„Gorski vijenac“ u balkanskom klancu

49
114

Image result for GORSKI VIJENAC

Da je književnost ideološki obojena djelatnost, nikada i nije bilo nekakva osobita tajna. Da vladajuće strukture društva koriste kako bi, uz njenu pomoć, učvrstile svoje strukture moći, isto tako.  Činjenica je koju (ne)zna svatko tko je imalo pročačkao po načinima stvaranja nacionalnih/kolektivnih identiteta na Balkanu, pa i u Evropi devetnaestog stoljeća.

Da se ona u školama upotrebljava kako bi pojačala patriotske osjećaje polaznika/polaznica i u njima probudila nacionalnu svijest, pa ako treba pisca, pjesnika i prisvojiti. Mada cijeli svijet zna ko je bio i čiji je bio: Ivo Andrić, Meša Selimović, Njegoš…, već odavno u tome usamljeni Srbi tvrde da su oni njihovih i oni moraju biti i u obaveznim lektirama, (ne)bitno da li su škole mješovite ili nisu. Oni ne žele ostaviti djeci na volju čime će se baviti u svojim lektirama, oni pokušavaju disciplinirati obavezom čitanja samo „srpskih“ pisaca.

Visoko su razvijena demokrtaska društva poslije Drugog svjetskog rata spoznala opasnost koja proistječe iz takve upotrebe (često izobličene u zlo-upotrebu) i pokušala formiranje nacionalnog identiteta što više odmaknuti od školskih pragova. Po tome se vidi koliko su Srbi daleko od Evrope, kulturno i moralno.

Zato bi suština književne kritike morala biti otkrivalačka, a ne (sa)milost, kako neki misle. Posebno treba dobro razmisliti o onome što je napisano, a ne o onome ko je to napisao. Nažalost, kod nas se više piše i govori o imenima pisaca, a manje o njihovim djelima i šta je pisac želio poručiti čitaocima.

U današnje vrijeme, i inače, kritika ima neposrednu ulogu i veliku odgovornost, ali i kritičarev zahtjev, pored potrebe za informativnošću, nezaobilazno sadrži i istinitost, nepomućen, ubjedljiv, estejski vrijedan i zanimljiv stav o inicijalnom istraživanju jednog ili više književnih djela. Tragajući za suštinom značenja, kritičar analizira i tumači neku knjigu, odgoneta u njoj ono što je pisac „htio da kaže“. Takav pristup u analizi zahtjeva optimalan kontakt sa stvaralaštvom jednog pisca,  (ne kontak sa piscem), sa sveukupnom produkcijom literature. Mnogi su kritičari ograničeni vremenom i prostorom, a ipak njegova analiza mora da bude precizna, suštastvena. Kritika ne smije biti naručena, a i toga ima, kao i to, da se (po)jave kritičari koji nisu (pro)čitali djela, a pišu i govore o njima, po onoj narodnoj: „Rekla, kazala!“

Pa ipak, ma koliko (zlo)upotrebljavana, osporavana, napadana, omalovažavana i potcjenjivana, zbog njene po prirodi očite manjkavosti i podložnosti, potreba postojanja i njegovana kritike je neophodna. Njoj su posebno danas potrebni britki i odvažni, pošteni i obrazovani, mudri i beskompromisni kritičari smjelih pogleda sa pronicljivim, ažurnim kritičkim sudovima i procesima tekućeg stvaralištva i naše i tuđe literature.

Zašto naše bošnjačke književne kritičare, da tangira šta o njihovim kritikama misle drugi  ako iščitavaju i vrše analizu, kritiku, književnih dijela svojih i tuđih pisaca. Zašto ne razdvojiti svaku riječ u djelima: Meše, Maka, Ćatića, Skentera…, a posebno Ive Andrića, i Njegoša, koji koriste termin „poturica“ bez ikakvih pouzdanih historijskih podataka.

Ovdje ću se posebno osvrnuti na Njegoša koji je tuđa djela kritikovao i odmah želio da ih zabraniti, pa zašto da neko ne zabrani njegova, ako su zlonamjerna, a jesu!

Njegoš je bio protiv Dositeja, jer je u to doba Dositej Obradović bio najkrupnija prosvjetiteljska figura u srpskoj književnosti i kulturi. Sve ono najbolje što je iznjedrio prosvjetiteljski osamnaesti vijek u Evropi. Njegov životni put od đakona u manastiru Hopovo pa do učitelja i vaspitača, studenta, pisca, ortodoksnog jozefiniste i Krađorđevog ministra prosvjete i danas zadivljuje. Svoje bogato prosvjetiteljsko i životno iskustvo stavio je u službu naroda bez ostatka. Bio je zacijelo prosvjetiteljska paradigma svoga doba. Sve što je radio i stvarao bilo je podređeno zdravom razumu i vlastitoj spoznaji. Na drugoj strani bio je beskompromisni borac protiv neznanja i primitivizma i svega onog što ljudima donosi nesreću.

Kao kaluđer Dositej je dobro upoznao svu ispratnost parazitskog života u manastirima. Govorio je: „Ko se god opari, a ne kaže društvu da čorba žeže, nije dobar za društvo“. Oparen manastirskim životom, odlučio je da to društvu kaže i tako bude „polezan“ za njega. Otuda je lahko prihvatio reformske ideje austrijskog cara Jozefa II, koji je za osam godina ukinuo stotine manastira i rastjerao desetine hiljada kaluđera, smatrajući da je kaluđerstvo mrtvi ljudski kapital.

Slične crkvene reforme Dositej je namjeravao sprovesti u Srbiji, a koliko mu je pošlo za rukom svjedoci smo kako žive i čime se bave crkveni ljudi, jučer i danas, tamo gdje imaju uticaja. Dositej je isto zastupao ideju raspuštanja kaluđera i pretvaranja crkava u škole, izvrgavajući ruglu mnoge crkvene dogme i primitivna vjerovanja koje ne može podnijeti zdrav razum. Plediranje za knjigu, a protiv zvona i praporaca, naročito je izraženo u „Sovjetima zdravog razuma“, „Životu i priključenijima“ i „Basnama“.

Prirodno je, stoga, što je Dositejevo književno djelo došlo pod udar kaluđerskog staleža, koji je u njemu vidio svoju smrtnu presudu. Dositejeve knjige su neki crkveni krugovi proglašavali jeretičkim, antemisane su i sprečavana nova izdanja, po nekima su čak i spaljivane.

Danilo Medaković, u predgovoru prve knjige Dositejevih sabranih djela, štampanih u Zemunu 1850, tvrdi da su Dositejeve knjige spaljivane: „I pri svemu tome opet su njegova djela zabranjivana i spaljivana od ovostranih vlasti“.

Među onima koji su kategorički bili protiv Dositeja bio je i vladika Njegoš. Vraćajući se iz Rusije za Crnu Goru avgusta 1837. godine, Njegoš se zadržao nekoliko dana u Trstu. Tom prilikom su mu došle do ruke neke Dositejeve knjige štampane u Beogradu. Očito revoltiran, Njegoš odmah, odatle iz Trsta, piše pismo knezu Milošu u kome se čudi kako se dopustilo da se u njegovoj, Miloševoj štampariji, štampaju Dositejeva djela, koja su „gorka i otrovna“, te da predstavljaju „razvrat“, „javno podruganije s blagočestijem“ i „zlo sjeme“. Zato on moli kneza Miloša da zabrani štampanje Dositejevih djela kao i čitanje i posjedovanje istih u njegovom kneževstvu.

