18. Januar 2011

Esad Kočan, glavni urednik crnogorskog nedjeljnika Monitor.

Ove sedmice u Sarajevu je objelodanjeno kako je ovogodišnji dobitnik Nagrade za građansku hrabrost, nevladine organizacije GARIWO iz Sarajeva, sa sjedištem u Milanu, Esad Kočan, glavni urednik crnogorskog nedjeljnika Monitor.

RSE: Čestitke za Nagradu nevladine organizacije GARIWO iz Sarajeva za građansku hrabrost. Koliko je doživljavate kao lično priznanje, a koliko kao vrednovanje uloge nedjeljnika Monitor, čiji ste glavni urednik, u promovisanju parametara civilnog i građanskog društva?

Kočan: Svakome je jasno da je ova nagrada, nagrada Monitoru. Nikada i ni po čemu ne vjerujem da bih zaslužio ovakvo ogromno priznanje da nisam bio dio jedne gorostasne ekipe koja se usudila da sanja neki san o slobodnoj Crnoj Gori, kada su mnogi, umjesto pobune, prihvatali realnost i potrebu da se prilagode toj realnosti. Ako tu ima ikakve moje zasluge, onda je ona u tome što sam i ja imao hrabrosti da budem dio tog tima. Ovo je Monitorova nagrada, a ja u profesionalnom i ljudskom smislu kroz Monitor dišem kao kroz škrge.

RSE: Nagradu ste dobili nakon što je prošle godine njen laureat bio Slobodan Pejović, koji je prvi javno progovorio o zločinu deportacije bošnjačkih izbjeglica iz Crne Gore početkom 90-tih. Koliko vam ta činjenica znači?

Kočan: Znači mi ogromno. Bio sam prisutan kada je Slobodan Pejović dobijao nagradu Duško Kondor. Tada sam mislio samo na to, i o tome kasnije napisao tekst, kako je divan i čudovišan osjećaj kada ste u društvu sa boljim od sebe. Jedna od lijepih stvari u mojoj profesiji, koja ima i mučnih i teških dana, pogotovo kada radite profesiju onako kako je njeguje Monitor, je ta što se nekih puta desi da se zaista nađete među ljudima, pa i iz iste profesije, koji su bolji od vas, koji su hrabriji od vas, koji su izdržali nešto na šta niko ne smije od nas reći da bi to izdržao.

U tom smislu ova nagrada ima još veći značaj – i zbog Pejovića i drugih koji su dobili ovu nagradu, ali i zbog imena same nagrade. Duško Kondor je čovjek koji je položio sve što je imao štiteći drugo i drugačije. U tom smislu je ova nagrada vjerovatno ogromna čast svim ljudima koji su je dobili, ali i ti ljudi, za koje znam da su je dobili, su čast svakoj nagradi.

RSE: Koliko ima paradoksa u tome da priznanja ovoga tipa dolaze sa strane, dok se u samoj Crnoj Gori već duže održava drugačiji sistem, u kome je hrabrost, bilo ona građanska, moralna ili intelektualna, manje na cijeni od inferiornosti, podaništva, konformizma, a kojima je zajednički imenitelj upravo nedostatak građanske hrabrosti?

Kočan: Monitor je nastao kao pobuna, kao ne pristajanje na ovaj red stvari o kojima govorite. Na žalost, mi u Crnoj Gori nismo uspjeli da promijenimo dominantan tok stvari i kod nas građanska hrabrost nije praksa. Kod nas se novinarstvo koje sumnja, koje preispituje, ubija u začetku.

Monitor danas ima isti status kakav je imao od strane režima, kakav je imao 90-tih. Metode pritisaka su danas još perfidnije. Ondašnjim ratnim trubadurima su se pridružili neki od mirotvoraca, prihvatajući državnu laž kao pokriće za pristajanje da se služe moći. Ne bih htio da generalizujem, ali osim takve Crne Gore, uvijek je, iako u manjini, postojala ta drugačija Crna Gora, koja je znala da cijeni i ono što radi Monitor, pa i ja lično. Neki put nisam raspoložen da budem skroman, pa kažem da su od Monitora jedino bolji Monitorovi čitaoci.

Trpimo sve moguće posljedice

RSE: Kada generalno govorimo o tom društvenom ambijentu koji postoji u Crnoj Gori, u kakvoj je zapravo poziciji onaj novinar koji ne pristaje da bude produžena ruka političkih i biznis elita, već je posvećen stvaranju boljeg i pravednijeg društva u kome živimo? Kolika je cijena profesionalnog bavljenja novinarstvom u Crnoj Gori danas?

Kočan: Normalna je stvar da vlast i oni njoj bliski, prema novinarstvu koje sumnja, koje preispituje, imaju neprijateljski odnos. Onda smo bili izdajnici Crne Gore, a danas samo krvožedni novinari. Sva krvožednost u novinarstvu koje njeguje Monitor se svodi na to da oni, kojima se oduzima glas, dobiju mogućnost da javno govore, da one, koji imaju moć da plasiraju svoje interese kao opšte društvene interese, kontrolišemo i da omogućujemo društvu da postavlja pitanja i da otvara dijalog.

Zbog takvih, sasvim običnih novinarskih zahtjeva, mi trpimo sve moguće posljedice, od neprijateljskog tretmana, do sudskih kazni, stalnih prijetnji i pritisaka i stalnog pokušaja da budemo izolovani iz društva, da budemo kao neko strano tijelo, kao neki čudni ljudi. Hoće da nas predstave kao neke koji nisu dio ovoga društva. Ali naprotiv, mi smo baš u potpunosti djeca ove zemlje koju želimo, iznad svega, da učinimo jednom normalnom zemljom i zajednicom.

RSE: Pomenuli ste sintagmu sramotni kritičar ili intelektualac. Znamo da je njen autor sada već bivši premijer Đukanović. Bili ste bespoštedni kritičar njegove vladavine. Koliko je odlazak premijera Đukanovića neophodan, a koliko nedovoljan uslov da Crna Gora snažnije zakorači ka uređenoj demokratskoj zajednici, u čijem je centru poštovanje ljudskih prava i sloboda i vladavina zakona? Ima li nekih ohrabrujućih signala, ili je rano za procjene?

Kočan: Nije rano za procjene, ali je rano za optimizam. To da se Đukanović povukao, je samo misaoni konstrukt. Povući se tako što ćeš biti predsjednik vladajuće partije, kontrolisati čitavu novu klasu gospodara društva u svijetu biznisa, u svijetu nadzemnom i podzemnom, a pri tom biti partijski šef novom predsjedniku Vlade kojeg si isključivo svojom voljom zaglavario – to nije nikakvo povlačenje iz politike. To je samo premještanje na položaj odakle se može na drugi način kontrolisati proces.

Đukanovićevo stvarno povlačenje, ili njegova stvarna smjena s vlasti, je nužan preduslov da se ovo društvo konstituiše kao demokratsko. Naravno, to nije dovoljno. Ovo društvo mora pokazati vitalnost da redefiniše svoje prioritete koje je konstituisao Đukanović, prije toga zajedno sa Bulatovićem.

Čitava ta garnitura je konstituisala ovaj svijet, konstituiše čitav postkomunistički svijet, ne kao demokratski, ne kao svijet ideala građanskih sloboda, jednakih šansi i socijalne pravde. Ovo društvo će morati iz temelja redefinisani svoju osnovnu društvenu filozofiju. Ako to ne uspijemo, Đukanovićev sistem, i bez Đukanovića, može biti jednako opasan, kao i sa njim.

Izvor: SlobodnaEvropa.org, Bicent.com

Sandžak PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone



Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

No more articles