Logičari kažu: Sud o nekoj određenoj i poznatoj stvari ujedno i besumice je popratni izvod ideje date stvari, iz čega nužno slijedi da ne može biti suda o nepoznanici, kao što se, također, ne može suditi o stvari čije je definiranje suštine i predodžba stvarnog značenja – sporno.
Upravo zbog toga nužno je bilo započeti ovo poglavlje definiranjem pojma “vjerski ekstremizam” i njegovim najupečatljivijim manifestacijama.
Jezičko značenje riječi ekstremizam dolazi od: stajanje postrani, daleko od centra, i uvijek se ovaj imenski oblik upotrebljavao kad su u pitanju bili osjetilni pojmovi kao npr., pretjeranost u stajanju, sjedenju ili hodanju; da bi se, potom, isti termin upotrebljavao i u idejnom domenu kao npr. pretjeranost u vjerovanju, ideji ili, pak, ponašanju…
Ono što se redovno dešava kao posljedica ekstremizma je da je takvo stanje blizu svake propasti i opasnosti, daleko od najmanje zaštite i sigurnosti.
Islam zagovara srednji put, a upozorava na ekstremizam. Islam je srednji put u svemu: vjerovanju (uvjerenju), pobožnosti, asketizmu, karakteru, ponašanju (moralu) te ophođenju, kao i u zakonodavstvu.
To je put koga Uzvišeni Allah naziva “Pravim putem”. To je put koji se po svojoj osobenosti odlikuje od puteva sljedbenika drugih vjera i filozofija, a koje Uzvišeni Allah naziva “onima na koje je pala Allahova srdžba” i “onima koji su zalutali”, jer njihovi načini ispovijedanja vjere koju prezentiraju nisu oslobođeni zastranjivanja i previđanja. Umjerenost je jedna od općih karakteristika islama. To je temeljna odrednica islamskog Ummeta kojom se on odlikuje nad drugim narodima. U Kur’anu se kaže: “I tako smo od vas stvorili pravednu srednju zajednicu da budete svjedoci protiv ostalih ljudi…” (El-Bekare,143). U ovoj zajednici žive pravda i umjerenost. Ona nosi svjedodžbu o bilo kom zastranjivanju udesno ili ulijevo od pravog, srednjeg puta.
Veliki dio islamske literature poziva na umjerenost i skladnost, a upozorava od odlaženja u krajnost, i za to navodi jedan od ova tri izraza: “fanatizam u vjerovanju- el-guluw; kapricioznost – et tenettu’ i radikalizam – et tešdid. Činjenica je da će svaki onaj koji osmotri relevantne tekstove (Kur’an i Hadis) vidjeti da islam insistira na strogom izbjegavanju i klonjenju svakog zastranjivanja u vjeri i žestoko upozorava od slijeđenja zastranjivanja.
Ukoliko pažljivo pročitamo navedene podsticajne tekstove hadisa Resulullaha e, naći ćemo i uvjeriti se do koje mjere islam odvraća od svakog zastranjivanja u vjeri i ukazuje na strepnju i bojazan od njegovih posljedica.
I) Prvi hadis sa ovakvim sadržajem je onaj koji navodi Imam Ahmed u svom Musnedu, te En-Nesai i Ibn Madždže u svojim “Sunenima” i Hakim u “Mustredreku” u predaji od Ibn Abbasa, t kako je Poslanik e rekao:
“Klonite se svakog zastranjivanja u vjeri! Doista su uništeni oni prije vas samo zato što su zastranjivali u vjeri” (lanac prenosilaca hadisa vjerodostojan po uvjetima Muslima) a pod pojmom “prije nas” podrazumijevaju se sljedbenici Nebeskih Knjiga, konkretnije (kršćani) kojima se Kur`an obraća u ajetu: “Reci: “O, sljedbenici Knjige, ne zastranjujte u vjerovanju svome, suprotno Istini, i ne povodite se za prohtjevima ljudi koji su još davno zalutali, i mnoge u zabludu odveli i sami s Pravog Puta skrenuli!” (El-Maide, 77).