„Ja prosvješčenije ljubim“, piše Njegoš u pomenutom pismu, „no ono prosvješčenije koje je polezno našem narodu, koje je soobrazno današnijem opstojateljstvama našijema i kojega je temelj blagočestije; a prosvješčenije razvratno, kojemu su zli osnovi učinjeni na podruganije svetinje slavenske niti ja ljubim niti će nijedan upravo misljašči Slavjanin. Ja bih Dositeja počitovao da je umio svoj dar duševni obratiti u korist našega naroda, ali ga obraditi nije umio i zato ga prezirem kao čovjeka koji nije bidio u što se sadrži sreća naroda… I kao čovjeka koji je bio nekome podlo orudje podsmjejaniji nad blagočestijem“.

Nema sumnje da je Njegoš sud o Dositeju i njegovom djelu bio formirao ranije. Ne vjerujemo da prije toga nije znao za anatemisanje Dositejevih djela. Vjerujemo, štaviše, da je učeći i pripremajući se za vladičanski poziv imao priliku i da se upozna sa lajpciškim izdanjima Dositejevih djela. No, možda bi Njegoš tako reagovo i da se tad prvi put susreo sa Dositejem, odnosno njegovim djelom.

Da podsjetimo: „Njegoš je tada još bio pod svježim teretom mantije, jer je samo četiri godine prije stavio na glavu vladičansku mitru. A Skerlić kao da nije htio komentarisati ovu Njegošovu reakciju. Primjetio je samo, da je to bio trenutak „kad je kaluđer u njemu bio jači od pesnika i mislioca“.

Njegoš će, međutim, i religiozno sazrijevati i izdići se iznad vjere: „Laktom vjeru glupost čojka mjeri“. Samo deceniju kasnije on će obadvjema nogama zakoračiti na Dositejevu stazu i narodnost i narodne interese staviti iznad vjere:

Đe prosvjeta – tu narodnost cvjeta,

Đe narodnost – život je duševni…

 

Ne pita se ko se kako krsti,

No čija mu krvca grije dušu,

Čije ga je ml'jeko zadojilo.

 

(Pozdrav rodu iz Beča 1847).

 

Doći će Njegoš konačno do saznanja da vjerski antagonizam predstavlja „adsko sjeme  bratskog razdora“.

Začudo i svetovnjak Vuk Karadžić, u nešto blažoj formi, izjasnio se protiv štampanja Dositejevih djela. U pismu Lukijanu Mišickom, avgusta 1833. godine, Vuk piše:

 „Da sam ja cenzor u Srbiji ja to ne bi dopustio jer su se kaluđeri u Srbiji, osobito kako je Miloš obladao, gotovo zatrli ionako, a post i mošti svetije i crkvene običaje svuda nauče i sami od sebe prezirati“. Ponovio je Vuk ovu misao i kasnije u razgovoru s Milicom Stojadinović Srpkinjom.

I carigradski veseljenski patrijarh sa svojim Sinodom usprotivio se štampanju Dositejevih djela. U poslanici carigradskog patrijarha, upućenoj beogradskom mitropolitu Petru Jovoviću 19. maja 1842. godine, između ostalog stoji: „Međutim, preko svakog očekivanja ovih dana prominu pored pogleda ove Svete Crkve izdanje knjige s naslovnim imenom Dositeja Obradovića „Život“ napečatano na srpskom jeziku u Beogradskoj Štampariji Prošlih 1833 godina spasenja. Prevod tih knjiga sinodski smo pregledali i primetili da sadržavaju misli i rečenice sasvim veri protivne i nastrane pa smo se čudili kako milo nam Vaše Visokopresveštenstvo nije sprečilo izdanje i rasturanje tih pokvarenih knjiga…“ naloženo je u pomenutoj poslanici beogradaskom mitropolitu, povodom štampanja Dositejevih djela, da odmah uloži svoju arhijerejsku brigu i marljivosti i spriječi rasturanje i čitanje ovih „nevaljalih knjiga“, te tako sačuva stado od „zlomislenih i podmuklih učenja naše besprekorne vere“.

Po svoj prilici ovaj apel svetog Sinoda i veseljenskog patrijarha beogradskom je mitropolitu na jedno uvo ušlo, a na drugo izašlo. Štampanje i rasturanje Dositejevih djela teklo je nesmetano. Dositejeve ideje su bile predodređene da pobijede kao, uostalom i sve drugo što se temelji na zdravoj pameti.

Na zdravoj pameti je i ideja da se „Gorski vijenac“ izbaci iz školskih lektira, jer su stručne analize i književne kritike (do)kazale da to Njegoševo djelo ima za cilj: dok je svijeta i vijeka, da truje, a ne, da liječi buduće generacije, a čiji su preci na najgori način opanjkani,vrijeđani, ubijani, pokrštavani u nepovrat tjerani, u genocidu nestajali.

A ikonu Njegoša postaviti tamo gdje i SPC želi, u manastir, a ne u školi. Sa ikonom mogu ponijeti i njegovo djelo: „Gorski vijenac“,  jer je balkanski topos, simbol historijskih balkanskih raskrsnica, razmeđa i okršaja na burnim vjetrometinama vremena koji huči kroz balkanski klanac. U balkanskom klancu i kolopletu događaja bošnjačka (muslimanska) porodica vodila je bespoštenu tešku egzistencijalnu borbu za opstanak.

Tu uzročno – posljedičnu vezu moralnog, etičkog i etničkog identiteta bošnjačke porodice u balkanskom klancu historijski – socijalno i psihološki, parala je kama historije, a sol na ranu je (pri)dodat „Gorski vijenac“ po kome nije bilo mjesta u balkanskom klancu i pod njegovim nebom, Bošnjacima kao „poturicama“ koji je bilo dosta i u selima i gradovima, pa ih je trebalo što više protjerati, ubiti, pokrstiti…

Možda zbog toga što je Njegoš pisao i radio  u službi Boga i sagledao sudbinu „nebeskog naroda“ na Kosovu, a nanosio zlo drugom Bošnjačkom – muslimanskom narodu, pa po Amfilohiju bez pitanja drugih nego svoga junačkog „srpskog srca“ Njegoša proglašava svecem. „Nebeskom narodu“ su potrebni tipovi poput Njegoša, pa sa proglašavanjem svecem  vrše „posrbljavanje“ onih koji nikada nisu bili Srbi.

 Ovdje se postavlja pitanje: Da li je više politike, a manje pravoslavne vjere?  Da li je Njegoš lični svetac Amfilohija, ili je još (ne)čiji?  Amfilohije je Njegoša proglasio svecem bez pitanja Sabora SPC.

Ako neka osoba koja je radila i svoj život posvijetila Krstu i Crkvi, može biti proglašena svecem, pitamo se zašto su onda (za)obišli Dositeja. Da li zbog toga što je Dositej bio bolji pisac od Njegoša, a slabiji religiozan čovjek.?

U balkanskom klancu u kome Crna Gora ima svoj najveći simbol Lovćen u čiju kapelu želi da se useli SPC uz pomoć sada sveca Njegoša, je cilj SPC, biti tamo gdje joj nije mjesto, kao što „Gorskom vijencu“ nije mjesto u školskim lektirama.

 

Autor: Mehmed Meša Delić


Sandžak PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone

Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

49 KOMENTARI

  1. Umjesto komentara
    Mešina misija (edukacija) je donekle uspjela, kod onih koji su učili, ali nisu shvatili GUS(L)ARSKU historiju. Eto počeli su da se bave čitanjem, pa i mojih priloga.
    A da teško shvaćaju, a i uče (po)kazali su na svojim kvazi “komentarima”.
    I zato postoji opravdanje, oni su imali učiteljie za ispiranje mozgova do te mjere da bi pod hitno trebali otići na peglanje moždanih vijuga.

