30. Juni 2012

Srbija je imala nekoliko vladajućih dinastija, a svaka od njih je, prije ili kasnije, izdala nacionalne interese i bila potisnuta od strane neke nove. Međutim, jedna srpska dinastija nikada nije izdala pa je tako postala fenomenom srpske historije. Dinastija Jusufspahića je jedina za državu „dala sve“, ali zauzvrat nije tražila ništa – dovoljno im je to što mogu služiti različitim srpskim režimima.

Hamdija Jusufspahić  – od Titovog prijatelja, preko Slobine „prve ahmedije“ do poziva na  džihad

poslodavac H. Jusufspahića

poslodavac H. Jusufspahića

Rođen u siromašnoj romskoj porodici Jusufspahića u selu Zanesovići kod Bugojna, Hamdija se od samog početka morao snalaziti u životu te pronalaziti najbolje modele za brzu zaradu u ondašnjem sistemu. Pošto je živio u gradu koji je bio često odredište jugoslovenskog diktatora, brzo su ga namirisali agenti obavještajnih službi komunističkog režima. Sve nakon toga je klasična „obavještajska priča“- zadatak po zadatak, izvještaj po izvještaj i mali Hamdija je dogurao do mjesta „muftije beogradskog“, gdje je „ustoličen“ 1967. godine.
O tome kako je postao omiljeni Titov hodža sa sjetom je pričao u svojim brojnim intervjuima. Tom položaju posebno je doprinijela njegova sposobnost slušanja i pamćenja, o čemu govori i izjava iz jednog od intervjua: „Sa 18 godina pročitao sam Kapital Karla Marksa. Uskoro sam napamet naučio i Manifest komunističke partije. Hamdiji Pozdercu, zna se dobro ko je on i šta je bio u Bosni i Hercegovini u vrijeme SFRJ, jednom prilikom sam izrecitovao ceo Manifest. Bio je zapanjen i zadivljen, jer je on uspio da se prisjeti samo nekoliko pasusa.” O toj mladalačkoj lektiri kaže: “Ništa mi nije smetalo da naučim i to i da budem muftija! Uspio sam da naučim i iz Kur'ana i iz Biblije, jer za ovo mjesto valja sve upoznati da bismo mogli uspješno raditi, poštovati se i sarađivati.“ Nakon što bi dokazao da je veći komunista od tadašnjih visokih funkcionera komunističke partije, bilo je vremena i za pokoju „ljutu“ sa Maršalom. U vremenu, dok su mnogi Bošnjaci i Albanci plaćali glavom svoju odanost vjeri i naciji, kao temeljnim civilizacijskim vrijednostima, Jusufspahići su uživali u blagodatima odanosti komunističkom režimu, iza kojeg se uvijek krio srpski nacionalizam i teritorijalne pretenzije Srbije prema drugim republikama.

Komunizam je pao i došao je višestranački politički sisitem, ali poslušnici su potrebni svakom režimu. Tako je položaj Jusufspahića ostao netaknut i pod Miloševićem, samo što su mu se u obavljanju poslova, zbog starosti, pridružili i sinovi. Pored toga što je Hamdija bio „jedina ahmedija“ na čuvenom Slobinom gazimestanskom mitingu, Jusufspahići su tadašnji režim, ali i cijeli srpski narod zadužili i drugim aktivnostima. Za vrijeme srpskih oružanih agresija na Hrvatsku, Republiku BiH i Republiku Kosovo Jusufspahići su žmirili na oba oka. Nisu ni pomišljali osuditi sva ona zlodjela koja su Srbi počinili u susjednim državama. Potom su otvoreno lobirali kod svih muslimanskih država, sa kojima je Srbija imala diplomatske odnose, da ne priznaju kosovsku nezavisnost. Ništa manje nisu bili aktivni i u opovrgavanju tvrdnji o genocidu nad Bošnjacima u Bosni jer, zaboga, njih u Beogradu niko ne dira i žive sasvim normalnim životom, a to u Bosni je obični međuetnički sukob, a ne agresija. Međutim,  pravi vulkan patriotizma prema Srbiji eruptirao je za vrijeme NATO-vog bombardovanja, kada se Hamdija Jusufspahić priključio antiameričkoj propagandi, izdavajući režimske fetve o džihadu protiv SAD-a. Osporavajući legitimnu vojnu intervenciju NATO-a,  Jusufspahić je u žaru ljubavi prema domovini Srbiji optužio SAD za, kako to sam veli, „državni terorizam“ i pozvao sve muslimane u Srbiji da se odupru „ovom zlu“ ne žaleći svoje živote. Tako je postao jedini „vjerski“ predstavnik na Balkanu, koji je javno pozivao na terorizam. Nakon burnih reakcija domaće i međunarodne javnosti, Jusufspahići su pokušali opravdati skandalozne izjave svoga oca nudeći teze o „trenutnoj neuračunljivosti“ i „pogoršanju šećerne bolesti“.

