13. Novembar 2017

Image result for kosovska bitka

Da li Srbi sve manje (pro)slave  Kosovsku bitku zbog sukoba Miloša Obilića (Kobilića) sa Vukom Brankovićem na (h)erojskoj zavjeti na kosovskoj „Kneževoj večeri“ ili su shvatili da se izgubljene bitke ne slave?

Srbi mogu biti ponosni na svoju prošlost! Ova floskula, koja i nema baš mnogo veze sa realnim historijskim događajima, postala je patriotski trend među srpskim historičarima, akademcima i piscima, kao i među pravoslavnim sveštenstvom. Srpski političari, logično, populistički slijede narodnjačko stanje duha. Mediji su tu da taj novi opijum doziraju naciji.     

I što je ta prošlost udaljenija, ona, izgleda, u narodnoj percepciji postaje sve slavnija, sve tamo do Nemanjića i careva Dušana i Lazara, oca „nebeskog naroda“. Poznato je, uostalom, koliko su Srbi opsjednuti mitovima o svojoj prošlosti i sterotipima iz epske narodne poezije, pri čemu je mit o bici na Kosovu i samom temelju njihovog duhovnog identiteta. Tom mitu nije odolio ni Slobodan Milošević, koji je prije skoro tri decenije (28 godina) na Gazimestanu, povodom 600. godišnjice pomenute bitke, pred milionskom masom izgovorio čuvenu rečenicu: „Ako ne umemo da radimo, umemo da se bijemo.“ Međutim, Miloševićevi izgubljeni ratovi su pokazali da je on bio u velikoj i fatalnoj zabludi.

-Srbi ne samo što su nanijeli veliko zlo drugim narodima (nesrbima), širom Balkana, već su u svim aspektima unesrećili i sebe.

Povratak „ponosnoj prošlosti“ kao da nije više srpski specifikum.

Raniji i neki današnji, strani i domaći historičari, gus(l)ari  „od zanata“ mnogo se „ljute“ na monahe Ravaničane što kao „savremenici“ događaja nijesu u svojim kultnim spisima o knezu Lazaru dali više „konkretnih“ podataka i imena, datuma i detalja, o toku i ishodu Kosovske bitke, pa pojedinci – kao, na primjer, historičar književnosti M. Popović – čak tvrde da oni, a s njima čak i Konstantin Filozof, nijesu znali da je „postojao“ Miloš Obilić, jer da je postojao oni bi ga „sigurno“ spomenuli! Kakva zabluda, namjerna ili nenamjerna, i kakvo neshvatanje prirode kultnih spisa, tj. liturgijskih pjesama i štiva o svicu! A znano je da ni u biografijama iliti žitijuma srpskih vladara – svetaca iz dinastije Nemanjića nema pomena drugih svetovnih ličnosti – sem ličnosti vladara – svetaca o kome se piše i „eventualno“ još o članovima porodice vladara Nemanjića.

Toga ustaljenog pravila držao se čak i stranac učeni Konstantin Filozof u svom djelu (pisanom izvan Moravske Srbije između 1433. i 1449. godine).

Život i dela gospodina despota Stefana (Lazarevog sina), odnosno u epizodi o tada već svetom knezu Lazaru – gdje, poštujući pravilo, kazuje samo ono što je neposredno u vezi sa životom i mučeničkom smrću sveca. Tu on u vezi sa Kosovskom bitkom iznosi ukratko „svima slatku i za slušanje milu novest“ o „velikom i slavnom Lazaru“, pa naglašava da je ta novijest u cjelini već dobra „svima poznata“.

Prema tome, znao je on za Miloša Obilića i njegov podvig, ali, eto, zbog „pravila“ i zato što je Miloš već „svima poznat“ nije napisao njegovo ime, već je to učinio, ipak, „ne mogavši srcu odoljeti“, jedan njemu vremenski bliski, prepisivač njegovog djela, pa se to može smatrati kao da je sam Konstantin Filozof napisao „svima znano“ ime Miloševo! Utoliko prije što je Konstantin Filozof u epizodi, ipak, ukratko opisao Miloša i njegov podvig, odnosno što je „diskretno“ nagovijestio kosovsku Knežovu večeru“ – i izričito napisao da je (tada) „neko veoma blagorodan“ (Miloš) bio „oblagan (od) zavidljivaca svome gospodaru (Lazaru) i osumnjičen kao neveran“.

