Vjerovatno kao nikada do sada možemo čuti koliko se često pominje termin dijalog. Zbog izuzetno ustaljenog korišćenja tog termina, skoro da nema potrebe objašnjavati njegovo značenje.
Kada se dotaknemo dijaloga u kontekstu priče o aktuelnim političkim dešavanjima, onda nas sasvim sigurno najviše zanima njegov ishod. Borislav Pekić je govorio:
“Dobar dijalog ne propisuje istine već ih traži, ne proklamuje ih već ih ispituje. Dobar argument se u njemu ne prima kao uvreda nego kao pomoć ka raščišćavanju vlastitih uvreda”
Na aktuelnoj političkoj sceni na Balkanu, dijalog nema alternativu. Šansa da razgovaramo jeste zapravo prilika da se suočimo sa svim problemima koji nas okružuju. Da im pogledamo u lice. Da ponekad progutamo i neke gorke pilule kako bi što lakše došli do rješenja koja su neophodna u rješavanju spornih pitanja u dijalogu.
Ono što se takodjer jako često može čuti, i što se često plasira putem sredstava javnog informisanja jeste teza da je jako bitno razgovarati bez obzira na sve razlike. To zapravo potvrdjuje vrijednost dijaloga.
Na uzavrelom političkom tlu na Balkanu, svjedoci smo da se sa dijalogom krenulo. Svakako, vjerovatno zbog same specifičnosti našeg okruženja, medjusobnih sličnosti ali i različitosti, dolazimo do zaključka da je dijalog nešto najpotrebnije u ovom trenutku. Rezultati otpočetih dijaloga polako postaju vidljivi. Čini se da kod pojedinih lidera u regionu koji su važili za one koji opstrujiraju svaku vrstu dijaloga sada raste svijest o pokretanju razgovora.
Primjer zato je nedavni stav Milorada Dodika o Bosni i Hercegovini, i želji da se kandiduje za člana predsjedništva. Ma koliko to nekima zvučalo kao dio jos jedne političke igre ili trika, sigurno nam daje za pravo da vjerujemo još više da su nedavni susreti i razgovori Aleksandra Vučića i Bakira Izetbegovića sa predsjednikom republike Turske Redzepom Tajipom Erdoanom bili pun pogodak.
Ko će i koliko na kraju biti zadovoljan ostaje da se vidi ali naznaka ka relaksiranju odnosa nakon višegodišnje napetosti ima.
Kada su u pitanju reakcije naroda, čini mi se da je skoro svaka reakcija opravdana osim one da ne treba razgovarati. Istina, ima dosta skeptika po pitanju koliko ima iskrenosti u svemu tome o čemu se pregovara. I to ne bi trebalo uzeti za zlo ovom napaćenom narodu. Kroz svašta je on prošao i sada želi da mu bude bolje.
Dominantna je želja da u ovom ekonomskom sivilu što lakše egzistiramo. Da se pronadje bar minimum razloga da ostanemo na našem ognjištu. Ono što je od krucijalnog značaja je svakako želja da nam život svima bude isti. Kada to kažem onda mislim na to da nikome od nas nema sreće ukoliko je mislimo graditi na tudjoj nesreći.
Odnos velikih sila prema Balkanu je različit. To ne bi trebalo da nas čudi. Neko voli Turke, neko Ruse, a neko je prevashodno proevropski opredijeljen. I tu nema ništa sporno. Ali je jako bitno na pravi način razumjeti tržišne utakmice. Na taj način ćemo najbolje shvatiti koliko je svima njima ipak na prvom mjestu njihov interes, odnosno interes njihovog naroda. I neka je. Ko to razumije on se i ne ljuti.
Ali kada već tražimo pomoć, i kada nam se ona obeća, onda neka bude to obećanje iskreno. Neka oni koji pristupaju takvim dijalozima budu spremni da sve dogovoreno ispoštuju. To žele i oni koji dobro stoje na tržištu ali i oni kojima bi ta pomoć bila slamka spasa i nova nada.
U tom pogledu mislim da je jako važno biti optimista, ma koliko to nerealno moglo da zvuči. Interes svih nas je bolji život, a do njega se jedino može doći zdravim dijalogom.
Autor: Emir Preljević