Svi oni, koji su mislili da iza izjava Hamdije Jusufspahića stoje obične želje „za dokazivanjem“ i jeftinim populizmom, ostali su zapanjeni kada su njegove prijetnje realizirane u napadu na Ambasadu SAD-a u Sarajevu, a kojeg je izveo srbijanski terorista Mevlid Jašarević.

Mevlid Jašarević je proizvod Jusufspahića

Članovi dinastije Jusufspahića su nebrojeno puta pokazali svoju fleksibilnost prilagođavajući se različitim režimima i ideologijama. Tako su se dobro snašli i u „vremenu demokratije“. Premda je Hamdija Jusufspahić I deklalirani Jugosloven i jugonostalgičar starog kova, on pokazuje veoma izražen, često i prenaglašen, osjećaj za srpsku državu i srpstvo. U kritičnim trenucima novije srpske historije Jusufspahići su u svome „patriotizmu“ nadmašili i višegodišnjeg prvaka Rasima Ljajića

Sarajevski mediji već odavno pišu o jednom srbijanskom projektu koji je svoju konkrertizaciju doživio u bosanskom selu Gornja Maoča. Javna je tajna da su ovu zajednicu osnovali srbijanski državljani koji su u BiH došli iz Austrije. Ljudi poput Idriza Biljibanija i Huseina Ademija, također, čine „prvake ove zajednice“. Biljibini je iz kosovskog grada Prizrena, blizak je prijatelj nekadašnjeg beogradskog muftije Hamdije Jusufspahića, a u BiH je doselio prije nešto više od godinu dana, sa zadaćom da bosanske muslimane „vrati na pravi put“. Husein Ademi zvani Ebu Idriz je, opet, Rom iz Skopja koji, znakovito, nije u svojoj rodnoj Makedoniji pozivao na uspostavu „šerijatske države“, kao što to čini u BiH. Član ove skupine bio je i Mevlid Jašarević, kome je i povjeren zadatak napada na ambasadu SAD-a u Sarajevu. Taj događaj nas je opomenuo da su Jusufspahići bili ozbiljni kada su upućivali prijetnje građanima SAD-a, ali su , pored toga, narušili stabilnost i međunarodni ugled  BiH. Ključni čovjek, koji se dovodi u vezu sa aktivnostima ovakvih i sličnih organizacija  je Adem Balkan (Adem Demirović), inače državljanin Srbije, a koji živi i radi u Austriji. Koliko su službenici „srpskog rijaseta“ i tzv. IZ Srbije upleteni u ove sumnjive aktivnosti možemo vidjeti iz primjera Muhameda Demirovića, koji je brat pomenutog Adema Balkana, ali i jedan od najodanijih ljudi Adema Zilkića. Da stvar bude gora, Muhamed Demirović je predsjednik udruženja građana „Svjetionik“ u Novom Pazaru, a koje je osnovano na inicijativu njegovog učitelja iz Orahovca, Sulejmana Bugarija, privremeno nastanjenog u Sarajevu.

M. Jusufspahić na službenom prijemu kod Bakira Izetbegovića

Ono što, u ovoj cijeloj priči, najviše čudi jeste činjenica da se bošnjački član Predsjedništva BiH Bakir Izetbegović, prošle godine, službeno sastao sa samoprozvanim „muftijom beogradskim“ M. Jusufspahićem, nasljednikom Hamdije. Iako ta vijest nije objavljena na zvaničnoj stranici Predsjedništva, objavio ju je srpski „rijaset“ zajedno sa pratećim fotografijama. Narod se sa pravom pita šta gospodin Izetbegović ima zajedničko sa provjerenim službenikom Srbije, te šta čovjek, čiji je otac otvoreno pozivao na rat protiv SAD-a i čiji su huškački antiamerički govori bili inspiracija terorističkom napadu u Sarajevu, radi u Predsjedništvu države, koja svoj opstanak treba ponajprije zahvaliti SAD-u?! Jedino logično objašnjenje saradnje između M. Jusufspahića i Bakira Izetbegovića treba tražiti u činjenici da je Hamdija Jusufspahić svojevremeno angažovao advokata Rajka Danilovića kako bi zastupao interese rahmetli Alije Izetbegovića i grupe bošnjačkih inetelktualaca u poznatom „Sarajevskom procesu“ 1983.

Višegrad 28. 6. 2012: Nemanja Kusturica, Milorad Dodik, vladika hercegovački Grigorije i M. Jusufspahić

Da je Vidovdan ušao u službeni kalendar dinastije Jusfspahića pokazala je i tradicija prisustvovanja članova ove porodice na različitim vidovdanskim svečanostima. Kao što je Hamdija Jusufspahić aplaudirao Slobodanu Miloševiću na Vidovdan 1989., tako je i Jusufspahić mlađi na Vidovdan 2012. prisustvovao bizarnoj svečanosti otkrivanja biste Ive Andrića u Višegradu, gradu u kojem je izvršen genocid nad Bošnjacma. U danima kada se Bošnjaci bore da naziv genocid ostane upisan na spomeniku višegradskim žrtvama, M. Jusufspahić u društvu Milorada Dodika, Nemanje Kusturice te vladike hercegovačkog Grigorija nazdravlja još jednom srpskom kvazikulturnom, morbidnom  projektu.

