Mersima Ziljkića.
Zavidjeli smo im na smještaju, kako zbog blizine, tako i zbog hotela.
U društvu sandžačkih hadžija uvijek su bili brojni sandžački studenti, koji u realizaciji hadža pomažu našim vodičima, da ih Allah nagradi za to.
Posebno moram da naglasim druženje sa Irfanom Kasumovićem, inače pašenogom našeg Fadila, koji je bio svakodnevno uz nas, a koji studira na Univerzitetu u Mekki.
Polako se približavao dan Arefata. Pripremali smo se za taj dan. A o tom posebnom danu, u narednom broju Glasa islama, ako Bog da.
(Reportaža sa hadža 2014 II dio)