Još 1455. godine kad je kao srpski mladić iz Novog Brda odveden u janičare, Konstantin Mihailović iz Ostrovice – koji je svoje Janičareve uspomene pisao 1497 – 1501. godine, najverovatnije u Banatu ( u Pomorišju) – zna za pričešće srpske vojske u Samodreži crkvi i zna da je neposredno pred Kosovsku bitku (tj. na  „Kneževoj večeri“) bilo „nesloge“ (i zavisti rđanih i nevaljali ljudi)“ prema Milošu Obiliću isto kao što je izričito napisao da je „tu (u toku bitke na Kosovu) Miloš Kobila (vitez kneza Lazara) ubio cara Murata“.

„Puškar“ Jerg, kako je već rečeno, zna da je zavada između dva zeta „despota Lazara“ (imena im ne spominje, valjda zato što su „svima znana“) dostigla vrhunac „jednom (kad je knez Lazar) imao da ratuje sa Turčinom“ (Muratom), tj. na kosovskoj „Kneževoj večeri“.

A Jerga – koji je bio „na službi“ kod hercega Stjepana Vukčića Kosače („krivnog“ srodnika Vlatka Vukovića) čija je oblast po njegovom „zvanju dobila ime Hercegovina i zahvatala prostor od rijeke Lima do Jadranskog mora – „proširuju“ bolje obaviješteni domaći „izvori“ iz Hercegovačko – crnogorskog primorja, prevashodno iz Dubrovnika i Kotora, oslanjajući se na zaleđe.

Evo i kazivanja „primorskih“  domaćih srpskih izvora.

„Naš čovjek“ iz Primorja („zasigurno“ Kotoranin) – prevodilac Dukine hronike na italijanski jezik krajem 15. vijeka – zna za kosovsku „Kneževu večeru“, pa kazuje:

„Dana koji je prethodio nepravednoj i nesrećnoj bici Lazar pošto je sazvao svu gospodu svoju i glavešine zemlje svoje, naredi da se nazdrave zdravice, već prema običaju koji je vladao na njegovom dvoru, i gdje je on kao plemeniti i milostivi gospodar lično svojom rukom dizao zdravicu i kad je došao red na Miloša, naredi da mu (Lazaru) se da veliki zlatni pehar pun dragocenog vina, koji dižući ka Milošu reče mu: Najvreliji viteže, primi ovu zdravicu koju ti sa peharom namenjujem… zdravicu za moju ljubav. Ali mnogo me boli što sam čuo jednu lošu vest, da si se protiv svog gospodara nabunio. Na šta Miloš, uze pehar s poštovanjem, svetla obraza, reče: Moj gospodine i vladare, hvala tebi velika na zdravici tvojoj i na zlatnom peharu koji meni dade. Ali mnogo me zabolelo što u moju veru posumnja. Sutra ujutru, ako Bog dadne da se moja misao ostvari, videće se da li sam veran ili neveran tvome gospodstvu.“ – No, vidi se, da prevodilac ipak ne zna iz „čijih usta“ Lazar govori i prekorijeva Miloša, tj. ne imenuje onog od koga je čuo, „lošu vest“ za Miloša.

