FIS je vakuf koji moramo odbraniti

UVODNA RIJEC

Zaista je zadovoljstvo pisati i  govoriti o najbitnijoj temi u državi Srbiji trenutno. Mnogi pišu, govore o ovom fakultetu, pa je najveća odgovornost da pišu oni koji su vezani za njega na bilo koji način, a mi kao studenti smo vezani najviše. Lijepo je sto je nas fakultet u žiži javnosti i što ga besplatno reklamiraju. Nije ni čudo kad je, sto veli muftija Zukorlić, najbolji na svijetu.

FAKULTET ZA ISLAMSKE STUDIJE

Kao sto sam rekao u samom uvodu ovo najbolji fakultet na svijetu, to želim podvući jer je to činjenica i istina. Ovaj fakultet je nešto naše, nešto domaće i dio nas. Baš bi bilo muka da ga nije, osjećala bi se pustoš i praznina. Ova zgrada fakulteta unosi smiraj u naša srca, naša pluća dišu punim kapacitetom, nalazi se na najljepšem mjestu u Sandžaku a zatim i na najljepšem mjestu u gradu Novom Pazaru. Nalazi se na trgu Gazi Isa-bega, na obali bujne i prelijepe rijeke Raške koju ovaj fakultet još vise uljepšava. Rijeka Raška mu dođe kao sestra, kao ljepotica koja žubori i dušu odmara svakom prolazniku. Hvale je ribe i rakovi ali je mute nasilnici, a kako bi to tek bilo.

Ovaj prelijepi fakultet se nalazi na samom centru gdje je nezaobilazan. Ne mogu ga razmijeniti ni oni koji ga vole ni oni koji ga ne vole. Pogled do njega dopire i onima koji bi da ga sruše i onima kojima je do guše. U njihovim očima je on jedna velika prepreka. Zašto? Zato što su njihova srca bolesna, zato što su njihove duše prazne, njihovi umovi nemaju osjećaja, oni ne vole ovaj grad pa zato ne vole ni ovaj fakultet, ovu ljepoticu u samom centru grada koja je ukras i simbol našeg postojanja. Nisu oni toliko široki pa da ne mogu proći ili zaobići a ni toliko visoki da moraju preskakati. Ne, nego njihova prsa ne mogu da podnesu istinu i pravdu. Zato što ih boli i istina i pravda a oni su osnova izučavanja na ovom fakultetu. U ovoj zgradi se odgajaju prije svega slobodni ljudi a oni bi htjeli da i dalje ljudi hodaju pobaučke ili četveronoške. To žele oni. Žele da hodamo kao životinje jer se oni ponašaju kao životinje pa čak i gore. Nije džaba Allah Uzvišeni rekao u Kur'anu: ”Oni su kao stoka i gori od stoke”.

  Još davne 2001 godine osnovana je Islamska Pedagoška Akademija. Ona je predstavljala veliku radost i uzbuđenje jer je konačno poslije medrese kao srednje škole osnovana neka viša škola. Sjećam se da je baš tada već počelo veće interesovanje za pohađanje ove škole dok protivnici islamske zajednice su smatrali da će se to ugasiti I da ta akademija nema budućnost. Dešava se skroz suprotno od onoga sto su neki munafički krugovi priželjkivali. Na nasu radost a njihovu nesreću osniva se fakultet za islamske studije. Pošto je islamska pedagoška akademija bila smještena u krugu mešihata, islamski fakultet se osniva na drugoj adresi. Kako maloprije rekoh, na najljepšem mjestu gdje ga niko ne može razmijeniti, na trgu Gazi Isa-bega.

 Ovu prelijepu instituciju i zgradu su predvodili sve dobri i vrijedni ljudi od samog početka. I pored dosta iskušenja nisu odustali od izgradnje I proširivanja ove ustanove u svakom smislu. Ova ustanova je polako počela da se razvija I za nju su čuli brzinski ne samo u okolini već I u svijetu. Počeli su veliki autoriteti da gaje želju da posjete ovaj fakultet a još veću želju su dobili da studiraju na njemu i da brane master i doktorske studije. Kaljavi političari i kaljavi mediji su pokušali da okaljaju ovu ustanovu, međutim Allah je dao pa su je samo besplatno promovisali. Hvala Allahu i na toj blagodati.”Vi mislite da je nešto dobro za vas a ono nije i mislite da je nešto loše a nije. Allah zna a vi ne znate’. Istinu je rekao Uzvišeni Allah.

  Poznato je svima da je ova zgrada prva islamska ustanova na ovom parćetu zemlje i da je tu bila prva džamija a nakon toga zgrada i sjedište Islamske Zajednice. Nisu mogli nevjernici to podnijeti pa su je oteli. Oni što su ih naslijedili u vlasti htjeli su je prodati ali Allah je htio da ova zgrada preživi, i ne samo preživi, nego danas buja uprkos raznim vjetrovima i olujama koji su puhali sa svih strana.

Sjećam se kad sam dosao u Novi Pazar bila je robna kuca. Ulazio sam i razgledao robu ali je osjećaj bio težak. Osjećala se neka tegoba u prsima. Nisam tada kao neko ko je tek došao znao šta je tu nekada bilo. Kasnije sam saznao i shvatio šta me je davilo i proganjalo. Već 2006 godine zgrada je preuzeta. Muslimani su bili srećni dok neki munafički krugovi nisu. Odmah u startu prilikom renoviranja unutrašnjih radova I stavljanjem pregrada na ovoj zgradi, gradska uprava donosi rješenje o rušenju.