    • Уместо одговора, Јопет коментар:
      Квалитет надриписара Меше најбоље доказује да своје сочињеније глупости мораш сам браниш у коментарима тако што, пред аргументима и чињеницама, вређаш критичаре!
      Људска памет је Божјом вољом ограничена јер је људска глупост безгранична којом би уништио све око себе, а на крају и самога себе, што наш ђедо Меша из „центра свијета“ – маглајског Мошевца упорно потврђује!? Човек је паметан само онолико колико је свестан свог незнања и своје маленскости, а МАЛИ надриписар меша је умислио да је попут ВЕЛИКОГ Меше и да је најпаметнији!
      Зато му је предлажем да сад изанализира ГУСЛАРСКА дела славног АВДА Међедовића и увиди немогућност оспоравања Његошеве ИСТИНЕ, а онда да се поклони сени славног ВЕЛИКОГ Меше СЕЛИМОВИЋА који има и презиме муслиманско, за разлику од њега ДЕЛИЋА Србина наопаког постања бушњачког!? 😉

      • Dzavo njemu pamet oduzeo
        Te Nj**osa, i rod mu prokleo
        Kazna njemu i rodu njegovu
        U krsima na vrh lov**na
        Raspade se hrdja od bolesti
        Sifilis,mu tjelo zafatio
        U rak ranu cjelu ucinio
        Od svega mu ruka ostanula
        Ruka dzavla,od gosr**ga vje**a
        Sto mu sami dzavo dosaptavo
        I jos vise u greh uceravo
        Dusa vraga dzavoljeg Nje**sa
        U paklu ce vazda boraviti
        I u njemu vecito gorjeti
        Pokoljanja,vraga sramotiti
        Crn im obraz , i joc crnja dusa
        Za njihova djela kukavicka
        i istragu nakih potur**a
        Nje**s vodio ,dzavo zavodio
        te ih na zlo stalno navodio
        Nje***u je dzavo dosaptavo
        Go**ki vjenac sto je za`pisao
        Sa rikom se Nj**os raspadao
        Nj**os rice sa ravna ce**nja
        Ruzne reci na glas muj**ina
        Vrag mu pamet bese oduzeo
        A bolest ga jadno zahvatio
        Raspade se ,tjelo u dzavola
        sam mu ruka,bijase ostala
        sto je go*ski vje*ac z`pisala
        Ruka dzavla,od gosr**ga vj**ca
        Sto mu sami dzavo dosaptavo
        I jos vise u greh uceravo !

    • Умјесто коментар коментар о самоме себи…
      Да пробам и ја оставити коментар умјесто коментара. Дакле драго ми је када неко примијети моје мождане вијуге али небих радо да ми неко пегла мозак, ето неваља човјеку да му је све равно до мора. А да има сврхе нешто о нечему и размислити може се закључити и из једног коментара једне ауторитетне личности, чији је квалитет говора слично неоспоран као и квалитет Његошевог пјесништва. Па ћу уз овај мјестокоментарујући коментар оставити и тај коментар, па дако и ова моја, вјерујем корисна мисија (мисија формирања вијуга) у вези Његошеве мисли буде успјешна попут Мешине психопатолошке мисије пеглања можданих вијуга.

      • Хехехеехеееех, каква су поган ови Срби и Црногорци, да никако неЈће да постану РАЈА Мехмед-паше Делића, а он се баш потрудио да вас убеди како би то било лепо и корисно бушњачко наопако постање!? 😉 😉

  2. Не верујем у Дарвинову теорију, али изгледа да ипак има и оних који су постали од мајмуна, јер то упорно потврђује овај ђетурум Меша од 66 лета из маглајског Мошевца за који он у свијим надриписарским неделима “научно” доказује да је – “центра Свијета”? 😉
    Па ево Јопет, не би ли јадо схватио:
    Нико срећан, а нико довољан!
    Нико миран, а нико спокојан!
    Све се брука чоек са чоеком,
    гледа мајмун себе у зрцало!

    • Имам неки осјећај да је Меша велики приложник, те да је ово мјесто на коме удружење исламске заједнице и других зуко-санџачких институција има медијски просторо за сада веома расположно да објављује сва новонастала Мешина сочињенија.

  3. Za generaciju
    Naša generacija je imala “Gorski vijenac” kao obaveznu lektiru, a uz to i jedan deseterac da zna napamet.
    Mora li smo pisati i ANALIZU tog “književnog (ne)djela”, ali da bude u skladu sa ondašnjim sistemom obrazovanja i naših “uvoznih kvazi profesora” koji su uvijek bili Srbi ili Crnogoraci,
    Pošto je prošlo to njihovo srpsko i crnogorsko vrijeme “Gorski vijenac” treba ANALIZIRATI i prikazati ga u pravom sjaju ili tami. A kako to izgleda evo ja ću vam postaviti ovaj prilog, a vi se sjetite tih školskih dana i “Gorskog vijenca”!
    www:bosnjaci.net/prilog.php?pid=61009

    • А рекло би се да никада уопште ниси анализирао његоша.
      А ево вам његоша у правоме сјају (Горски вијенац) па га анализирајте:
      Куго људска, да те Бог убије
      али ти је мало по свијета
      те си својом злоћом отровала
      но си отров адске своје душе
      и на овај камен избљувала?
      Мала ли је жртва сва Србија
      од Дунава до мора сињега?
      На трон стојиш неправо узети
      поносиш се скиптром крвавијем
      хуиш Бога са светог олтара,
      мунар дуби на крст раздробљени!
      Али сјенку што му шће тровари
      те је у збјег собом унијеше
      међу горе за вјечну утјеху
      и за спомен рода јуначкога.

      Ако има шта историјски нетачно или да није на мјесту јавите се у коментару, ово је произвољно узети дио из Горскога вијенца, и због тога што је оволико уклопљен да му ето ништа не можете он је дјело које треба у вијек бити у школству, не као наставна јединица него као круна школства у Црној Гори. А да неби било увреде ви сами предпоставите ко је ,,Куга људска,, ја то нећу откривати али ћу остати као и Његош, да никога не увриједим али и да ми нико не може осприти да је овај кога описују стихови заправо ,,Куга људска,, и да ми нико не може оспорити да су ови стихови тачни, него је све овако.

    • Уместо одговора, Његошев одговор таквима као тај твој безбожник Ћосави Мире:

      Великаши, проклете им душе,
      на комате раздробише царство,
      српске силе грдно сатријеше;
      великаши, траг им се утро,
      распре сјеме посијаше грко,
      те с њим племе српско отроваше;
      великаши, грдне кукавице,
      постадоше рода издајице.

      Ал’ хероју тополскоме, Карађорђу бесмртноме,
      све препоне на пут бјеху, к циљу доспје великоме:
      диже народ, крсти земљу, а варварске ланце сруши,
      из мртвијех Срба дозва, дуну живот српској души.

      Црни дане, а црна судбино!
      О кукавно Српство угашено,
      зла надживјех твоја сваколика,
      а с најгорим хоћу да се борим!

      Зна Душана родит Српка, зна дојити Обилиће,
      ал хероје ка Пожарске, дивотнике и племиће,
      гле, Српкиње сада рађу… Благородством Српство дише…
      Бјежи, грдна клетво, с рода – завјет Срби испунише!

  4. Za Veljka Petrovića
    Ima jedna stvar u psihologiji, a to je da malo “naljutiš” dušmana da ti pokaže pravo lice.
    Mislim da sam sa tim uspio i eto otkrio da si PARANOJA koja se vucara po portalima za koje nisi dorastao.
    Eto otkrio si neke podatke i o meni, a ja ću tebi napisati, jer znam da ćeš ovo prvi puta saznati, da Njegoš nije Crnogorac nego Bosanac (Bošnjak) čije je porijeklo iz okolice Zenice u BiH.
    Ako ne vjeruješ raspitaj se kod svijih GUS(L)ARA!
    I da ovo napišem da nemam namjeru da više “komentarišem” sa PARANOJOM!