Od izvora 16. vijeka prvi je Dubrovčanin Felike Petančić 1502. godine naširoko, kako je gore predočeno, izloženo šta se zbivalo na kosovskoj „gozbi“. On je, po svome, dao čitav govor koji je održao „Stefan, car Makedonaca i Rašana“, tj. knez Lazar, i težište tog govora je prijekor onima koji su primali darove od Turaka i poziv na vjernost, tj. molba da ne prevjere i pređu Turcima. Dakle, bilo je više plemića koji su primali darove od Turaka. Ali jedini je „ilirski knez Milon Kable (Myloni Challe)“, tj. Miloš Obilić, bio iskren i otvoren u svom govoru, rekavši: „Doista priznajem da sam od turskog cara primio darove, ali priznajem da sam ja, Milon, prebeglica i izdajnik u bici („sutrašnjoj“). O care, kada je dobijanje darova koje daje tiranin smrtno opasno, i kada ih, međutim, primamo pretvarajući se da smo mu verni i tako lukavstvom sačuvamo glavu, onda je to veština, a ne može biti zločin. Ti si, care, priznao da ti je već dugo pred očima vrlina moja i mojih predaka. Rado primam tvoju pohvalu, ali te molim: pomozi milostivo Milonu da bezumno ne propadne.“ Iako je to Miloš uporno zahtijevao, Lazar, odnosno pisac, nije kazao ko je taj koji „širi glasine“ da će Miloš izdati usred boja i preći Turcima. Uvrijeđen što je Lazar morao i pomisliti, a kamoli reći, da će on biti izdajica, Miloš je napustio „gozbu“ rekavši da će „poći turskom kralju da mu se tamo sudi zbog zločina o kome se širi glas“, odnosno poći će da presudi turskom caru.

Petančiđev zemljak, znameniti dubrovački učeni humanista „Komentari našeg vremena“ (pisano u razdoblju 1500 – 1527. godine), slijedeći antičku terminologiju, srpske borce i Lazareve podanike naziva „Dardancima, Ilirima i Makedoncima“, a samog kneza „kraljem Dardanaca“, dok Miloša Obilića, kao i Petančić, naziva Milon. Mada na svoj način proširuje i „stilizuje“, tj. izmišlja govore Lazara i Miloša, on uglavnom o kneževoj večeri kazuje isto što i Petančić, jer tu su: Lazareva zdravica upućena Milošu, odgovor osumnjičevog viteza i njegov zavjet dat tom prilikom da će ubiti turskog sultana i „ljutiti“ odlazak Milošev sa „gozbe“ u turski tabor. Novo je to što Crijević ističe da je Miloša pred knezom optužio jedan od njegovih takmaca, ali ne daje ime tog „takmaca“, nov je i podatak o peharu, koji knez poklanja Milošu, zajedno s vinom, kojim mu je nazdravio. Inače, Crijević je dao potpunu „legendu“ o Kosovskoj bitki, u čije detalje se ovdje neće ulaziti, a u nauci se vjeruje da je ta njegova verzija uzeta „iz kakve narodne pesme o boju na Kosovu, kako se pevala u drugoj polovici 15. veka“.

Benedikt Kuripečić  (Slovenac), tumač jednog poslanstva što ga je njemački car Ferdinand I uputio 1530. godine u Carigrad, u svom „Putopisu kroz Bosnu, Srbiju, Bugarsku i Rumuniju“ (objavljenom na njemačkom 1531) ističe: kako je „vrlo čuven i slavan stari vitez rečeni Miloš Kobilović“ bio u Lazarevoj vojsci na Kosovu polju uoči bitke, kako ga „kod njegovog gospodara despota mnogo oblagaše kao da šuruje s neprijateljem i da s njim potajno paktira… Time su mu nesumnjivo, što i njegova dela dokazuju, učibnili nepravdu; to je samo od zavisti što se i sada čini u pokvarenom svijetu.“ Ali Kuripečić ne imenuje „zavidljivce“ i „klevetnike“, već samo ističe da je zbog tih kleveta Miloš  „pao u nemilost kod kneza“ i „zbog toga je stari vitez mnogo trpio“.  A o samoj „Kneževoj večeri“ i šta se na njoj zbilo kazuje sljedeće:

„U to vrijeme davao je knez u taboru večeru. Mnoge mlade plemiće i dvorjanine posadio je za svoj sto i ukazao im počasti, a njega, starog viteza pustio da stoji pored stola. Tada uviđe Kobilović da knez sasvim otvoreno pokazuje svoju nemilost prema njemu koji je nedužan.      I zbog toga se rastuži i bu mu teško, pa naumi da dokaže svoju nevinost i da se osveti svojim kletvenicima.  Kada se svrši večera, poče on teškim srcem svom gospodaru, markgrofu, govoriti: ‘Gospodaru, zar si zaboravio koliko sam puta u tvojoj službi svoj život viteški zalagao za tebe protiv tvojih neprijatelja? Zar nisam svoje junaštvo mnogo čume pokazao? Da li si to zaboravio, kad dozvoljavaš, da ja, tvoj stari sluga, stojim pored stola, a mlađim (koji još nijesu ni vidjeli ono što sam ja učinio), meni na sramotu, ukazuješ mnoge počasti. Zato, gospodaru, nek ti je Bog na pomoći, a ja sada idem da dokažem svoju vjernu službu, da bi ti uvidio koliko sam ja mnogo dostojniji počasti, nego oni koji sjede za tvojim stolom. Ja ću učiniti ono što oni neće učiniti, i ja ću tvoj rat završiti, iako ću pri tome morati i svoj život izgubiti’. Poslije toga ode Miloš Kobilić u tabor turskog cara. Kada to saznaše markgrof i njegovi ljudi, pomisliše da će ih napasti, i zato ga praćahu.“

Dubrovčanin i benediktanski opat Mavro Orbin jeste 1601. godine na italijanskom jeziku izdao u Pezaru svoje kapitalno historijsko djelo „Kraljevstvo Slovena“, ali ga je dugo radio – te se zato može smatrati kao „izvor“ s kraja 16. vijeka.

On je prvi – kako je gore već izloženo – imenovao Vuka Brankovića kao Miloševog takmaca, odnosno klevetnika iz zavisti. „Stara“ zavada dva pašenoga, Vuka i Miloša – uzrokovana zavadom njihovih supružnica, rođenih sestara i kćeri Lazarevih – dostigla je vrhunac pred Kosovsku bitku, jer je Vuk klevetama o izdajstvu htio da degradira Miloša ne samo kod Lazara nego i kod „sve srpske gospode“. Zbog toga je Lazara „jad našao“ usred svađe u njegovoj porodici (široj), zbog međusobne netrepljivosti njegovih zetova „sinova“, Vuka i Miloša, a ni jednog ni drugog nije htio da „otpiše“, jer se u obojicu uzdao da će mu biti „desna ruka“ u boju s Turcima. Zato je, kako proizlazi iz konteksta Orbinovog izlaganja, Lazar priredio „kosovsku večeru“ samo radi toga da bi „pred ljudima“ izmirio prisutne Vuka i Miloša. Da bi odobrovoljio i „smirio“ na kleveta od Vuka potekle gnjevnog a istinoljubivog Miloša:

„Dakle, za vreme večere knez Lazar se okrene prema Milošu, pa, držeći u desnoj ruci pun pehar vina, reče: ‘Vama, Miloše, darujem ovo vino zajedno s peharom, i pored toga što ste kod mene okrivljeni za izdajstvo’, Miloš, međutim, ne pokaza na licu nikakvog znaka koji bi odavao takav greh i ispi primljeni pehar. Zatim ustavši poče ovako besediti: „Nije sada vreme, kneže i gospodaru moj Lazare, da se prepiremo, jer je neprijatelj već u bojnom redu. Sutra ujutro pokazaću delom da je moj tužitelj, klevetnik i lažov i da sam ja uvek bio veran svome gospodaru’. Lazar mu ništa ne odgovori, nego ga pozva da ponovo sedne. (Ne kaže se da li je Miloš „seo“ ili otišao). No Miloš čitavu tu noć nije uopšte zaspo (znači: ostao je u Lazarevom taboru do zore).

