Stoje majke jedna iza druge, ne mogu da dođu na red. Svaka hoće cvijeće za sebe da nabere, jedna 10, druga 18… A bašta, koliko god puna bila, ne može da podmiri toliko željnih majki. Danas, po ovoj vrelini, usta suhih od posta, i pada im na pamet da beru cvijeće, nose ga, mirisu…Evo već dvadeset godina ta dolina postaje zelenija. Valjda za inat svim onim silnim kosačima koji su prije dvadeset godina kosili sve sto im je pod naoštrenu kosu došlo. Sve mlado i zeleno, jos nesazrelo… Nisu pomogle ni sve kiše, slane, sto su kvasile obraze onih koji su gledali kako padaju zadnje zelene travčice. Bilo je prvih godina strašno proći tom dolinom. Onako ogoljena, prazna, pa zadahla od ustajalog… svega sto se u nju slilo.
A onda počeše da niču opet zelene travčice. Ali ne vise onako lepršave i lahke na vjetru. Nekako, tvrde, nepomične. Al zelene. Na njima imena ista kao i ona, davno pokošena, nezrela, jedva iz zemlje pronikla. Svake godine sve zelenije, zelenije.Osam hiljada i ko zna još koliko stotina, desetina, divnih zelenih travčica. Nepomičnih i nijemih.Eno, dolaze im majke. Okičene bijelim cvijećem sa jedanaest latica i zelenim srcem.Dolaze, dolaze, dolaze…Dolaze svi oni koji su gledali, čuli, saznali, saosjetili pa zaplakali.I palču sad svi. Sto ih boli, il grize savjest, iz kurtoazije.A onoga dana kad se dolina sva zazeleni, kad bude tamam onoliko divne zelene trave koliko je bilo u proljeće 95., ta će dolina tako snažno zamirisati da će se cijeli svijet postidjeti. Taj miris niko, nikada, do Sudnjeg dana, neće moći zaboraviti.