Makići – Služba za prljave poslove

U Sandžaku je smještena „Služba za prljave poslove“ dinastije Jusufspahić, a njen neprikosnoveni šef je Mustafa Makić. Makići su, također, jedna od porodica koja ulaže ogromne napore u procesu srbizacije i marginalizacije Bošnjaka Sandžaka. Period Miloševićevog režima predstavlja zlatno razdoblje djelovanja Makića. Tada su Makići određivali ko i pod kojim uvjetima može biti pritvoren ili pak pušten iz zatvora, ali i utvrđivali cijenu slobode.

Srpski patrijarh među Makićima

Rane devedesete godine prošlog stoljeća obilježene su buđenjem nacionalne i vjerske svijesti Bošnjaka. Nevolja je bila u tome što su u prve redove bošnjačkih predstavnika Sandžaka instalirani „srpski igrači“, tako da je san o autonomiji bio pokopan sve do posljednje inicijative uvaženog muftije Muamera ef. Zukorlića. U godinama, kada je uveliko trajala srpsko-crnogorska agresija na R BiH, Bošnjaci Sandžaka su bili izloženi neviđenim pritiscima i torturama tadašnjeg beogradskog režima. Makići su u tim teškim vremenima, kada se čekalo izbijanje rata i u Sandžaku odrađivali prljavi posao tamo gdje je najpotrebnije – u narodu. Zbog zasluga u operaciji „lomljenja“ Bošnjaka Sandžaka, Mustafa Makić je odlikovan od strane samog predsjednika tadašnje Jugoslavije Slobodana Miloševića. Milošević je, u znak zahvalnosti, svom odanom službeniku  poklonio i automobil, kao i 70. 000 DM, čime se Makić često hvalio.

Nakon svega, Jusfspahići i Makići su se okupili oko srbijanskog državnog projekta razbijanja Islamske zajednice u Srbiji. Ovaj najveći ljudski i moralni šljam je još jednom zaigrao po uputama Beograda, a cilj je bio osnivanje tzv. Rijaseta IZ Srbije sa sjedištem u Beogradu. Na taj način bi se svi Bošnjaci našli pod šapom Beograda i svaki vid nacionalne i vjerske samosvijesti bio bi u startu ugušen. U tome ih je podržala i jedna grupa srpskih hodža, okupljenih oko Adema Zilkića. No, ovaj put su se ipak preračunali. Naišli su na jednu novu generaciju Bošnjaka, predvođenu uvaženim reis – ul – ulemom Mustafom ef. Cerićem i muftijom sandžačkim Muamerom ef. Zukorlićem. Zajedno sa svojim džematlijama Islamska zajednica u Srbiji je iz ove bitke izašla jača i jedinstvenija nego ikad.

A šta će se desiti sa Jusufspahićima, Makićima, Zilkićima, Demirovićima i drugim izdajnicima?! Dok god bude režima, bit će i posla za njih, samo je do Bošnjaka da li će im taj posao ići glatko, ili će doživjeti neuspjeh. O tome, šta je za muslimane Srbije uradila najodanija srpska dinastija Jusfspahića svjedoči i podatak da od 1967. godine, kada je ustoličen Jusufspahić I, u Beogradu-gradu sa 250.000 muslimana, nije sagrađena niti jedna nova džamija, ali ni bilo koja druga institucija sa islamskim predznakom. Muslimani su jedina vjerska skupina koja u Beogradu nema groblje nego se ukopavaju po nemuslimanskim grobljima. Kakav je status muslimana u odnosu na druge najbolje pokazuje nedavni događaj dodjeljivanja parcele za ukopavanje uginulih pasa i drugih kućnih ljubimaca u Beogradu, a za koju su se izborila udruženje za zaštitu životinja. Tako su za nekoliko mjeseci od podnošenja zahtjeva ova udruženja dobila traženi prostor, a Jusufspahići za 45 godina svoje „vladavine“ nisu uspjeli ni podnijeti sličan zahtjev za dodojelu zemljišta. Jedina preostala beogradska Bajrakli džamija postala je obični muzej u vlasništvu dinastije Jusufspahić, a već odavno je igubila svoju primarnu ulogu. Služi za kojekakve manifestacije prilikom pravljenja „srpskih islamskih zajednica“ i za proglašavanje kojekakvih „srpskih reisova“. Kada zatreba, dobro dođe i za pokazivanje raznim diplomatama iz muslimanskih zemalja, jer na toleranciju danas svi padaju.

Autor: A. J.

Sandžak PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone



Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

No more articles