Pošto se ovdje radi o bitki protiv Turaka, turski izvori 16. vijeka, sem „zvaničnog“ turskog istorika Nešrija iz prve polovine tog vijeka, ne spominje kosovsku „Kneževu večeru“, a ni Nešri ne zna šta se na njoj dešavalo. „Zvanični“ turski istorik druge polovine 16. vijeka Seadedin – tvorac čuvene Istorije osmanskog carstva ili Krune istorije, vodeći „izvor“ za

osmansku istoriju – u svoj prikaz Kosovske bitke o „Kneževoj večeri“ uklapa ono što je Nešri rekao.

Koliko je Kosovski boj bio i ostao bitan za Tursku vidi se i po tome da se skoro nigdje i ne spominje. Poznato je da (po)neke države u svojim muzejima imaju maketu velike i važne  bitke, a Kosovski boj za Tursku je bio boj u prolazu, ne toliko bitan koliko je za Srbiju, koja tu izgubljenu bitku vijekovima slavi.

Kazivanje i domaćih „primorsko – zagorskih“ historijsko – literarnih izvora na srpskohrvatskom jeziku.

Ovdje se radi o historijskom „izvoru“ o Kosovskoj bici  iz 17. vijeka u djelu Peraštanina – katoličkog nadbiskupa barskog i „primasa Kraljevstva Srbije“ Andrije Zmajevića (1624 – 1694), pokatoličnog Srbina iz Stare Crne Gore i bliskog „krvnog“ rođaka tadašnjeg patrijarha Srpske pravoslavne crkve Arsenija Š. Crnojevića iz Stare Crne Gore, odnosno Gornje Zete – Država sveta, slavna i prenosna crkovnoga ljetopisa završeno 1675. godine. Zmajević „ponavlja“ ono što je rekao Orbin, a novo je samo unošenje dva deseteračka stiha, a to su: „Zete Miloše, moja vjero i nevjero; i „Fala ti kneže gospodine, na daru i zdravici“.

Vrijedi istaći da pjesnik navodi i onu „gospodu“ Lazarevu za koju, sem njega, niko ni prije, ni poslije ne zna, pa eto historičarima „puta“ za istraživanje, odnosno „provjeravanje“ pjesnikovih kazivanja. Naime, pjesnik kaže da Lazar za slavsku trpezu pored sebe sijeda: „tasta Juga svoga s desne strane“, pa (sestrića svoga) „Musića hrabrog Stjepana“, pa „Strašinu Čapru Ognjena“; Damjana, Risinu, Turčina (!), Vukosava, „Uglješu mnogo znana“; „Stanišu, Radonju – ki malo družine imaju na konju“; pa vitez „Martinić oholi, a smrti se ne boji“; pa Kosančić Ivu, Orlinu (Orlovića!) Marina, Orljaša, Grifoča (!), Pera i Šaina (?!) „hiterca Nikolu“, „viteza Stojana“, „Jugovića devet bratski skupa boj biju“; „Jovana, Grujicu, Petra, Kosovića, Pavla Orlovića“, „kuma svoga Mila (Milana Toplicu), ognjenog zmaja“; „Miloša (Obilića), sve silu (svoju) – u zasjedu (u „dno sofre“) stavlja“.

Posije ovog (h)erojskog zavjeta i zaricanja da će učiniti podvig, srediti Miloš je sa Kosančić Ivanom i Toplicom Milanom napustio kneževu večeru, ali nije otišao u turski tabor nego je ostao u srpskom taboru – kod svoje vojske! Tu je sa pobratimima večerao i legao da spava. Ovo bi imalo biti „istinita historija“ o Miloševom „ponašanju“ i djelanju na „Kneževoj večeri“ i u toku noći pred bitku… A s večeri – Vuk Branković „pobjednički“ govorio svima prisutnima na večeri, a posebno obraćajući se knezu Lazaru:

„Vjeruješ li sada, kralju osobiti,

Miloš, tvoj zet mili, kojega ljubaše

i u koga bez mjere vazda se uzdaše,

znaš da tri na'bolja junaka ti sada

nevjerom pristaše niđ većega jada.

