Francesco Reinerio: Sandžak je tajanstveno središte Balkana

3
299

Nedovoljna razvijenost Sandžaka ukorijenjena je u njegovoj historijskoj perifernosti sve od njegovog nastanka, dok je današnja kriza nesumnjivo vezana za propast Jugoslavije i preokret njenih modernizacijskih i civilizacijskih vrijednosti, ali i ponovni pokušaj stvaranja nacionalno i religijski ‘čistih’ država na Balkanu”

Francesco Reinerio Italijan je rođen na sjeveru zemlje. Rano se počeo baviti kulturama naroda jugoistoka Evrope iz jezičkog i kulturno-umjetničkog, prije svega iz muzičkog i književnog ugla, kako kaže u razgovoru za Stav, uglavnom radi ličnog interesiranja za useljeničke zajednice s Balkana u njegovom gradu.

Gospodin Reinerio je upisao jugoistočno-evropske studije na Univerzitetu “Friedrich Schiller” u Jeni (Njemačka) zato što takav smjer u Italiji nije postajao. U godinama studija susreo s uglednim stručnjacima iz ove oblasti u Evropi, uključujući i svog trenutnog mentora prof. dr. Thedea Kahla.

Vaš doktorski rad posvećen je Sandžaku. Zašto Sandžak?

REINERIO: Tek tokom mastera, produbljujući svoja saznanja o kulturi bivše Jugoslavije, saznao sam za postojanje ovog područja koje je bilo na Zapadu, čak za nas balkanologe, doslovce tajanstveno, iako je riječ o relativno velikoj oblasti. Smatrao sam da je to neznanje velika šteta i, pošto volim produbiti stvari, odlučio sam posvetiti Sandžaku svoj prvi pravi istraživački rad.

Tokom jednog od naših razgovora rekli ste: “Kada se uzme karta Jugoistočne Evrope i pogledaju regije koje je čine, Sandžak odmah upada u oči kao školski primjer regije.” Šta, zapravo, Sandžak izdvaja i definira ga kao regiju?

REINERIO: Kada uzmemo kartu zapadnog Balkana (inače politički pojam, ali geografski definiran prisustvom Alpa Dinarida), koju možemo naći u svakom odmaralištu, Sandžak se nalazi tačno u sredini tog prostora. To je iznenađujuće ako uzmemo u obzir kako se slabo prolazi kroz njega, između ostalog zbog postojanja brojnih novih granica i odsustva autoputeva. Međutim, Sandžak je zapravo vrhunski primjer za cijeli dinarski prostor i takvim ga čine ne samo priroda već gustoća i visina reljefa, koje ga geografski približavaju susjednoj Bosni i Kosovu, s kojima je inače povezan preko svojih rijeka Ibra i Lima, ali ga i odvajaju od ostale donje Crne Gore i Srbije. Sandžak se može koristiti kao sinonim za sredinu južnog dinarskog masiva.

U svom ste istraživanju sigurno naišli na polemiku oko naziva te regije i nekih alternativnih naziva Sandžaka, poput Raške oblasti, jugozapadna Srbija i sjever Crne Gore i sl. Kako Vi, i generalno evropski naučnici koji se bave Sandžakom, gledate na to?

REINERIO: Nazivi kao sjeveroistočna Crna Gora, mada politički potpuno tačni i prihvatljivi, nisu geografskog karaktera. Istovremeno, jedan naziv kao Raška, koji je historiografski potpuno prihvatljiv, mada za puno veći i drugačiji prostor od južnih Dinarida, nije savremenog karaktera. Naziv Sandžak odavno više nije političkog karaktera. On je ostao u narodu kao geografski pojam, sve dok ga devedesetih godina predstavnici Bošnjaka nisu pretvorili u nacionalno i vjerski isključujuću političku i religijsku opciju, što je neoprostiva greška. Srbi su na to reagirali obnavljanjem mita Raške, što predstavlja običan slučaj izmišljanja tradicije. Iskreno, ne poznajem nikoga izvan Srbije ko bi smatrao ozbiljnom tu polemiku, no, uprkos tome, tragično je ozbiljan kontekst u kojem su te polemike uzrokovane.

Približite nam temu svog doktorata. Čime se bavite, do kojih ste zaključaka došli?

REINERIO: Rad je zemljoznanstvena i kulturološka monografija koja se zove Sandžak i koja obuhvata sve moguće vidove života u današnjoj prekograničnoj oblasti, naravno, s tačke gledišta jednog humaniste. U društvenom pogledu, najvažniji vid jeste očito zadovoljavajuće uspješan suživot Srba i Bošnjaka ili, kako će glasiti podnaslov knjige, Suživot i saradnje između hrišćana i muslimana u mješovito naseljenom području jugoistočne Evrope. Izdanje knjige želi ponuditi evropskoj publici drugačiji pogled na Balkan od brojnih istraživačkih i novinarskih priloga koji se većinom koncentriraju na konflikte ili na konfliktne aspekte historije i života zemalja poluostrva. Bit će za to jednako važno da rad bude preveden na vaš jezik da bi projekt predstavljao pravu kulturnu razmjenu.

Vaš rad podržala je jedna fondacija. Šta je interes da se baš finansira rad o Sandžaku?