    • Хехехееееееех, ево си ме наљутио, да се одавно нисам слеђе насмејао! 🙂 😉
      “Eto otkrio si neke podatke i o meni…”, а открио сам само део праве истине о теби, па остављам теби да се сам похвалиш и о свом “јунаштву у одбрани” бушњачког наопаког постања и “одбрани Босне од босанских Срба на њиховој прађедовској земљи”!? 🙁
      Бошњак је једно од најстаријих српских презимена, само неЈма ни један бушњак да се презива Бошњак, па уз то, да је Његош пореклом из Зенице, јасно доказује да је Босна стара српска земља и да ти јадан Јопет не знаш шта у ствари хоћеш, осим да залудно покушаваш да Јопет својим надриписанијама у умоболешњаштву инспиришеш јопет некакво зло!? 🙁

    • ….Njegoš je bošnjačko izdajničko kopile i to “nije jasno” samo turskim bastardima SERVIma…….Njegošev otac je bio iz sela Katića u Lašvanskoj dolini, a majka Franciska Bošnjakinja katoličke vjere rodjena je u Turbetu……pročitajte SERVSke izvore tamo piše “o Njegoševim roditeljima se jako malo zna i to posredno iz ruskuh izvora”……

  5. Za Veljka Petrovića
    Obzirom da si se meni obratio svakako ću izdvojiti vremena i prostora da reagujem.
    Za obrazovanje ne trebaju samo pare, niti neko posebno odredište, nego je najpotrebnije ZNANJE lično ali i znanje učitelja, nastavnika, profesora, a (po)najmanje (ne)znanje GUS(L)ARA, a to i jeste kod vas problem, svega (po)malo imate, ali gluposti (po)najviše.
    Izgleda da nisi (pro)čitao moje pisanje (priloge) koje sam u prvom javljanju postavio pa neću da gubim ponovo vrijeme, osim da preporučim da to pažljivo pročitaš. Pročitaj, nije na odmet, jer i u praznu glavu ulazi znanje. pročitaj da ti se nešto od znanja zaglavi!
    Sa posebnim akcentom da i ovo napišem: Ja niti mogu niti imam neko ekskluzivno pravo da bilo kome, a pogotovo Srbima ili Crnogorcima, ili bilo kome drugom određujem šta će oni slaviti ili ne.
    Ali ima brate stvari koje se kod vas slave pa je cinično to nazvati slavom. Zakoljete krme i eto slave, protjerate, pokrstite,ubijete na hiljade nesrba genocide činite i to slavite!
    Ovo su historijski dokazani primjeri, ali ja ne želim svađu sa historijom, a još manje sa onima koji takvu historiju hvale, uzdižu, slave.
    Zato vi slavite zlodjela koja su bila brutalnija i gora od onih Osmanlija koje pominješ. Sam si pomenuo 500 godina zato ja neću upadati u zamku i to vrijeme strpati u par rečenica, jer o tome su tonovi knjiga napisani, na sreću ne samo od vaših GUS(L)ARA.
    A, da su Osmanlije okupatori bili kao vi, zatrovani mržnjom i željom za osvetom u toku tih 500 godina na Balkanu nebi bilo niti Srba, niti Crnogoraca i zato sam pomenuo “tursku demokratiju” na Balkanu.
    Vaši GUS(L)ARI ne samo da su mijenjali historiju nego su uz to pokušavali mijenjati i geografiju, pa nije tačno da je samo BiH matična država Bošnjaka, nego i tamo gdje žive, rade, školiju se Bošnjaci: Srbija, Crna Gora (Sandžak), Kosovo,…
    I na kraju. Ne boj se da ću neko uzeti nešto vaše, jer da tu ima nešto što valja vi bi se između otimali, pa odkud toliki strah da će neko drugi od vas uzeti, oteti.
    Za kraj istinita priča:
    Prilikom povratka izbjeglica iz Njemačke mnogi su bili pitani gdje će se vratiti?
    Jedan izbjeglica iz okoline Doboja (BiH) upitan gdje će se on vratiti je odgovorio: “U Crnu Goru!”
    Svi se začudiše, da izbjeglica Bošnjak se ne vraća u BiH!?
    A on nastavi: “Ja se moram vratiti u Crnu Goru, dole mi je auto, traktor, namještaj, novac, a kada su sve uzeli iz kuće, kuću su zapalili!

    • Имаш ли ти и мало образа и стида надриписару Меша из маглајског Мошевца? Стукао си 66 година у задњицу без образовања, знања и било каквог успеха у животу пуном отрова и чемера, па ни сад ниси у стању да се нађеш у нечем паметном, бар да чуваш унуке, него неписменим глупостима изврћеш наопако дела најуспешнијих књижевника, налазећи себе у бушњачком наопаком постању кад у нечем исправном и нормалном ниси био у стању. Ето, толико си „паметан“ и „образован, пун знања“, да ту поруку ниси схватио из мог одговора, него ти се то мора нацртати! Трудиш се ти, јадо јадни, да напишеш нешто што би Јопет инспирисало неко зло у коме би и ти дошао до изражаја, али и за то треба мало памети и образовања, па кад ниси у стању да ни то урадиш, изврћеш наопако и дела највећих писаца! Ето, ти си класичан примерак бруке и туге бушњчког наопаког постања које и дела највећих писаца окреће наопако! Зато се и Праведни, који награђује по заслугама, постарао да ти више ни у свој Мошевац не можеш, него трулиш у туђини, распадајући се у смраду који је овде одавно изветрио!

    • E moj mehmede – pa zar nisi skonto da je veljko jedan provokator koji pise pod mnostvom nikova. On ne zasluzuju da mu se argumentovano odgovori vec ga treba samo popljuvati, mamicu mu hebati kao i sve ostalo na spisku 😉 😆 – i nastaviti po svome. Srbenda je to bre! 🙂

      • Зато што Вељко није некрофил као уцвиљене бушњаке фукаре које сањају како ће мртву “mamicu mu hebati”, него теши ваше уцвиљене ханумице и сестрице и прави вам мале бушњаке, као и њгов ђедо хајдук Вељко кад је избријао и испратио бркате Османлије у Анадолију!

      • … и ону започету у ћириловачким пећинама, коју довршише дивљи пси и међеди, па сад у српском Расу и црногорском Шјеверу цвиле о турском санџаку!? 😉 😉

  6. У доња два коменатара сам пренела, писања људи који су сведочили зло које смо пролазили у време турског ропства и како је то изгледало. Тада је Његош живео и стварао. Они што је написао не коректно али за мој укус чак и преблаго. Нема компромиса са окупатором и његовим слугама. Иако многи од вас веру окупатора нису прихватили због другог осим да избегну судбину да им црева пара колац а ноге глођу пси.

    • Gledo sam maloprije sa djecom film avatar, bas sam se naostrio na one zlikovce sto zlobni prema avatarima, sve to treba pobit… 😉 🙂

      …gadno je kad se mitovi, legende i fantazija uzmu zdravo za ozbiljno – to bude izvor raznoraznih extremizama i krajnosti. Nek ti je bog na pomoci…

      • Нажалост Моргене, то је истина. Турци су били брутални и немилосрдни и на томе је почивала њихова империја.

      • Oruzana pobuna je tretirana na brutalan nacin. Ipak, da ste bili pod rusijom daleko bi gore prosli….

