Dr. Karadavi: Padanje u provaliju tekfira

Ovaj ekstremizam dostiže svoj vrhunac kada se obori imunitet drugih pa im njihovi životi i imeci postaju dozvoljeni i nemaju nikakve zaštite. To se dešava kada se zagazi u pučine tekfira i optuži većina ljudi da su izišli iz islama ili da nisu ni bili u njemu, kao što to neki od njih tvrde.

Ovo predstavlja vrhunac ekstremizma koji ekstremista drži na jednoj strani, a ostali narod na drugoj strani.

Upravo to se desilo haridžijama na početku islama, koji su se najviše pridržavali vjerskih obreda posteći, klanjajući, učeći Kur’an, pa su bili iskušani sa idejne,  a ne sa duhovne strane.

Uljepšana su im bila njihova loša djela pa su ih smatrali dobrim i njihov trud na dunjaluku je propao, a oni misle da čine lijepe postupke. Poslanik e ih je ovako opisao: “Vi ćete potcjenivati svoje namaze kada ih usporedite sa njihovim, kao i noćne kijame i učenje Kur’ana”, ali i pored toga Poslanik e je za njih rekao: “Izlazit će iz vjere kao što smjela strijela izlazi iz luka.” A za njihov odnos prema Kur’anu Poslanike veli: “Učit će Kur’an, ali on neće prelaziti njihovu ključnu kost.”

Poslanik e je spomenuo njihovu upečatljivu odliku: da će ubijati muslimane, a ostavljati mušrike.

Ova posljednja odlika je nagnala jednog učenjaka, kada je jedanput dopao u ruke haridžija i kada su ga upitali o sebi, da im odgovori: “Mušrik koji traži vašu zaštitu želeći da čuje Allahove riječi.”

Tada su mu rekli: “Naša je dužnost da te zaštitimo tako što ćemo te otpremiti do sigurnog mjesta!” citirajući mu slijedeće ajete: “Ako te neki od mnogobožaca zamoli za zaštitu, ti ga zaštiti, da bi saslušao Allahove riječi, a potom ga otpremi na mjesto pouzdano za njega!” (Et-Tevbe, 6).

Sa gore spomenutim riječima se spasio “zaštićeni mušrik”, a da je rekao da je musliman odsjekli bi mu glavu!

Ono što je zadesilo haridžije u prošlosti, desilo se i njihovim nasljednicima u sadašnjosti. Naime, radi se o jednoj sekti koja se naziva Džema’atut-tekfir vel-hidžra.

Oni smatraju nevjernikom svakog onog ko učini grijeh, ustraje na njemu i ne pokaje se.

Oni smatraju nevjernicima vladare, jer oni ne vladaju po onom što je Allah objavio.

Oni nazivaju nevjernicima ulemu i druge jer oni ne smatraju vladare i podanike nevjernicima, a ko ne smatra nevjernika nevjernikom-on je nevjernik.

Oni smatraju nevjernikom svakog onoga kome su ponudili svoju ideju, pa je ovaj odbio i nije im pristupio. Smatraju nevjernikom svakog onog ko je prihvatio njihovu ideju, ali nije pristupio njihovu džematu i nije dao prisegu vjernosti njihovom imamu (vođi).

Ko je dao prisegu njihovom imamu i pristupio njihovu džematu, zatim se odluči, zbog nekog razloga, da napusti džemat, on postaje otpadnikom, čija je krv halal – dozvoljena.

Svaki drugi islamski pokreti do kojih je došao njihov poziv, a oni se nisu raspustili i dali prisegu novom imamu, smatraju se nevjerničkim pokretima.

Svako ko se povodi za mišljenjima imama i mezheba ili za idžmom ili analogijom, općim interesom, istihsanom i sl.  mnogobožac je i nevjernik.

Islamska historija poslije četvrtog hidžretskog stoljeća prema njima je historija nevjerovanja i neznanja zbog slijepog slijeđenja. (djelo: Moja iskustva sa muslimanskim džematom. Tekfir i hidžra  autora Abdurrahmana ebul-Hajra.)

I tako su pretjerali ovi sa tekfirom smatrajući i žive i mrtve ljude nevjernicima, i pored toga što je nazivanje muslimana nevjernikom veoma opasna stvar, jer to ima za posljedicu skidanje imuniteta sa života muslimana i njegova imetka, rastavu braka sa ženom i udaljavanje od djeteta, prekidanje veze između njega i muslimana, tako da takav musliman ne naslijeđuje niti biva naslijeđen niti se zamotava u ćefine, niti mu se klanja dženaza, niti se zakopava u muslimansko mezarje.

Zato je Poslanik e upozorio da se čuva od potvaranja sa nevjerovanjem i podvukao to upozorenje. U vjerodostojnom hadisu stoji: “Ko rekne svome bratu: O, nevjerniče, ta riječ će zadesiti jednog od njih.” Pa ako sigurno drugi, koji je nazvan nevjernikom, ne bude nevjernik, potvora će se vratiti na onoga koji ju je izrekao, i bit će kako je rekao, a u ovome je velika opasnost.

U vjerodostojnom hadisu od Usama ibn Zejda stoji da ko kaže LAILAHE ILLELLAH, time ulazi u islam i biva zaštićen njegov život i imetak. Ako bi to rekao iz straha ili da bi se zaštitio od sablje, Allah će mu to svidjeti jer nama pripada samo vanjština, tj. mi zaključujemopo vanjštini.

Zato je Poslanik e žestoko ukorio Usamu kada je ubio čovjeka u bici nakon što je izgovorio Kelime-i- šehadet, rekavši:”Ubio si ga nakon što je rekao LAILAHE ILELLAH!” Usame je odgovorio: “On je to rekao da bi se zaštitio od sablje!” Poslanik e je upitao: “Jesi li mu raspolovio srce? Šta ćeš da učiniš sa LAILAHE ILLELLAH?”

Usame je rekao: “Neprestano je to ponavljao tako da sam poželio da nisam bio primio islam.”

Ko uđe u islam sa uvjerenjem, nije ga dozvoljeno izvesti iz islama osim sa uvjerenjem. Uvjerenje se ne gubi zbog sumnje. Grijesi ne izvode muslimana iz islama, pa makar to bili i veliki grijesi kao ubistvo, prostitucija, konzumiranje alkohola, i sve dok se ne bude poigravao tim propisima ili dok ih ne bude odbijao i negirao.

Zbog toga je Kur’an potvrdio vjersko bratstvo između ubice, koji je namjerno ubio, i muslimana ubijenog, slijedećim riječima: “Onome kome njegov brat nešto oprosti neka on velikodušno postupi i neka mu dobročinstvom uzvrati” (El-Bekare, 178).

Poslanik eje rekao onome ko je proklinjao pijanicu koji je kažnjavan za pijenje više puta: “Ne proklinji ga, jer on voli Allaha i Njegova Poslanika.”

Šerijat je napravio razliku između kazne za ubistvo i kazne za prostituciju i opijanje. Da se ta sva djela smatraju nevjerovanjem njihovi počinioci bi bili kažnjeni kaznom za otpadništvo.

Sve sumnje na koje se oslanjaju ekstremisti kod opravdanja tekfira su pobijene nedvosmislenim i jasnim dokazima iz Allahove Knjige i Sunneta Njegova Poslanika. To je pravac koji je Ummet napustio ima već nekoliko stoljeća, a sada ovi žele da je obnove. To je potpuno nepojmljiv!

Autor: Dr. Jusuf el Karadavi

Izvor: islam-iman.com