REINERIO: Njemački “Gerda-Henkel-Stiftung”, koji nas podržava, jeste dobrotvorna privatna fondacija za društvene nauke. Nju je u istraživačkom projektu zanimalo pitanje međuvjerskog suživota u ovom dijelu zapadnog Balkana, s njegovim prednostima i preprekama, kao primjer za istraživanje i poboljšanje odnosa dviju grupa u jugoistočnoj Evropi i ostatku kontinenta, tih istih odnosa koji su inače očajno propali u Bosni i Hercegovini. Za ovo je istraživanje fondacija dala potpunu slobodu, bez bilo kakvih uvjeta i ograničenja, s punom slobodom da se ja kao neutralna osoba izražavam i zauzmem naučno utemeljena stanovišta o tim osjetljivim pitanjima.

Sigurno ste u radu uzimali u obzir i sadašnji status Sandžaka. Šta mislite o toj temi i kako na to gledate?

REINERIO: Kad sandžački Srbi budu osjećali da pripadaju istom području s Bošnjacima i istovremeno kada Bošnjaci budu osjećali da pripadaju istoj zemlji (Srbiji, odnosno Crnoj Gori) sa Srbima, status Sandžaka bit će riješen. Za to će trebati kulture i obrazovanja jer je politika, koja je uglavnom nacionalno a ne građanski nastrojena, do sad ne samo neuspjela u tom zadatku nego je čak radila protiv toga.

Zbog čega je Sandžak jedna od najnerazvijenijih regija u Evropi i da li je za to vezano ovo političko-statusno pitanje?

REINERIO: Nedovoljna razvijenost Sandžaka ukorijenjena je u njegovoj historijskoj perifernosti sve od njegovog nastanka, dok je današnja kriza nesumnjivo vezana za propast Jugoslavije i preokret njenih modernizacijskih i civilizacijskih vrijednosti, ali i ponovni pokušaj stvaranja nacionalno i religijski “čistih” država na Balkanu.

Šta su, po Vašem mišljenju, najveći problemi Sandžaka, a šta njegove prednosti?

REINERIO: Mislim da svaki stanovnik Sandžaka bolje poznaje od mene svakodnevne nevolje svoga doma, a one su uglavnom ekonomskog, znači i infrastrukturalnog, tehničkog i saobraćajnog tipa. Pustite me ipak da nabrajam postojeće nevolje koje vjerovatno samo manjina vas prepoznaje kao takve i koje su zajedničke objema grupama stanovništva, ne samo u Sandžaku nego u širim dijelovima bivše Jugoslavije, a one su: umiješanost religije u politiku i obrnuto; nedostatak slobode društva, pogotovo mladih i žena, osobito u spolno‑relacijskim pitanjima; uznemirujući odnos utjecaja vjerskih zajednica na društvo s utjecajem državnog i civilnog vaspitanja (kod obiju grupa); česta zbunjenost pojmovima religije i vjere i povezano ispoljavanje vjere u pretjerano simboličnim i javnim, a s tim često površnim i dogmatičnim oblicima (ovo posebno izraženo kod muslimana); česta zbunjenost između pojmova naroda i nacije i povezano nacionalno, nacionalističko umjesto građansko shvatanje (ovo posebno izraženo kod Srba); dvojni standardi u komunikaciji s vlastitom i “tuđom” grupom; na kraju, opstajavanje ne samo politike već i zvanične kulture na podjelama koje uopće nemaju veze sa stvarnošću.

Najveća prednost Sandžaka jeste čuvanje izvjesnih kulturnih tradicija, naprimjer multinacionalnosti unutar naroda Sandžaka, onog jedinstva u različitosti koje i dalje postoji u Sandžaku i od kojeg bi dosta zapadnoevropskih zemalja mogle mnogo naučiti jer ga nemaju.

Kakva je, po Vašem mišljenju, budućnost sandžačke regije i kako se ona treba u budućnosti razvijati i promovirati?

REINERIO: Budućnost sandžačkog područja jeste u i s državama Crnom Gorom i Srbijom, moguće u okviru Evrope, koja je ipak unija država i koja će trebati proći kroz razgovor i saradnju s objema državama kako bi doprinijela rješavanju problema Sandžaka.

Svaki korak ka upoznavanju Sandžaka od strane šire publike morao bi doprinositi njegovom boljem ugledu u međunarodnoj zajednici. Ipak, ne bi se trebalo stvarati “sandžačko pitanje”. Problemi koje sam nabrajao jesu posljedice, a ne uzroci trenutne krize, tako da, dok uzroci leže u prošlosti, a prošlost se ne može mijenjati, moramo se danas zajedno suočavati s tim posljedicama.

Izvor: Stav.ba


Sandžak PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone

Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

3 KOMENTARI

  1. Zemljak je izmislio mlaku vodu. Bošnjaci su uvijek bili za suživot i toleranciju i poštovanje drugih i drugačijeg. Jednostavan dokaz za to je postojanje crkava i manastira i hrišćana uopšte, kako ortodoksa tako i katolika. Drugi pokazatelj je da Bošnjaci nikada nisu činili genocid niti postoje zabilježeni primjeri masovne osvete. I treći pokazatelj je taj da su se ortodoksi i katolici uveliko spremali za rat pred raspad ex yu, dok su Bošnjaci vjerovali da do toga neće doći.

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Ova web stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.