  7. „Београд, бедна и тужна варош, после пропасти Србије, био је тада људска касапница, гнездо ужаса и страхота. Губилиште није било стално одређено, оно је било свуд, у граду и изван вароши па и на ћошковима чаршије.
    Са зидова градских и караула варошких стрчале су мотке и кочеви с одсеченим главама око којих се гавранови витлају; одмах изван вароши, нарочито поред главног пута од Стамбол-капије ка Теразијама, и од Батал-џамије ка Ташмајдану непокопане и онакажене лешине око којих се пси отимају или још живи мученици на кољу, који се по два три дана боре с душом и разговарају са сродницима“.

    • Сарајлија потом објашњава да су Турци користили кратке кочеве, да би људима набијеним на колац ноге земљу додиривале, те да би им док су још живи гладни пси могли “ноге глодати, ребра дрпати и дробину прогризати, и развлачити…”
      Писмо Мелентија Никшића проти Матеји, по причању једнога трговца из Пожаревца, садржи ове детаље: “На Врачару од Ташмајдана до Стамбол- капије, с обе стране пута стоји парада од људи на коље набијени… имаде их 60 или 70. Међу овима… имаде попова и калуђера и многе су пси одоздо изели, докле су могли дофатити…”
      Све те свирепе казне, пљачке, силовања, паљевине кућа,…, које су се десиле послије Хаџи Проданове буне 1814. године у Београду и Србији, дешавала су се стотину година раније, и то на Цетињу- у Црној Гори.
      Рецимо 1714. године, када је на Црну Гору напао Нуман-паша Ћуприлић, хронике свједоче да су турске снаге све попалиле, а потом “крстариле по црногорским брдима и хватале нејач, која је потом одвођена у ропство”. Владика Данило је послије те апокалипсе избјегао у Русију, а по повратку у Црну Гору 1716.г. писао руском канцелару Голофкину о стању које је затекао: “Све је разорено, растјерано и мачу предано, у ропство одведено: а неки мали остатак у гору је остао и спасио се”.

      • ..aj neka si i ti Mil Kos Rep Voz Prc napisala nešto a da se pritom ne služiš svetisavskim “sarkazmom”……bez obzira što po običaju lažeš…..evo ti pune istine o Numan-paši:
        Kaže Crnogorac Miroslav Ćosović u svojoj knjizi:
        “Laži i bajke o porijeklu crnogorskih plemena, koji kaže: „Je li ti ljepše misliti da si goljo koji je oduvijek živio na tom kršu bez vode jer nemaš gdje drugo poći, nego da su tvoji (i to plemstvo) sa Kosova sačuvali se selidbom u planine. Siromasi vole da maštaju i da se prave većim nego što jesu.“
        Takođe prenapućenom crnogorskom narodu se daju impulsi od srpskog pravoslavnog sveštenstva da krenu u postepeno infiltriranje prvo u Srbiju, a zatim i u ostale susjedne zemlje. To je ustvari ekspanzija u naseljavanju i zauzimanju tuđih zemalja, bjektstvo iz pasivnih i prenaseljenih crnogorskih brda kako bi se osigurala životna egzistencija. U tim migracijama nesvjesno im pomažu Otomani naseljavajući ih po graničnim dijelovima carstva kao što su Lika, Kordun, Banija i Bosanska Krajina. U istu svrhu koristi ih kasnije i Austrougarska jer su oni svojim načinim života, hajdučijama i uskočkim upadima propraćenom njima svojstvenoj krvoločnosti, izazivali sukobe nakon kojih bi se u ratnim čarkama pomjerala granica u njenu korist. Zna se isto tako da su Turcima koristili kao radna snaga i pomoćne jedinice u vojsci. Za ugovore po kojima su bili obavezni učestvovati u ratovima koje vodi Otomanska imperija, kao i Srbija, njihovi istoričari kažu da su se samo odnosili na teritoriju Crne Gore. Pa protiv koga da ratuju Otomani, a da im pomažu Crnogorci, po Crnoj Gori? Kažu da se od laži niko nije udavio. Po njihovim predajama oni su uvijek pobjeđivali Turke, a poslije toga im opet uredno plaćali harač (porez koji je obaveza u svakoj državi), što jedno sa drugim nije moglo nikako skupa ići. (U interesu istine treba reći da je to, zbog njihovog siromaštva, bio najmanji mogući namet koji se u Otomanskoj imperiji propisivao samo stočarima.) Često su, zbog gladi, prelazili Taru i na imanjima aga i begova ubijali čivčije Srbe pa se onda oni nudili kao radna snaga?! Zbog hajdučije, stalno ih hvatati po planinskim bespućima nije imalo smisla pa je Numan – paša Ćuprilić 1715. godine pokušao riješiti taj problem, tako što je iz Cetinja preselio na opustjele prostore Romanije više crnogorskih plemena. Zahvaljujući tome ta planina je uskoro postala neprohodna za trgovačke karavane, ako nisu imale oružanu pratnju. Svoja pljačkaška herojstva opjevaše uz gusle nabrajajući hajduke kao što su starinu Novaka, malog Radojicu i slični kako ubijaju, ali samo nenaoružane trgovce, kako oni epski kažu: razbijaju Turke na buljuke. Ukradenu trgovačku robu nisu spominjali, vjerovatno što zbog nepismenosti nije imao ko voditi zapisnik o uredno izvršenoj primopredaji. Nakon jedne uspješno završene potjere za tim drumskim razbojnicima nastala je ona kukumavka: „Niz polje idu babo sejmeni“ (otomanski policajci uhvatili hajduka Marka).

      • Amere care divim ti se na strpljenju u ophodenju sa huljom ljudskom. Ja ih samo popljujem i nas*rem im se u usta zvaljava. 😉 🙂

        Dobro sazeta ‘ajducka istorija koja bi se trebala prenijeti svoj omladini u srpskim skolama.

      • Е таман тако, труст мозгова и научника – пећинар ћириловачки Амер, Меша из Мошевца и Ћосвави незнабожац Мире, које акредитује акредитована бушњачка фукара, па да се цео нормални свет добро насмеје, па онда згрози како се јадан другоме дивите кад ударите братски групњак наопаког постања! 😉

      • ‘Na Drini ćuprija’: I nobelovci lažu

        Ivo Andrić prije 53 godine dobio Nobelovu nagradu….
        Za mene je uvijek istina bila važnije od laži, jer je pametnija. Mada istina može biti i gorka, ali je ipak treba konzumirati i vaditi iz mračnih odaja. I dobar i loš čovjek mogu napisati dobro djelo, samo što dobar čovjek neće koristi laži i mržnju, pa će ipak postati i dobra pisac. Andrić je bio i ostao kao dobar pisac, ali je bio i umro kao loš čovjek, mrzitelj mog narode i moje vjere.
        Srbočetnici koji su čitači i istraživači njegovog bukvara mržnje su dekodirali njegovo pisanje, pa su učinili nekoliko genocida nad mom nedužnom narodu, a sada to poriču, lažu, a piscu bukvara mržnje podižu „Andrićgrad“, na mjestu natopljenom krvlju moga naroda. (Mehmed Meša Delić)

        http://nasevijesti.com/index.php/sadrzaj-iz-rubrike-historija/item/4370-na-drini-cuprija-i-nobelovci-lazu