Iz ajeta se da jasno uočiti kako islam najstrožije zabranjuje svom islamskom Ummetu zastranjivanje u vjeri, što je bio osnovni razlog uništenja prijašnjih drevnih naroda, a uistinu je uspio svaki onaj koji se pouči i urazumi na pogreškama drugih … Glavni razlog spomena ovog hadisa a u ovom kontekstu je to vrlo bitna stvar je da nerijetko, svako zastranjivanje počinje od neke male stvari pa se onda taj krug širi sve više i više, a varnice se raspire na sve strane. Dakle, povod, izricanja ovog hadisa je bilo stizanje Poslanika na Muzdelifu na Oprosnom hadžu kojom prilikom se obratio Ibn Abbasu rekavši mu: “Nađi mi kamenčiće za bacanje, sitne kamenčiće za bacanje na Mini…!” i kada ovaj to uradi i stavi mu ih u ruku, Poslanik mu se obrati riječima: “Tako, upravo ovolikog oblika sam tražio da mi doneseš; i klonite se fanatizma u vjeri!”
Poruka koja se da izvući iz hadisa jeste: Ne budite osorni i grubi govoreći kako se bacanje kamenčića kao vjerski ceremonijal, obavlja velikim kamenicama jer je to navodno potpunije nego da se obavi sitnim kamenčićima; na taj način neki počinju da postepeno zastranjuju u vjeri.
Upravo zbog toga ih je Poslanik upozorio.
– Ibn Tejmijje analizirajući ovauj hadis, kaže: Riječi Poslanika: “Klonite se svakog zastranjivanja u vjeri” općenitog su značenja i odnose se na sve vrste zastranjivanja: i u oblasti vjerovanja i u oblasti djelovanja. Riječ zastranjivanje (el-quluw) znači prevazilaženje granica, a poznato je da su kršćani ti koji su najviše pretjerivali u vjeri, u djelovanju, više nego što su to činile bilo koje druge vjerske skupine i njima se Kur`an obraća opominjući ih najstrožije riječima:”Klonite se zastranjivanja u vjeri”(En-Nisa, 171).
2) Prenosi Muslim u svome Sahihu od Ibn Mes`uda da je Božiji Poslanik rekao:”Propali su svi oni koji su pokazivali kapricioznost i zastranjivanje!” Ovu račenicu je Poslanik ponovio tri puta.
Imam Nevevi, tumačeći ovaj hadis ističe: Hadis se odnosi na one koji duboko prekoračuju granice u govoru i djelima…
Iz oba hadisa se da lahko uočiti kako je, nesumnjivo, glavna kazna za zastranivanje u vjeri i pretjerivanje redovno bila – uništenje i propast, a što podrazumijeva propast na vjerskom planu kao i propast na dunjaluku, a može li biti većeg gubitka od toga?! To je dovoljno strašna kazna i prijekor…
3) Prenosi Ebu Ja`la u svome Musnedu od Enesa Ibn Malika da je Poslanik uobičavao reći: “Nemojte sami sebi otežavati pa da vam bude otežano! Jedan narod je otežao sam sebi pa je zapao u teškoće. Ostaci tog naroda su danas u samostanima! A to su sami izmislili jer im Mi to nismo propisali”. (Ovo navodi Ibn Kesir u objašnjenju sure Hadid.) Upravo zbog toga Božiji Poslanik se protivio svakom vidu zastranjivanja u vjeri te je osporavao sve postupke ashaba kojima su pretjerivali u pobožnosti i isposništvu izlazeći time iz umjerenosti i srednjeg puta kome poziva islam.
Islam uspostavlja ravnotežu između duhovnog i materijalnog; te harmonizira odnos između vjere i ovozemnog življenja. Islam je jasno precizirao udio koji imaju prohtjevi u životu u odnosu na pravo Uzvišenog Allaha na obožavanje, budući da je čovjek stvoren samo radi obožavanja Allaha.
Islam je propisao pobožnost Allahu kojom svaki vjernik čisti svoju dušu; i duhovno i materijalno se uzdiže, a što sve pozitivno utiče na preobražaj cijelog društva i postavlja ga na temelje bratstva i potpomaganja bez negativnog odraza na ulogu čovjeka u njegovom životu na Zemlji. Tako su namaz, zekjat, post i hadž istodobno pojedinačne i kolektivne vjerske dužnosti. One, međutim, zahvaljujući takvoj svojoj specifičnosti i naravi, ne sputavaju čovjeka da se posveti kolektivnom, društvenom životu, već jača vezu između pojedinca i zajednice. Upravo iz ovog razloga islam ne propisuje monaštvo i isposništvo, koje ima za osnovni cilj da ukloni i izolira čovjeka od društvenog života i njegovih dobrota. Naprotiv, on traži od vjernika da se posveti i ovozemnom životu i radi na njegovom unapređenju i poboljšanju, i to smatra ibadetom i džihadom ukoliko je namjera iskrena i ukoliko je to u dozvoljenim okvirima.
