Nekako bih mogao razumijeti one koji su rođeni početkom dvadesetog vijeka, one koji su se rađali u vrijeme balkanskih ratova, u vrijeme Prvog svjetskog i Drugog svjetskog rata i možda prinuđeni bili u tako teškim uslovima konzumirati cigarete i duhan. Međutim, nikako mi nije jasno da čovječanstvo skoro da nije ništa poduzelo kada je u pitanju tako opaka bolest ili epidemija.
Posebno me čudi naša ulema, alimi, profesori, imami, ljekari, čelnici, dobri i čestiti ljudi, koji su korištenje duhana haman ohalalili, pa je gotovo svaki kutak našeg prostora ispunjen tom napašću, tim velikim zlom današnjice.
Čini mi se da je džamija jedino mjesto koje se nisu usudili da oskrnave!
Mada sam čuo od nekih mojih ahbaba da od toga zla nisu posteđene ni neke tekije, pa iako su sagrađene da se u njima zikr čini i Allahovo ime spominje.
Kako se ova ‘dimna’ epidemija tako proširila? Lahko! Oni koji su to činili često su bili glava porodice, viđeni ljudi koji su predstavljali pleme, a često Boga mi, imami, pa čak i muftije.
Mišljenja sam da je duhan zlo, čak jedno od najvećih zala prošlosti i današnjice. Duhan i njegovo korištenje je navika od koje se teško odreći, ali vrlo lahko se dobija opaka i neizlječiva bolest. Oni koji su podlegli ovoj bolesti i danonoćno ga konzumiraju moraju se liječiti. Ali kako?
Ako su ljekari i sami bolesni od iste bolesti, bolesni su i vladari, predsjednici država, bolesne su pojedine i hodže, hadžije…?
Najveći problem je u tome da oni i ne misle da su bolesni pa to prezentiraju svojim potomcima još od samog dolaska na ovaj svijet.
Zar pored (bar) današnjih naučnih dostignuća nije jasno da žena koja ostane u drugom stanju konzumira duhan pa i njen suprug, ili se pak puši u prostorijama gdje ona boravi, već s tim se tom začetom plodu – budućem djetetu nanose prve boli i oštećenja. To je već odavno naučno dokazano!
Jedino što može placentu, košuljicu ploda bebe oštetiti i time naškoditi bebi jeste upravo: duhan, alkohol, razne droge i neke duge stvari slične njima.
Djeca, dok ne steknu svoje znanje imaju želju biti kao i njihovi roditelji; hoće da se u njih ugledaju i neznajući koliko je to zlo počnu koznumirati cigarete. Cigareta je prvo zlo koje omladina i omladinci počnu koristiti. Odmah iza toga slijedi pivo, zatim ljuta rakija i na kraju droga: hašiš, mariuhana, kokain, heroin, jaka ovisnost i na kraju teška i žalosna smrt.
Duhan je, pored opojnih droga, jako štetna stvar za čovjeka, štete od njega su neprocijenjive. Pušač u Njemačkoj koji puši dnevno četiri kutije, (a ima ih takvih dosta) potroši oko 600€ mjesečno samo za cigarete. To je u prosjeku više nego što radnik u Bosni, Sandžaku, Crnoj Gori, Srbiji i većoj polovini zemalja na svijetu ne može zaradi čak za nekoliko mjeseca. Iz ovoga vidimo da je i velika ekonomska šteta.
Da bi bar malo ublažili zlo koje su pušači nanijeli ljudskoj zajednici predlažem da se pušačima sagrade posebna mjesta za pušenje, i to pod zemljom, nesto poput zemunice, sa vrlo malo osvijetljenja, s dimnjacima visokim iznad zemlje tako da nepušači ne bi imali gotovo nikakvog dodira sa pušačima. To bi bila pušačka karantina kojom bi se zaštitila omladina i generacije koje dolaze na ovaj svijet. Šta mislite da li su kolera, kuga, tetanus, sifilis, sida i sve druge epidemije nanijele toliko štete ljudskom rodu koliko duhan? Nisu! Osim toga, duhan je slabljenjem imunog sistema pripomagao širenju svih gore navedenih epidemija.
Nikako ne mogu da razumijem oholost i nadmenost pušača, koji umjesto da svoju bruku, mahanu sakriju, oni to svakodnevno svakome prezentiraju.
Da li je pušač svjestan da sa svojom cigaretom uznemiruje ljude, čak i meleke?
Ovo potvrđuje hadis Poslanika alejhisselam: ”Ono što uznemiruje ljude, uznemiruje i meleke”.
Allah dž.š. U uzvišenom Kur’anu kaže: ”Ne bacajte svojim rukama sami sebe u propast”.
Elhamdulilah, vidim ljudi na zapadu zabranjuju duhan gotovo na svim javnim mjestima – zatvorenim prostorijama, lokalima … Još se jedino može pušiti u pušionicama, koje zasad nemaju samo dimnjaka kojeg smo prije spomenuli.
Istovremeno, možemo posvjedočiti da čak pojedini Bošnjaci u svojim džamijskim restoranima ne poštuju ni Božiji, ali ni državni zakon.
Šta je sa našom sviješću, našim obrazom i našim respektom jedan prema drugom?
Čovjek kada ima prirodnu potrebu, ide u zahod zaključava vrata, da ga niko ne vidi, poslije toga koristi razne parfeme, mirise da ne bi naškodio drugom. Niko to ne čini u sobi gdje su drugi prisutni, niti u vrhu sobe na minderu.
To sebi može priuštiti jedino beba dok je mala, dok ne zna dok je u nesvjesnom stanju. Imaju li pušači mozak na nivou bebe?
A da li mi nepušači trebamo sebi dozvoliti da oni to nama guraju u nos i usta a da mi sjedimo mirno i ništa ne preduzmemo?
Mislim da nisu svjesni ni oni, ni mi jer da jesmo sve bi bilo drugačije.
Naše vjerske vođe su na ovom polju, kako rekoh, zakazale. No dobro, šta je bilo bilo je, hajmo sad braćo ove naše lijepe vjere i ovog našeg lijepog jezika i svi oni drugi koji razumiju ovo što napisah, ha’jmo nešto da promijenimo, učinimo nešto dobro za nas, našu djecu i unučad…
Molim Allaha dž.š. da nam pomogne da od nas niko više ne počne konzumirati duhan, a oni koji su pušači da im olakša i učvrsti ih u nakani da ostave duhan.
Autor: Ahmet Ahmetović
Jeste, duhan je jedno od najvećih zala, pored alkohola, droge i kocke.
Teško da se može utvrditi koje je najgore. A da zlo bude veće, obično se mnogi od njih “kombinuju”, jer, uz cigaretu ide i čašica, posle se pređe i na flašicu, a trebaju pare koje najlakše “dolaze” na komar…
Droga se, galjiba, “probila” zadnja.
Jeste, mladi uče i ugledaju se na starije. Nažolost, bilo je vremena kada se pušenje smatralo znakom “muškosti” pa su se roditelji trudili da im junoše što pre postanu “muškarci”.
A koliko je duvan veliko zlo, potvrđuje i činjenica da biljojedi, čim pomirišu listove duhana, odmah produže dalje. Ako ništa, oni imaju prirodnu sposobnost i njuh da znaju koje travke su jestive ili ne.
Kao neko ko nije nikad ni pušio, zahvalana sam roditeljima koji nisu nikad pušili.
Znači, ako hađemije i makanja nezna, onda je odgovornost na matore da vode računa šta rade i kakav primer daju.