    • Rijeci sorab-otati sebar sebr serba server servus serbus servoi[serboi] itd postojale su oduvijek i koriste se sirom svjeta=Te rijeci oznacavaju STALEZ SLUGE
      Te 1389 prije Kosovske svadbe Olivera za Bajazida na Gazi Mestanu njen otac Lazar je bio obicni knez-sluga Madjarskog kralja Zigmunda iz Nandorfehervara-danasnji Beograd
      srbija nije ni postojala pa nije mogla ni imati kralja.Teritoriju danasnje srbije su dijelile Katolcika Magna Hungaria[Velika Madjarska-Lazarev Krusevac je bio u katolickoj Madjrarskoj I Bugarska.
      Albanci su Imali svoje dinastije Balleshani [posrbljeno u Balsici] Nimani [posrbljeno u Nemanje] I Topia ali se njihovo carstvo zavrsavalo kod Nisa[Nis je Albanska rijec]
      Samozvani car Dusan Nimani nije bio cak ni knez a njegovo carstvo se zavrsavalo u granicama danasnje republike Kosovo
      srbi su mjesavina Turaka Bugara Roma i Vlaha
      Rijec srbin je 1815 Vuk Karahaciy [potomak pokrstenih Turaka iz Izmira] sklepao od serb-sluga rob.To je bila ideja tzv becke skole da se po proterivanju Turaka napravi neka pro-austrijska drzava zato da Rusi ne bi napravili veliku Bugarsku
      E zato su SVABE-BECKIM DOGOVOROM 1850 uvezle Bosanski jezik u Semendre-Smederevski Pasaluk-tzv srbiju-da bi ukinule Torlacki dijalekat Bugarskog koji se do tada govorio u SM pasaluku
      Zato su u Becu sasili prvu sajkacu i zato su SVABE 1878 u BERLINU napravile srbiju koja nikad prije toga postojala nije
      Turci su svoje podanike iz Semendre Pasaluka-tzv srbije nazivali pravim imenima-Kauri Vlasi Bugari ili Cigani dok je rijec srbi bila nepoznata
      Hrvati i pojedini Bosnjaci i danas srbe nazivaju Vlasima
      Genocidna dinastija Nemanjici nema nikakve veze sa srbima
      Svi NEMANJE su bili KATOLICI i u Vatikanu se pominju kao Albanci Nemandi dok ih Turci u deterima Karada ve ordu pominju kao ARNAUTE[ALBANCE] NIMANI
      Zakonik samozvanog cara Albanaca Dusana Nimanija je pisan na crkveno slovenskom jeziku zato sto je to bilo sluzbeni jezik u Albaniji Rumuniji pa cak i Grckoj
      Taj jezik nema nikakve veze se tzv srpskim jezikom
      Dusan je rodjen u srcu Albanije KRUJI i njegovo carstvo se zavrsavalo kos Nisa[Njish =jedinica na Albanskom] tj u granicama danasnje Republike Kosovo
      Dusan za sebe kaze da je car Arbanasa grka i Bugara
      Ono srba je UBACENO TJ FALSIFIKOVANO u 19 vijeku sto je,lako dokazati
      U samom zakoniku rijec SEBAR se odnosi na stalez -sluge kmetove a ne na srbe
      U vrijeme Dusanovo njegovi Vlastelini [skupljaci poreza]su uzimali sve-a kmetovima davali hrane tek toliko da prezive,Odbjegle kmetove je hvatala vojska i ubijala.Za podignutu ruku, ruznu rijec ili samo podignuti glas na drzavnog poreznika kmetu su odsijecane usi ili nos.Za cupanje ili hvatanje Vlastelina za bradu Dusanov zakonik predvidja odsijecanje obe ruke do lakata.Prevareni muz je po tom zakoniku mogao da bira-da odsijece dojke svojoj zeni,da joj izvadi oci ili da je rastrgne konjima.Taj zakon se pominje i u filmu Banovic Strahinja.Ista situacija i isti ponizavajuci status kmetovi su imali i u Hrvatskoj-treba samo procitati SELJACKU BUNU pisanu na osnovu istinitih dogadjaja.
      Zene su tek po dolasku TURAKA dobile pravo na RAZVOD a i na ODSTETU-ALIMENTACIJU u slucaju razvoda.
      Turska je uvela VLADAVINU PRAVA.Cipcije-kmetovi su placali 1/8 u teladima sijenu zitu i suhom vocu-dok na sitnu stoku-svinje i ovce nije ni bilo poreza.Nezadovljni kmet je mogao da AGU ili BEGA tuzi sudu ili da cak ubije BEGA i baci ga u JENDEK[KANAL] i da ga sud -Kadija oslobodi.Pored 1/8 Turskoj drzavi srbi su placali i 1/10 crkvi.Turci su sami birali Patrijarha a on je drzao raju u pokornosti.Za paljenje ili bilo kakvo skrnavljenje crkve bila je predvidjena smrtna kazna odrubljivanjem glave.
      10 dana kuluka godisnje KMET je umjesto na javnim radovima -putevima-mostovima i td mogao da odradi na CRKVENOM IMANJU.Svaki rad preko toga mu je morao biti PLACEN.
      DR Olga Zirojevic POMINJE VAZAN PODATAK da su TURCI naseljavali Vlahe [stocare ] iz danasnje srbije po BOSNI

  8. Доситеј Обрадовић је био велики интелектуалац, човек који је говорио 15 језика, чудо од човека. Одличан Србин, али се путешествијама по западу мало залудео њиховим безбожничким идејама. Толику је науку схватио а ону најосновнијуу да – нема Српства без Праославља и Светосавља – то није схватио.
    Глупо је да аутор овог текста њега сад хвала јер је критиковао религију, што сигурно неби био случај да је критиковао и њену.

    • ……”Bošnjaci će ostati Bošnjacii” (Dositej Obradović)…….osim izdajničke kopiladi medju njima koja će prevjerit u svetosavlje krvavo i zločinačko i stavit se u službu turskih izdrkotina iz Šumadije…..

  9. Bošnjaci, kad budete ubuduće hteli da pominjete vladiku Rada, to treba da činite sa posebnim pijetetom. Jer ko vas je dramskije, epskije i lirskije opisao od njega?

  10. Umjesto komentara
    Opaska
    Mada je (ne)uobičajeno da se autor teksta javlja na (ne)komentare, ja ću to ipak učiniti kako bi Izvjesnom gos. Veljku Petroviću savjetovao da prvo pročita moj tekst sa razumjevanjem ako ga ima, a tek onda nešto o istom tekstu napiše, komentariše.
    Iz ovog njegovog pisanja se vidi da je učio, GUS(L)ARSKU historiju i da je nepismen
    Pa ako nam se obraćaš budi pristojan pa napiši velikim početnim slovom BOŠNJACI, jer se imena naroda tako pišu ili misliš da ih više nema?
    Bošnjaci nisu nikakvo “naopako postojanje”, ali jesu živjeli i umirali među naopakim ljudima, ne iz Turske, jer Turci nikada nisu naseljavali Balkan, nego su bili vojno prisutni.
    Da, bili su “okupatori”, ali ne svima, jer u doba turske vladavine Srbi su imali više demokratije nego je danas imaju.
    Pošto si pomenuo i bosanske pisce, ne srpske Bošnjaci (Bosanci) se ne otimaju i ne prisvajaju bilo čije pisce.
    A, evo uz ovo javljanje prilažem i ove priloge ne da te razuvjerim, nego uvjerim da ima i druga, a ne samo GUS(L)ARSKA historija!
    Prilozi:
    www:bosnjaci.net/prilog?pid=40118
    www:bosnjaci.net/prilog?pid=47787
    www:bosnjaci.net/prilog?pid=40669

    • Одговор је отишао испод мог коментара на који се жалиш! Ето, Јопет техничка грешка! 😉 😉

  11. Zapadnjaci su promijenili tekstove mnogih bajki koje obiluju nasiljem i pogrdno nazivaju crnce recimo! Ja umalo zaboravih da mi govorimo o jednom divljackom narodu koji nece civilizirane zemlje dostici jos najmanje 100 god.