Nisam se mogao načuditi da neko kome je ime Sulejman I kaze da je Bošnjak, a uz to i musliman, može da donese rješenje da se ruši nešto što je islamsko i nešto sto je svetost muslimana. Bilo je smiješno i žalosno sto je rješenje bilo da se ruše unutrašnji radovi. Ne znam za drugi slučaj u svijetu. Došlo je do tenzija između vjernika i gradskih vlasti koji su pozvali policiju da asistira pri rušenju. Čuli smo da treba da se ruši ova zgrada i došli smo koliko nas ima da branimo ovu zgradu. Sjećam se, došla je policija, a mi se okupili da branimo. U zraku se osjeća da vri ali ne kipi .Došli smo da branimo i svi do jednog smo bili spremni i život dati i mladi i stari. Kako je samo bilo lijepo vidjeti stare ljude koji su bili tu, koji nisu puno govorili ali se u očima vidjelo na šta su spremni. Kako je samo bilo lijepo vidjeti cio vrh Islamske Zajednice sa bijelim ahmedijama a ispred njih muftija Muamer ef. Zukorlić ponosito i prkosno stoji.

Došao je trenutak da dođe policija sa predstavnikom Bulićem. Na ulazu u zgradu su pregovarali muftija i Bulić. Nije trajalo dugo. Otišli su. Čuli su se tekbiri i osjećala se pobjeda zbog sramne odluke opštinskih vlasti. Sjećam se kao da je jučer bilo kako su mi grudi treperile i srce lupalo od ponosa i ljepote jer nije bilo sukoba, a munafici su dobili još jedan poraz. Zaista je bilo uzbudljivo. Samo oni koji su tu bili prisutni mogu znati kako je to izgledalo i kakav je osjećaj istinski braniti vakuf. Kako da zaboravim riječi muftije kad se popeo na terasu ovog fakulteta. On je tada dao najbolju definiciju i dijagnozu onih koji su bili u zgradi opštine preko puta fakulteta. Tadašnja zgrada opštine je bila crvene boje i kao da je to bila boja krvi. Ne mogu zaboraviti tada muftijine riječi kada se popeo na terasu i počeo preko ozvučenja govoriti riječi koje i sa vama želim podijeliti.

To su bile riječi slobode. To su bile riječi emocija sadašnjosti i prošlosti. Pomiješale su se emocije i ono sto se nosi u svojim prsima a rijetko ko ima hrabrosti da to kaže. Imao sam osjećaj da će opštiska stakla popucati od jačine i gromkosti koje su se čule sa terase Islamskog Fakulteta. Te riječi su imale veliku težinu i ostavile su veliki trag na sve nas koji smo tu bili. Te riječi su glasile ovako:

 “Znate li ko je zadnji put stajao na ovoj terasi? Aćif efendija. A znate li šta je sa njim bilo nakon toga? Završio je na Hadžetu. Ubili su ga. A znate li ko ga je ubio? Oni koji su pravili onu crvenu zgradu tamo. Naša najveća dva neprijatelja jesu ona crvena zgrada tamo koja pljačka naše imetke i regionalna televizija koja ispira naše mozgove…”

Želim samo da vam kroz jedan primjer predstavim kakve su vijesti bile na toj televiziji. Imao sam priliku da čujem svojim ušima glavnu vijest na toj televiziji a to je da se je večeras glavnim šetalištem prošetao dr. Sulejman Ugljanin. Da insan ne povjeruje. Čini mi se da nikad nisam prebacio kanal da gledam šta ima na ovu televiziju a da se nisam pokajao. Za ibret je bilo da je bila gora od RTS a.

Bilo je još puno puta nasrtaja na ovu ustanovu pa evo i dan danas. Sve su to bila iskušenja na koja nismo pali nego ostali ustrajni. Oni koji ne znaju i bili su mali tada, ovim svojim skromnim tekstom želim da predstavim bar trun onoga što se nekada događalo i sa mukom došlo do ovoga što imamo danas. Naši predvodnici i prethodnici su uspjeli prenijeti žeravicu da se ne ugasi i ako ih je pržila. Potrebno je znati ove stvari i prisjetiti ih se da ne odu u zaborav kao i prenijeti ostalim generacijama.

Molimo Allaha da nagradi one koji su ovaj bajrak i baklju islama i znanja nosili i nose i dalje, a takođe da pomogne oni koji taj emanet budu dalje nosili. Neka znaju da dušmani neće odustati ali takođe neka znaju da ni mi nećemo odustati i da ćemo se i dalje boriti. Ovo je naša svjetiljka i nećemo dozvoliti ni da zatreperi a ne da se ugasi. Podučavajmo našu djecu da se istinski bore, da zna da cijene ono što nam je ostavljeno a i da oni poduče svoju djecu ovim istim stopama. Molimo Allaha da ponizi kufr i kafire na svakom mjestu i koraku a uzdigne din na svakom mjestu i koraku. Amin

ZAKLJUCAK

Hvala Allahu koji mi je omogućio da I moje ruke ostave traga za ovaj vakuf i da to nađem na Sudnjem Danu. Isto tako da Allah nagradi profesora Admira Muratovića koji je imao sluha da nam zada da pišemo bas o ovoj temi kako bi studenti znali za blagodat ovog fakulteta. Ovo sto sam napisao nisam koristio nikakvu literaturu već je iz mojih skromnih sjećanja i zapažanja. Želim istaći zadovoljstvo što sam vezan za ovu instituciju i sto sam bio jedan između ostalih koji je branio, i što se nadam inšaAllah da će tako i ostati.

Autor: Edis Pačariz