Kao učenica srednje Medicinske skole, slušala sam inspirativne priče o reformatorki zdravstvene njege bolesnika-Florens Najtingejl. Te priče su pričali profesori koji su sa oduševljenjem govorili o ljepoti pomaganja drugima, liječenju i lijepog ponašanja prema pacijentima. Zbog svih tih humanih primjera u istoriji medicine, kakav je i primjer Florens Natingejl, bijah sigurna u svoj izbor i poželjeh da budem upravo jedan takav, svijetli primjer zdravstvenog radnika.
Međutim, sve te priče i moje oduševljenje ostadoše u školskim klupama.
S obzirom na to da sam uživala u razgovorima sa pacijentima, koristila sam svaku priliku za to. Tu sam uočila razliku između realnosti i onoga što sam naučila u školi. Uvidjela sam neodgovarajući odnos (ne svih) zdravstvenih radnika prema pacijentima. A šta se podrazumijeva pod tim? Kada je u pitanju odnos ljekara i pacijenta, mnogi ljekari nemaju korektan odnos prema pacijentu i njegovoj bolesti. Pacijent ostaje uskraćen za objašnjenje, savjet pa i lijepu riječ. Pacijent je taj koji uđe u ambulantu, ispriča svoje tegobe i ljekar na kraju samo daje recept ili uput i „doviđenja“. Rijetki su oni pacijenti koji će imati smjelosti da upitaju o svojoj bolesti. Neki ljekari su poznati po tome kako na posao dolaze dok su pod dejstvom alkohola, a tu su i ginekologice koje udaraju žene. S druge strane, kada je u pitanju odnos medicinske sestre/tehničara i pacijenta, taj odnos često bude još lošiji. Medicinska sestra/tehničar je uključena u direktan rad sa pacijentom i tu je potrebno mnogo truda i mnogo osmijeha. Ali, pacijenti se često žale na namrštena lica sestara i neljubaznost. Sve odrađuju onako „usput“ ne unoseći sebe u ono što rade. Nikada nemaju vremena za razgovor sa pacijentom. A ako se pacijent i usudi da upita ili zatraži nešto, mnoge sestre znaju samo zalupiti vratima. Drugo, pacijenti ih satima mogu zvati ali one se, nažalost, neće odazvati i otići u sobu bolesnika. Zbog toga pacijenti, i pored svoje bolesti, budu emotivno povrijeđeni. Još jedna surova istina je i ta da se u državnim bolnicama i domovima zdravlja ne može odraditi kompletna dijagnostika. Samim tim, pacijenti su prinuđeni da nalaz rade i plaćaju privatnim laboratorijama, poliklinikama itd.
Postoji još mnogo sličnih primjera i situacija, ali zaustaviću se ovdje baš zbog onih pozitivnih (ali rijetkih) primjera časnih i moralnih zdravstvenih radnika koji vole ovaj posao i sa ljubavlju ga rade.
Nije mi cilj da ovim tekstom kritikujem zdravstvo u našoj državi, već mi je cilj da se svi mi zdravstveni radnici vratimo u školske klupe i obnovimo učenja medicinske etike. S toga, uputila bih nekoliko poruka sebi i svim zdravstvenim radnicima širom Crne Gore:
-koliko god (s razlogom) bili nezadovoljni platom, nezadovoljstvo ne treba usmjeravati ka pacijentima;
-svi imaju privatne probleme ali ih treba za vrijeme radnog vremena potisnuti kako bi se najbolje posvetili onome što se radi;
-u redu je uzeti poklon ali ne i novac;
-poštujmo prioritet kada je u pitanju prijem pacijenata (trudnice, stariji ljudi i djeca);
-svaki ljudski život je poseban i dragocjen;
-osmijeh može, umogome, doprinjeti ozdravljenju bolesnika;
-zdravstveni radnik mora biti human!
Zakletva Florens Najtingejl:
„Svečano se obavezujem, pred Bogom i u prisustvu ovog skupa, da ću cio svoj život provesti u moralnoj čistoti i da ću se odano baviti svojom profesijom. Ja ću se uzdržavati od bilo kakvog nekontrolisanog postupka sa bolesnikom, i neću svjesno primijeniti lijek koji bi mogao štetiti. Sve što je u mojoj moći učiniću da poboljšam nivo svoje profesije i držaću u tajnosti sve lične informacije koje doznajem prilikom obavljanja mog poziva. Sa punom lojalnošću, do kraja ću pomagati ljekaru u njegovom poslu oko bolesnog čovjeka.“ (izvor: www.medicalcg.me)
Autor: Aida Zoronjić