    • Хехехеееееех, ево сад ћемо одмах, чим нам ханумице зацвиле, само што нисмо! 🙂

    • Ето, Белмице, само због тебе, да нам не будеш тужна, увешћемо у обавезну лектиру Хајдук Вељка. кога је и твоја нена обожавала, а и он је много волео да теши уцвиљене ханумице! 😉

    • Требало би Његошеву икону или пак његову слику ставити у свим образовним институцијама поред грба државе. Заслужан је за нашу мисао,за штампарију, просвету, државу, школу…..
      Треба га подићи на мјесто које заслужује да се види да је он фигура којом смо се утемељили на балкану, Његошева борба за слободу, борба за писменост, за православље је нешто чиме се дичи свако ко је свесан да смо само са Његошевим ликом постигли као грађани Црне Горе, корак и то велики корак испред садашњег министра просшвјете који не зна смисао вјеронауке, који није прекаљен као Његош и којему нису браћа погубљена као што су зулумћари погубили браћу Његошеву а погубили су их деветорицу и то да би Црну Гору похарачили и поробили или како су они то вољели рећи, даби је (Црну Гору) потурчили. Одатле се у Петру и пробудила толика ревност за слободу. А да је Његош начинио нас да будемо испред министра просшвјете свједочи и став министра да је приоритетније за образовање предшколско образовање од вјерскога. Е тај министар очигледно се налази на који корак изнад следбеника Његоша, иза нас за чије је постојање заслужан Његош али у исто вријеме и иза нас који смо свјесни да министар просшвјете не зна у чему је проблем те образовање не иде како то он замишља да би требало, па је ето дошао на идеју да је проблем у томе што дјеца нису довољно предшколски образована па не могу у школама постићи резултате, потом може да уведе образовање у породилиштима па да му тражи антрополошке и космолошке основе али проблем ће остати док му се не нађу основе у нашем Васпитачу и Оцу, у Светом који Јесте, у самоме Богу. Дакле наше образовање потребује цјелост, да ниједан аспект није изостављен а не да је оно некаква политичка ствар за постављање људи на функције.

  12. На Ловћену Његош спава, најмудрија српска глава!
    Кога вређа српска историја да су Турци били окупатори, тлачитељи и злумћари, српски и светски признати књижевници и српске светиње, може само да пуца од муке и мржње и нека слободно своју децу учи хистерији и наопаком постању.
    Шта сад, Срби и Црногорци, као и остали балкански народи, не треба да славе ослобођење од 500-годишњег ропства јер то вређа бушњаке?
    Вама су Меша Селимовић и нобеловац Иво Андрић кога цели свет признаје инспиратори геноцида!? 😉
    Е, па господо бушњаци, слободно будите и даље изненађени и увређени, јер док вас вређа српска и светска историја, ви вређате све остале хистеријом бушњачког наопаког постања! 🙁
    Ако сматрате да су вама Османлије донеле нешто добро, ви их славите, али немтате право да то нама намећете, јер ми знамо да су нама донели само зло и ропство и ослобођење од тог зла славићемо до послењег, до када ће живети и Његошево светло дело! А ви и даље славите наше злотворе и још тражите разумевање за то, па ћете га исто тако и добити!
    Нико срећан, а нико довољан!
    Нико муран, а нико спокојан!
    Све се брука чоек са чоеком,
    гледа мајмун себе у зрцало!

    • Па добро Мехмеде, ето ја нисам имао пара да се образујем Интернационално или Едукативно у Призрену, па сам ето, техничком грешком, остао необразован и неписмен. Али, ваљда и ми необразовани имамо право да нешто кажемо и мислимо, или треба сви да размишљамо твојом писменом главом.
      Него, хајде ти онда појасни мени, овако неуком и неписменом, шта ту уствари хоћеш?! Хоћеш ли да Срби и Црногорци славе Османлије као ослободице? Да се из наставе избаце сва књижевна дела која литерално описију период ропства и 500-годишњег отпора ропству! Треба ли да избацимо и дела која литерално описују борбу против фашизма да се Немци не би нашли увређеним?
      Има ли нешто да је српско, а да то тебе не вређа? Тебе вређа и сам придев “српски” који би ваљало променити у “србијански”!? Е, такве муслимане које све српско вређа док себе називају Бошњацима, ја називам бушњацима и не видим разлога да буду увређени док подржавају свог Реиса који мене назива влахом, а и сами то чине јер кад би прозвали мене као Србина, знају да би у корену прозвали сами себе. Али, томе нисам ја крив!
      Нигде Његош, Меша или Андрић ни једном речју нису споменули Бошњаке нити Муслимане, него Турке и Османлије! И шта сад то тебе вређа и какве то везе има с тобом, кад то ни Турцима не смета, јер се и они одричу Османлија и њихових зулума у целом свету?!
      Никога од писаца Срби не присвајају, него се неких, оних највећих, ви одричите и називате их инспираторима геноцида! Геноцид вам постаје узречица, док упорно ви покушавате да га учините на свим пољима , па и културном, али Богу хвала, немате за то могућност нити снагу! Они писци који се осећају Србима или желе да са нама деле судбину, добродошли су код нас без обзира на вероисповест!
      Хвала ти на османлијској демократији над којом се сав нормалан свет згражава и у којој су, по теби, “Srbi su imali više demokratije nego je danas imaju”, јер нама је добра ова наша, српски Рас и црногорски Шјевер, и зато вам не дамо никакав турски санџак са “османлијском демократијом” и немате никаква права да нам то намећете у нашим државама у којима су вам сва права призната, било да хоћете да будете Бошњаци као национална мањина, јер Бошњацима је матична држава БиХ, или аутохтони Муслимани!
      И запамти, док је нас биће и Његоша као наше светиње и упозорење свакоме шта га чека кад покуша да нам рестаурира “османлијску демоНкратију”!
      Ми не дирамо у било шта твоје, па те ја, овако “неписмено гусларски као Авдо Међедовић”, молим да оставиш и ти на миру наше, па онда неЈће бити ни мојих одговора, а у противном ето ти Јопет и хајдук Вељка да брани Његоша? 😉

      • Poznata je cinjenica da je Ivo Andric prosao kroz nekoliko austrijskih zatvora, da bi 1915.godine bio konfiniran u zupnom stanu u Ovcarevu. Tu je imao priliku da cita knjigu “Mucenicka smrt Sulejmana el- Halebija” atentatora na generala Klebera, guvernera Egipta.

        Pisuci svoj roman ” Na Drini cuprija”, Ivo Andric je preimenovao glavnog junaka, a dogadjaje prebacio u Bosnu. Evo kako je opisano nabijanje na kolac Sulejmana el-Halebija.

        “Na zemlji je stajao jedan kolac od sedam osam stopa duljine. Dok je Bartolomeo Sera svojim bodezom ostrio vrh kolca, Sulejman je stajao posve ravnodusno. Njegova je desna ruka bila posve izgorena i pretvorena u ugljen. Krvnik ga povali na tle i zareze mu nozem veliku ranu na tragu. Poslije priblizi kolac ovoj rani i pocne ga jednim maljem utjerivati u tijelo. Kad mu je kolac dosao u prsa, zaveze mu ruke, digne ga u zrak i zabije u zemlju. Dok se ova grozna kazna vrsila, bijedni mladic, osim sto se nije tuzio, nije od sebe davao ni glasa. Naravno da mu je dusa gorjela i da je osjecao najzesci bol, ali mu se na licu moglo vidjeti da ovo nije htio da oda. Kad je dignut u zrak pogledao u narod, visokim glasom izrekne “Kelimei-sehadet”-svjedocanstvo da je Bog samo jedan, i zamoli da mu donesu vode. Jedan vojnik koji je cuvao strazu kod koca htio mu je ispuniti zelju. Bartolomeo Sera mu to zabrani rekavsi “Sta to cinis? Ako mu dadnes vode odmah ce krepati”. Sulejman je na uspravljenom kocu zivjeo cetiri sata. Gdjekada je ucio neke citate iz Kur'ana, a pogled je upro u nebo. Da se iza odlaska Sera strazar nije smilovao i dao mu vode, mozda bi jos nekoliko sati zivjeo. Sulejman je umro cim je popio vodu. Glava mu je pala na lijevo rame, i tako je na kocu ostavljen cetrdeset i osam sati. Sulejmanov kostur je ocistio vojnicki kirurg Larrey i onda je otpremljen u Pariz da se izlozi u Muzeumu”. 235

        Nakon citanja Andricevog romana “Na Drini cuprija” jedan bivsi profesor univerziteta-nemuslkiman u svojoj diskusiji povodom ovog romana kazao je “..da on nece dozvoliti svojoj djeci da ga citaju bas iz razloga da da ne pokvare estetski osjecaj, spominjuci pri tom narocito scenu nabijanja na kolaca.

