11. Septembar 2017

Autor: dr. Harun Crnovršanin

Mojeg sagovornika Esada Džanefendića (1941) znam veoma dugo. Što bi se reklo u Pazaru on je stari „čaršijski čovjek“. Po zanimanju je automehaničar i nekada je, dok sam ja bio dijete, imao svoju radionicu na Drumu, u ulici Rifata Burdžovića –Trša. Esad je veoma tih i nenametljiv čovjek. I njegov život je, kao i mnogima iz njegove generacije, imao dosta turbulencija. U vrijeme diktature Aleksandra Rankovića odselio je za Tursku. Međutim, vratio se nakon izvjesnog vremena u Pazar i nastavio da se bavi svojim zanatom. Potiče iz ugledne starosjedilačke pazarske familije Džanefendić. Rođen je 1941. godine od oca Fehima i majke Šahzije – Šahze. Godine 1970. ženi se Safijom-Safom Šušević (1946-2013), jedihnicom ćerkom Nasrudina i Nafije Šušević. U braku sa Safijom dobio je sina Muhameda i ćerku Selmu.

Ono zbog čega je nama Esad posebno zanimljiv je njegovo rodbinska povezanost sa Osman ef. Džanefendićem, jednim od najuglednijih Pazaraca u Kraljevini Jugoslaviji koji je svoj život okončao pred puščanim cijevima partizanskih dželata 19. januara 1945. godine na Hadžetu.

Kada sam početkom aprila 2013. godine obišao rahmetli hadžinicu Nafiju Šušević povodom njenog svjedočenja na Sudu vezano za rehabilitaciju Aćifa efendije, sreo sam i njenog zeta Esada Džanefendića. Bio sam dočekan veoma srdačno. Unutrašnjost stare osmanlijske kuće Šuševića ima posebnu čar i kroz autentičnu priču hadžinice Nafije stekao sam kompletnu predstavu o uglednim pazarskim ličnostima predratnog i poslijeratnog perioda. Ona je i familijarno vezana sa Aćif efendijom, jer je njegova sestra Ufa bila Nafijina pomajka. Naime, poslije smrti Nafijine majke, njen otac Redžep Čarovac je oženio Ufu Hadžiahmetović, mlađu sestru Aćifa efendije. Nafija je mnogo voljela svoju pomajku Ufu i veoma lijepo su se slagale. Nakon što sam završio razgovor sa hadži Nafijom, nastavio sam priču sa Nafijinim zetom Esadom Džanefendićem a vezano za njegovog amidžu Osmana koji je takođe streljan na Hadžetu. Vidno potrešen sudbinom svoga amidže, Esad je počeo da objašnjava porijeklo familije Džanefendić i tragediju koja je pratila Osmana efendiju i njegove potomke.

„Zapamtio sam od svog oca Fehima da su Džanefendići porijeklom Turci i da su sa njima došli na ove prostore. U devetnaestom vijeku u ovom gradu su živjela tri ugledna brata Džanefendića. To su bili: Nazim, Sabit i Teufik zvani Tufo. Teufik je imao dva sinaOsmana i Halila i tri ćerke: Muniru, Saniju i Hatu. Amidža Osman je bio oženjem Ifetom Hamzagić i sa njom je imao jednog sina Ešrefa- Keka (1941-1963) i pet ćerki: Hediju, Subhiju, Memnunu, Sabihu i Fetiju.

Za vrijeme Kraljeine Jugoslavije Osman Džanefendić bio je bliski prijatelj Aćifa efendije Hadžiahmetovića. Bavio se trgovinom i bio jedan od najbogatijih Pazaraca. Bio je veliki humanista pa je kao donator učestvovao u mnogim humanitarnim akcijama tadašnjeg Crvenog krsta u gradu. Politika ga nije mnogo interesovala, ali su ljudi od ugleda uvažavali njegovo mišljenje. Međutim, ni ta ga činjenica, da se nije bavio politikom, nije mogla spasiti od brutalne partizansko-komunističke ideologije koja je u svojim tajnim dokumentima zapisala da će „kada dođu na vlast likvidirati sve pripadnike buržoazije, kao i trgovce, krupnije zanatlije, kulake (bogate seljake) i njihove familije“.

