Pripovijedanje sandžačkog gorštaka je fascinantno i čovječno,epski odvažno i lirski nježno, plemenito,poslovično, realistički surovo i romantičarski bolećivo ponekad do suza. Takav je bio i život naših predaka koji su svoje utočište našli na sandžačkom grebenu surove klime i još surovijih vladara, apsurdan, groteskan i komičan i tragičan, ponekad sladunjav, a uglavnom opor i gorak.To pripovijedanje kao da je održalo odbjeglog plahog sandžačkog čovjeka u surovom Pešteru i planinskim klancima koji je, srećom, bio van domašaja želja osvajača plodne zemlje i pokornih ljudi. Oni u Sandžaku nisu mogli naći niti plodnu zemlju niti pokornog čovjeka, tako da se historijski i biološki fenomen opstanka ovih gorostasa u Sandžaku jedino ovom sretnom okolnošću može objasniti. Ovi namučeni ljudi u stalnim strahu od ovih ili onih gonitelja, nemoćni, izumjeli su neopisivu moć bijega i opstanka što se najbolje može vidjeti u sandžačko-bošnjačkoj literaturi u kojoj je tragizam kao lajtmotiv najprisutniji u južnoslavenskoj interliterarnoj zajednici. Ne peva se u kući mrtvaca, rekao bi Crnjanski. U sandžačkom domu se rijetko pjeva, ali se od pamtivijeka pripovijeda drevna priča o svakovrsnim zulumima koje ponosni gorštak postojano trpi kroz historijsko trajanje. Sandžački čovjek je razvio neviđeni talenat da preživi niodčega i bez ičije pomoći uz to čuvajući obraz, poštenje, vjeru, duhovnost, moral ,kao najveće vrline za koje je lahko i rado zalagao život.
Herojsko-patrijarhalni mentalitet Sandžaklije Bošnjaka još jedan je faktor njegovog uteknuća u uvjetima vuka i hajduka. U takvim okolnostima pripovijeda Sandžaklija priču od Kulina bana do našijeh dana, uobličavajući arhetip čovjekove iskonske potrebe za pričom i pričanjem , kako bi golemo breme koje stoljećima prkosno i gnjevno nosi, nekako iznio uz sandžačko brdo poput mitskog Sizifa, ukletog kažnjenika. Kako pobijediti usud prokletstva ukoliko se duhom predaš?
Priča je spasonosna mogućnost bjekstva od zala i nevolja,od vuka i hajduka, iz surovih planinskih klanaca u kojima su mnogi naši preci pronašli smrt pod bremenom s nešto žitarica, petroleja i soli noseći iz daleke Metohije kako bi opskrbili svoj sirotinjski dom,bogat čeljadima. Pričom se on brani od stalne egzistencijalne prijetnje, sirotinje, bolesti,raznih karanđoloza, ubojitih vjetrova, isukanih užasnih kama i strogih pašinih zakona.
U Derdemezovim pričama Sandžaklija je human, plemenit, odvažan,borben, pravičan, moralan,nježan, baš onako kako ga je herojsko-patrijarhalni moral odgojio i u amanet mu ostavio da čuva ove vrline kao jedini i najveći kapital kojim raspolaže.
Ove priče nisu samo za pričanje, već su one i opomena i sjećanje na sve nevolje Sandžaklija Bošnjaka koji svojim atavizmom čuvaju riječ svojih predaka kao amanet. Pričama za pričanje, autor nas nostalgično vraća u davna i teška vremena kroz koja prolazi sandžački čovjek riješen da dobrim nadvlada zlo, mirom-rat, čovjekoljubljem-mržnju, međuvjersku i međuetničku netrpeljivost -prisnim i iskrenim povjerenjem i pobratimstvom, čime su se otimali zajedničkim nevoljama svi zatečeni žitelji Sandžaka i muslimani i hrišćani gdje stiže sve kasno, a nekad i nikad.
Priče za pričanje su ispričane jednostavnom sandžačkom riječju, onom koja se mogla čuti na posecima, u kojima bi uz poseban ritual u prepunoj sobi opremljenoj ala turkom uz mangal, kahvu i duhan pripovjedači raspaljivali maštu i zadirkivali odvažnost revnosnih slušalaca riješenih da i oni od večeres poslije odslušane pripovjesti ili ispjevane krajišnice uz jek sandžačkih gusala, naprave sličan podvig poput Alije Đerzeleza , Muja i Halila,Feriza Salkovića, Jusufa Mehonjića, Numa.
Ima u tim pričanjima sa sandžačkih sijela mitskog, fantastičnog i romantičarskog , ali i životnih običnih pripovijesti izrečenih iz pozicije talentovanog narodnog pripovjedača. Takve nam priče priča Hazir Derdemez, bez pretjerane umjetničke nadogradnje i kićenja, želeći da upravo njihovom jednostavnošću pokaže i ovjekovječi ljepotu sandžačke priče i bogatstvo sandžačkog dijalekta kojim uglavnom progovaraju junaci ovih realističkih i poetičnih pripovijesti.