Ovo bi imalo biti prva i jedina javna besjeda Vuka Brankovića o Kosovskoj bitki! Poslije te besjede Lazar je plakao za „odbjeglim“ vojvodama i „Prepade se Lazar i ostali vojnici. Za „čudo“, u Priči o Boju kosovskom postoji primjerak S. Novakovića – koji je sastavio nepoznati autor početkom 18. vijeka i koja se smatra proznimpaidanom iliti „dvojnikom“ peraštanskog spjeva – nema govora o kosovskoj „Kneževoj večeri“!  Po ovoj priči, Lazar je s Kosova poslao Milana Topličanina da uhodi tursku vojsku izvan Kosova.

Dubrovački pjesnik Jozo Betinčić (1702 – 1764) zabilježeno je sredinom 18. vijeka u Hercegovačko – crnogorskom primorju dvije pjesme bugarštice: prva je Kako se svadio Miloš Kobilić i Vuk Branković, a druga, čitav spjev („Lazarica“) naslovljeno Kad je poginuo knez Lazar i Miloš na Kosovu ili drukčije Popjevka o Kosovskom boju.

Prva je samo „stihovanje“ onog što je Mavro Orbin „oročio“ o svađi sestara (Lazarevih kćeri).

Druga je „bućkuriš“, tj. „jedan vještački pokušaj“, koji je neko načinio – mogao biti i sam Betinčić.

Kazivanje  srpskih „zagorskih“ historijsko literarnih izvora.

O kosovskoj „Kneževoj večeri“ – „u subotu) tačnije: u ponedeljak), uči nedelje (tačnije: utorak), 14. junija“ – Tronoški rodoslov“ („po izvorima iz prve polovine 18. vijeka prepisano u Tronoši 1791. godine“) najprije kazuje: „A knez Vuk Branković bejaše takođe lukav, protivu Lazara podstrekivan od Baoše (Burđa Stracimirovića Balšića, takođe, zeta Lazarevog) i Marka (Mrnjavčevića, „Kraljevića“, turskog vazala). Miloš Obilić bejaše čovek borac, presilan i prehrabar, i u bojnim delima iskusan, iako mlad (!), ali u svem i u zapovestima bejaše Lazaru dobar  i veran“

Na samom početku 19. vijeka Gavrilo Kovačević (Vojvođanin) sačinio je – po tada razvijenoj srpskoj epici uopšte, a o Kosovskoj bitki i njenim junacima posebno – ep Sraženije (bitka) strašno i grozno meždu Srbljima i Turcima na Polju Kosovu (prvo izdanje 1805. godine).

Zanimljivo je da na kosovskoj „Kneževoj večeri“ Lazar i u ovom spjevu slovi Miloša riječju „sine“, a Miloš slovi Lazara riječju „taste“ – dok Vuka Brankovića slovi „pašencem“ (pašenogom). Lazar kaže: „Zdrav da si mi moj sine Milošu!“  i opominje ga da „obrati k dobru misal“ svoju, daruje mu „zlatni pehar“, a Miloš uzvraća: „Hvala tebi taste Gospodine!

„Očigledno je da je Kovačević znao za onaj  „3. komad“ pjesme iz Vukove zbirke prije nego što je tu pjesmu – koja se naslovljavala kao „Kneževa večera“ –  Vuk zapisao od svog oca Stefana, odnosno očigledno je da je ta pjesma nastala krajem 18. vijeka, i, i u raznim varijantama, pjevana je uz gusle ne samo u Jadru i Sremu nego i po drugim krajevima srpskog naroda, ponajprije u istočnoj Hercegovini, u Drobnjcima – zavičaju Vukovih predaka od kojih je tu pjesmu i čuo. Razumje se, pjesma Vukovog pjevača je izvorna, neuporedivo i potpunija i ljepša od Kovačevićevih „stihotvorevina“.

 

Da „svedemo“ (zaključimo) dosad izloženo.

Prvo, sve ovo spada u vjekovnu historijsku svijest i duhovno biće srpskog naroda kome je Miloš (Kobilić) Obilić uzor i nadahnuće.