Dolaskom partizana u Pazar, počinju likvidacije najboljih ljudi u gradu. Taj zloglasni Crnogorac iz Pljevalja Đorđe Peruničić, načelnik partizanske OZNE, nije mogao ubiti toliki broj naših ljudi bez pomoći domaćih izdajnika iz grada koji su mu pravili spiskove koga treba streljati. Amidžu Osmana su streljali noću 19. januara 1945.godine, dva dana prije ubistva Aćifa efendije. Po priči moga oca Fehima, koji me je kao dijete vodio na Hadžet, Osmana i Aćifa su, poslije streljanja, bacili u istu jamu. Nova komunistička vlast mu je oduzela cjelokupnu imovinu. To je veliko imanje na kome je danas izgrađen Gradski bazen i Rekreacioni centar. Iznad Parka, pored džamije, na početku ulice Hilma Rožajca, oduzeti su mu je tzv. selamluk, i dvije kuće. Danas je selamluk srušen i napravljena zgrada, a kuća, koja je do ulice, još uvijek postoji. Nakon Osmanovog ubistva njegova supruga Ifeta Hamzagić preko noći je ostala bez kuće i sa šestoro siročadi- sinom Ešrefom i pet ćerki. Utočište je našla kod njene familije (Hamzagići) koja joj je pomogla da odgaji djecu. Međutim, zla sudbina nije ostavljala na miru ni Osmanove potomke. Njegovog sina-jedinca Ešrefa zvanog Keko je 1963. godine ubio iz pištolja konobar  hotela „Beograd“. Rahmetli Keko je u to vrijeme bio najači čovjek u gradu. Keko je, iz braka sa Mahijom, iza sebe ostavio sina Samira i ćerku Enisu. I Samir je prije desetak godina tragično nastradao kada ga je, nakon svađe, nožem ubio njegov sugrađanin. Iza Samira su ostala dva sina: Ešref, koji nosi djedovo ime i mlađi Enver. Ešref je student arhitekture i muzičar.  Javnosti je poznat po svom virtuoznom sviranju na orijentalnom žičanom instrumentu koji se zove „kanun“.

Esad Džanefendić je na priču svog amidže Osmana nadovezao i svoju životnu priču i nepravdu koju preživljava zadnjih 30 godina od strane državnih organa Srbije. Obzirom da je Esad 1970. godine oženio Safiju Šušević koja je bila jedihnica, i nije imala braće, došao je da živi u kuću Nasrudina i Nafije Šušević koja se nalazi preko puta pazarskog SUP-a, odnosno zgrade policije. Kuća Šuševića važi za jednu od najljepših kuća orijentalnog stila u gradu. Do 1986. godine imala je, za gradske prilike, ogromno imanje od 25 ari. Tada mu država, bez ikakvog razloga otima 21 ar zemlje bez ikakve materijalne nadoknade! Došli su sa dvije marice i buldožerom i počupali 360 stabala jabuka i krušaka. Platili su mi samo za stabla tadašnjih, bezvrijednih, 9 miliona dinara. Evo 8 godina kako se vodi proces za vraćanje otete imovine. Na imanju koje mi je država otela 1986. godine, Rato Filipović je  2015. godine napravio stambenu zgradu od šest spratova sa lokalima. Žalio sam se svim gradonačelnicima od Tačeta, preko Sulejmana Ugljanina koji nije htio ni da me primi, do Meha Mahmutovića do koga ne možeš ni doći, kao da je maršal. Žalio sam se i Ministarstvu u Beograd u Pravno-imovinsku službu. Poslali su mi dopis da je predmet zaveden i da ću biti informisan. Međutim, do danas nikada nisam ni pozvan na bilo kakvu raspravu niti sam dobio bilo kakav odgovor. Žao mi je što mi djeca žive u ovakvoj bespravnoj državi“, završava svoju priču Esad Džanefendić. Sa gospodinom Džanefendićem sam se sreo još jedanput, i to u ljeto 2015. godine kada me je poveo na Hadžet i pokazao mjesto gdje je, po priči njegovog oca Fehima, ubijen i zakopan njegov amidža Osman ef. Džanefendić.

 

(Izjava Esada Džanefendića data autoru ovog teksta 05. aprila 2013 i 30. jula 2015. godine u Novom Pazaru.)

EKSKLUZIVNA FOTOGRAFIJA- Osman ef. Džanefendić (1885-1945), streljan na Hadžetu 19. 01.1945

Osman ef. Džanefendić (1) i Aćif efendija (2) u društvu pazarskih činovnika, trgovaca i zanatlija

Konfiskovano zemljište Osmana ef. Džanefendića. Danas je na njemu izgrađen Gradski bazen i Rekreacioni centar

Konfiskovana kuća Osman ef. Džanefendića

Dvorište kuće Osman ef. Džanefendića

Esad Džanefendić na Hadžetu ispred mjesta gde tvrdi da je ubijen i zakopan njegov amidža Osman

Ešref-Keko Džanefendić (1941-1963), ubijeni Osmanov sin jedinac

Hadži Nafija (1925-2013) sa zetom Esadom Džanefendićem i Harunom 05. 4. 2013

Kuća Naserudina i Nafije Šušević jedna od najljepših orijentalnih kuća u Pazaru. Država je otela 21 ar zemljišta ispred ove kuće

Ešref Džanefendić, praunuk Osmanov, mladi arhitekta i muzičar

Sandžak PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone



Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

No more articles