Islam, također, ne prihvata ono čemu pozivaju druge vjere i filozofije kada u potpunosti zanemaruju ovozemni, materijalni život i isključivo se posvećuju duhovnom svijetu; te pri tome muče tijelo i lišava ga svega ovozemnog radi čišćenja duše i njenog moralnog uzdignuća. Oni time zapravo, predaju zaboravu ovozemni život živeći samo za vječni svijet, ahiret. Dakle, islam uspostavlja jasnu ravnotežu između oba ova svijeta: “Gospodaru naš, daj nam dobro na ovom i na onom svijetu…”Istu poruku nam daje hadis-i-šerif Allahova Miljenika u kome on kaže: “Gospodaru moj, Ja od Tebe molim bogobojaznost u mojoj vjeri koja je moj štit. Od Tebe tražim dobro ovoga svijeta u kome živim i od Tebe tražim dobro onoga svijeta kome se vraćam”(Muslim). U drugom hadisu se kaže: “Svako od vas ima punu obavezu prema svome tijelu”(muttefek alejhi).
– Kur`an najstrožije odbacuje i osporava ovakav jedan nazor, tj. uskraćivanje lijepih stvari i Allahovih ukrasa koje je Allah stvorio i dao na korištenje svojim robovima, rekavši jasno: “O, sinovi Ademovi, lijepo se obucite kada hoćete da namaz obavite! I jedite i pijte, samo ne pretjerujte; On ne voli one koji pretjeruju” (El-A`raf, 31).
“Reci: “Ko je zabranio Allahove ukrase koje je on za robove Svoje stvorio, i ukusna jela ?”(El-A’raf,32).
– Na drugom mjestu Kur’an se obraća svojim sljedbenicima: “O, vjernici, ne uskraćujte sebi lijepe stvari koje vam je Allah dozvolio, samo ne prelazite mjeru, jer Allah ne voli one koji pretjeruju!”(El-Maide, 87).
“I jedite ono što vam Allah daje, što je dozvoljeno i lijepo; i bojte se Allaha u koga vjerujete” (El-Maide, 88).
Kur’an na savršen način u ova dva ajeta izlaže islamski stav u pogledu korištenja lijepih stvari koje su nam darovane od Uzvišenog kao što, ujedno, odbacuje svako zastranjivanje u tom pogledu, zastranjivanje koje je prisutno kod drugih vjera. Povod objave ovog ajeta je bio da je jedna grupa ashaba odlučila da se potpuno odrekne ovozemaljskih prohtjeva i dobara te da putuje po zemlji i hodočasti pojedina mjesta kao monasi.
Ibn Abbas prenosi da je neki čovjek došao Poslaniku i obratio mu se: “O, Božiji Poslaniče, kada god jedem ovo meso, osjetim spolnu nadraženost, pa sam, iz tog razloga prestao da ga konzumiram.” Taj slučaj je bio povod objave 87. ajeta El-Maide: “O, vjernici, ne uskraćujte sebi lijepe stvari koje vam je Allah dozvolio, samo ne prelazite mjeru…”( Ove predaje spominje Ibn Kesir u svome tefsiru.)
-Također se od Aiše, r.a., prenosi u Sahihu Buharija i Muslima kako je skupina ashaba upitala žene Allahova Poslanika o njegovom intimnom životu te pri tome počela nabrajati šta uskraćuju sebi. Tako jedan reče: Prestao sam jesti meso; drudi reče: Ja se ne ženim; dok treći dodade: Ja ne spavam u postelji…
Ova vijest dospije do Poslanika te ih on ukori riječima: “Šta je sa onima koji rade tako i tako ? Ali ja i postim i mrsim, spavam i budan sam, jedem meso i ženim se, a svako ko odstupi od moje prakse ne pripada meni.”
– Praksa Božijeg Poslanika, bez sumnje predstavlja njegov način razumijevanja vjere i praktičnu primjenu svih vjerskih normi; njegov odnos naspram Stvoritelja – Allaha U kao i naspram Njegove časne porodice kao i ophođenje sa okolinom. Dosljedno je poštivao svačije pravo.
Izvor: islam-iman.com