Derdemezovo pripovijedanje je anegdotsko, natopljeno folkloristikom , liričnošću i sandžačkim koloritom u pričama Vojnikova ljubav,Radost u Stambolu, Susret,Dobro se dobrim vraća. Epski motivi prisutni su u pričama Carska se ne poriče,Čojstvo i junaštvo, Gazija i musafir. U svim ovim narodnim pričanjima prisutna je dramatika koju pisac prirodnim tokom dovodi do zapleta i kulminacije, a peripetija i rasplet su po volji narodnog pripovjedača obično dirljivi poučni i sretni.
Neposrednost i toplina ovih priča izviru iz iskonske potrebe napaćenog Sandžaklije u pešterskoj studi da nadvlada surovu planinsku zimu i strogog i nerazumnog vladara čija se riječ ne poriče. Pašinu riječ ne poštuje u priči narodni mudrac i gazija Numo iz Koniča. Njegovu neposlušnost kažnjava paša u Mitrovici, a Numa će priča izbaviti čamotinje u arnautskom hanu kamo je služio kaznu zbog neposlušnosti ovom visokom turskom činovniku. Mudri i dostojanstveni Numo je kaznu odslužio pripovijedajući priče u hanu, krateći čamotinju i liječeći nostalgiju za dalekim Koničem, poput legendarne Šeherzade koja pričom vješto uzmiče pred smrću, živjeći u svijetu zabave i iluzija. Ima u ovoj pripovijesti i sličnosti sa andrićevskim pripovjedanjem u Prokletoj avliji, gdje zatvorenici pričom bježe iz surove sužanjske realnosti u svijet iluzije.
Ove priče su nerijetko prožete autentičnim narodnim humorom koji je ponekad posljedica nerazumijevanja sandžačkog mentaliteta i običaja od strane tuđinca. U priči Gazija i musafir pešterski ugledni gazda bi da domaćinski u duhu tradicije ugosti veterinara Nedeljkovića iz Niša, zapovijedajući da po svaku cijenu mora dobro ručati u njegovoj kući, što će ovaj razumjeti kao pokušaj ubistva, zbog čega će svog prijatelja, uglednog pešterskog velikaša tužiti sudu.
Dominantna Derdemezova priča za pričanje je Radost u Stambolu. Ovo je himna pobratimstvu ljudi različitih vjera i nacija i darivanju čovjeku od čovjeka onoga što samo Bog daruje -djeteta. Pobratimstvo Novopazaraca popa Jovanovića i Abidage seže do epskih dimenzija junaštva i prerasta u apoteozu ovih plemenitih ljudi, rušeći sve međunacionalne i međuvjerske zidove među ljudima u Sandžaku. Pop Jovanović poklanja ćerku Milicu svom pobratimu Abidagi kome se nije htjelo u djecu, ovaj je udaje za muslimana sa kojim će sreću potražiti seleći se u Tursku, gdje će se kasnije desiti dirljiv susret poturčene starice sa svojim sestrićem Slobom iz Novog Pazara. U osnovi ovo je istinita priča vrijedna i pričanja i pamćenja, kojom se podiže spomenik ljudskom dobru i zalaganju sebe u svetinju pobratimstva.
U priče Susret, Dobro se dobrim vraća, Dobri, pisac unosi autobiografske motive iskreno progovarajući o bolima nanesenim od onih bliskih od kojih se ne bi nadao, i uteknuću kod onih daljnjih kojima su bliske čovjekove egzistencijalne nevolje i rad3o i bez ćara pomažu čovjeku smatrajući to svojom ljudskom obavezom.
Priče za pričanje nas nostalgično vraćaju u davna obrazli vremena naših predaka i opominju na iskonske humane vrijednosti sandžačkog čovjeka koji je odrastao i vaspitavan u surovom planinskom ambijentu uz epski jek gusala i priče i pjesme i sjetne tonove sandžačke sevdalinke i balade. Ove priče su narodske, originalne, ispričane običnom sandžačkom leksikom koja lagano pada u zaborav.Priče su ispričane iz nevolje Sandžaklije i potrebe da se utekne pred svakovrsnim životnim tegobama i da se, kako Andrić veli,pričom produži iluzija života i trajanja. U ovim pričama prebiva duh sandžačkog čovjeka, njegova historija,adet i vjera, zato je na nama da ih čuvamo i pričamo, jer tako oživljavamo i produžavamo trajanje predačke duhovnosti,koju ćemo kao šifru egzistencijalnog opstanka našeg sandžačko-bošnjačkog bića predati našim potomcima na čuvanje i pričanje.
Autor: Kemal Džemić
Zaista lijepo kazivanje i zapaženje