        Ljubo Jandric u svojoj knjizi Sa Ivom Andricem 1968-1975. iznosi svoje razgovore sa Andricem o ovoj jezivoj sceni, u kojoj on pored priznanja o njenom izvoru i stvaralackom koristenju, iznosi i vlastiti karakteristican psihopatoloski odnos prema njenom prikazivanju.

        “Da li cete se ljutiti rekoh, da malo razgovaramo o onoj cuvenoj sceni nabijanja na kolac u romanu Na Drini cuprija”. “Zasto bih se zbog toga ljutio” “rece Andric, pomalo zacudjen mojim recima. To je teska slika kakvu rijetko gdje nalazimo u svjetskoj knjizevnosti”. “Gdje ste nasli motive za nju?”. Da rece Andric, u pravu ste, to je tezak prizor. Samo da znate, nisu pisci ti koji izmisljaju stravu i uzas na ovom svijetu. Ja sam citao Popovicevu knjigu “O hajducima” 1930/31, a i neke francuske pisce koji su pisali o tome.”

        “Jednom sam vam kazao da su postojala dva opisa nabijanja na kolac. Po savetu nekih prijatelja, medju njima Aleksandra Belica, Milice Babic i jos nekih, promenio sam prvi opis, i unio drugu nesto blazu verziju. Ali tada nisam mogao ni da spavam ni da jedem, pa sam ostao pri svome”. “Vi ste sigurno citali o tome, podsjecam Andrica, kako je mucen i nabijen na kolac Sulejman el-Halebija, atentator na generala Klebera guvernera Egipta. Da li je to imalo uticaja na vas?” “Citao sam to kako da nisam citao. A o uticajima nikada se ne treba raspitivati kod pisaca. Nije lose ugledati se, samo covek u tome treba da ima meru i da vazda ima na umu svoj put i svoje opredeljenje. Nije nikakva sramota ugledati se na ovog ili onog pisca, na ovo ili ono delo. Gete je to priznao Ekermanu. Ali jos jednom cu vam reci, treba u pravi cas osetiti kad se morate osloboditi tudjeg uticaja i sami isplivati na obalu”. 88-89

        Na pitanje Ljube Jandrica” kako je nastao naslov ovog romana”, Andric je u aprilu 1972.godine kazao. ” U pitanju je stih uzet iz jedne muslimanske narodne pesme, koja govori o zidanju visegraske cuprije”, koja glasi “Pa ti hajde gradu Visegradu, da se gradi na Drini cuprija”. Ja sam tu pjesmu kaze Andric “..cuo od starih zena iz Visegrada, a docnije sam je nasao , cini mi se i kod Koste Hermana u njegovoj zbirci “Narodne pesme Muhamedovaca, Sarajevo 1888.godine. Mada je pomalo okamenjen i statican, ovaj stih potpuno odgovara duhu naseg jezika i prikladan je za naslov”. Lj. Jandric 87-88.

        U ovom Andricevom pricanju kako navodi Ljubo Jandric “..treba uociti njegov iskaz”, “..da su postijala dva opisa nabijanja na kolac, i da je on po savetu prijatelja koji su to tesko dozivljavali iz emocionalinih, moralnih i estetskih razloga, promenio prvi opis-verovatno uzasniji, i uneo drugu nesto blazu verziju, ali kako kaze”, “…tada nisam mogao ni da spava, ni da jedem, pa sam ostao pri svome”. To po tvrdnjama Lj. Jandrica pokazuje “…da se Andric i sam oslobadjao unutrasnjih posihopatoloskih tenzija i mora, koje su bile toliko jake, da ih je mogao izraziti samo u groznoj verziji ovog cina, da bi poslije toga olaksanja mogao da spava i da jede”.

        Michael A. Sells, pisac izvanredne knjige “Iznevjereni most: Religija i genocid u Bosni”,inace Srbin profesor komparativne religije na Havenford univerzitetu Pennsylvanija, ukazuje na jedan od ta dva simbola koja su silno uticali na mladje narastaje i na zapadne novinare. To su simboli koje navodi Ivo Andric u romana “Na Drini cuprija”, u kojoj se Osmanlijama kaže da,” ako hoce sagraditi most, moraju staviti dvije srpske bebe unutar mosta. Drugi simbol odnosi se na dvije rupe u mostu kroz koje ce srpske majke dojiti tu djecu. To su zaista mocni simboli hristoslavizma. Ljudi koji to citaju, pogotovo na Zapadu, kombiniraju tu Andricevu fikciju sa objektivnom historijom a da pritom toga nisu ni svjesni. Isto je i sa nabijanjem Srba na kolac. Mnogi zapadnjaci zaista misle da je to nacin na koji su muslimani kroz historiju tretirali Srbe, tako da sam, analizirajuci odnos novinara sa Zapada prema ovom podneblju, ustanovio, da su Andricevi simboli medu kljucnima za razvijanje žurnalisticke ideje o vjecnom balkanskom antagonizmu” a kod mladjih Srba ideja o osveti, za nesto sto nije postojalo.

        Dakle, jednostrano i netacno prikazivanje istirijskih dogadja, Njegosevo predstavljenje klanja i ubijanja muslimana kao poseban moralan cin, knjizevnikove fikcije i prebacivanje istorijskih dogajaja iz jedne nama deleke drzave u Bosnu, savakako su imale uticaja na stradanja muslimana u Drugom svjestkom ratu a posebno u ovom poslednjem.Naravno, tu ima i drugih faktora, prije svega onih pishickih i psihopatskih koji karakterisu mnoge od onih koji su cinili opisana gnusna djela, koja su dovela do toga, da mnoge normalna zene i njihova djeca, koja su bila prisiljena da gledaju silovanje svojih majki, zavrse na pishijatrisjskim klinikama, uz pitanje, da li ce ikad vise biti normalne osobe. Sta ceka pokoljanja pocinitelja ovih gnusnih nedjela, koji se nisu drzali one cuvene Aristotelove izreke, koju je i hriscanstvo prihvatilo kao svoju, “ne cini drugome ono, sto ne bi zelio da drugi cini tebi”, to samo dragi Bog zna.

        Nabijanje na kolac nije osmanska specificnost.Da su se Osmanlije tako ponasale prema pokorenim, postavlja se pitanje, da li bi bili u stanjuu zadrzati tako velike prostore.Koliko bi Osmalije trebale imati vojnika da pod represijom drze tako velik prostor. Naravno, to su price pravoslavaca-ortodoksa:Bugara, Grka i Srba, koji na taj nacin pokusavaju da pravdaju, svoju vjekovnu pokornost Osmanlijama.

        Nabijanje na kolac je hajducka a ne osmanska specificnosti.Ali nije prvi put da se svoja nedjela pripisuju drugima.

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Ova web stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.