Drugo, kosovka „Kneževa večera“ iliti posljednje ratničko vijećanje pred sudbonosnu bitku ima se uzimati kao historijska činjenica, jer je bila održana u taboru srpske vojske na desnoj strani donjeg Laba – na području današnjeg srpskog sela Babin Most.

Treće, na toj večeri oklevetan je i uvriježen veliki vojvoda Miloš Obilić – iz surevnjivosti i zavisti, pa možda i iz nekih „porodičnih prizmi“ – od svog pašenoga Vuka Brankovića (i njegovih pristalica), srpskog velikog velmože i gospodara velike feudalne oblasti čije je središte Kosovo i Metohija.

Četvrto, uvrijeđeni „srpski Ahilej“ Miloš Oblić jeste iz srdžbe napustio „Kneževu večeru“, ali nije otišao u turski tabor –  nego je otišao u tabor srpske vojske, tj. u spostveni vojni odred čiji je bio zapovijednik, pa tu večerao i zanoćio spremajući se za podvig u sutrašnjoj bitki.

Peto, u noći između 14. I 15. juna, odnosno na Vidovdan 1389. godine – po „računanju“ koje se u ovom tekstu izvodi i zastupa – „stari vitez“, veliki vojvoda srpski Miloš Obilić imao je „punih 47 godina „starosti“, a knez Lazar „ravno“ 60 godina; Vuk Branković je po godinama bio malo stariji od Miloša, a znatno mlađi od Lazara.

Od Kosova nasta kosovska legenda.

Kosovska legenda, koja temelji cijelokupnu kulturnu baštinu Kosova, bitno je uticala da se narodno dostojanstvo sačuva i ljubomorno odnjeguje sve do današnjih dana. Legenda je postala bitno odredište i glavni stožer nacionalnog identiteta srpskog naroda širom svijeta. Kako u Srbiji tako i u dijaspori. Za neke je to blijedo sjećanje i traženje opravdanja za gubitak slobode i skoro petovjekovni mrak. Nasuprot, ova legenda je nadrasla sve ono što predstavlja ono što objašnjava i određuje srpskog čovjeka kao dio njegove i nacionalne, ili intimne svijesti i spoznaje.

Običan čovjek Srbin Kosovac, tačnije Starosrbijanac Kosovsku legendu i Kosovski mit oduvijek je doživljavao nešto intenzivnije i emotivnije u odnosu na ostale svoje saplemenike. Ta najveća srpska bitka, ali i najveći srpski poraz na polju Kosovu daleke 1389. godine –  (pre 628 godina) – kada je poginuo cvijet srpskog naroda duboko je urezan u srpsku svijest. Kosovska legenda je u poetskom pamćenju srpskog naroda ostala vječiti plameni zov, a onda i duboka tuga i potresenost sve do 1912. godine, jer je tek tada Srbija bila oslobođena od „turskog ropstva“, mada ima i onih koji to vrijeme smatraju najvećom demokratijom koju je ikada Srbija imala.

Vremena se mijenjaju pa, nekada su Starosrbijanci jasno i glasno govorili o Kosovu, o Kosovskom boju i o toj legendi, a ovi Novosrbijanci će govoriti o nadi i želji da Kosovo i Metohija bude dio Srbije, ali sve su prilike da će to biti i ostati pusta želja.

Srbi se često vraćaju u „ponosnu prošlost“ i u njoj će još zadugo ostati zarobljeni. Budućnost postoji samo za one koji je traže izvan ovih prostora. Ali, jesuli se Srbi zapitali zašto niko ne veliča sadašnjost? Zato što je sadašnjost ne samo ozbiljna i teška, već je i prijeteća. Takvom su je učinili Srbi i njihovi lideri.

I ovaj prilog neka bude podsjetnik na Kosovsku legendu dok Novosrbi čekaju neke povoljne vijesti, ali od toga ništa neće biti osim da im se desi kakav Vuk Branković…

autor: Mehmed Meša Delić 

Sandžak PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone



Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

No more articles