2. Decembar 2018

Piše: Hazbija Kalač

 

Put od Novog Pazara do Rožaja, prema mojem skromnom mišljenju, jeste put preko najljepšeg parčeta zemlje na ovom našem Balkanskom poluostrvu – kako ga već zovu, ili, što će sigurno, u smislu ljepote,  prije biti, i mnogo šire, i mnogo dalje od ovog poluostrva. Istina, treba i to reći, svakom se svoj toprak čini lijepim, ili najljepšim. Ja ovdje, naravno, nemam namjeru otvarati debatu o ličnim ukusima. U ovoj priči, onako više usput, uzimam sebi za pravo da kažem svoje mišljenje da je Sandžak, ili ovaj dio Sandžaka, najljepše mjesto na zemlji. Zašto tako mislim? Ne znam. Jednostavno tako osjećam, a osjećanja su čudestan, nepoznat svijet koji ne priznaje racionalne mjerne jedinice. 

I eto, noć je, ili, preciznije, nešto malo prije same ponoći. Putujem autom u društvu sa mojim dobrim prijateljem, političkim saborcem, mladim i veoma cijenjenim arhitektom, koji se poput starih lavova iz oblasti arhitekture uhvatio u koštac sa mnogim značajnim stručnim izazovima u Sandžaku, u restauraciji nekoliko starih, uglavnom vjerskih objekata, ali i projektovanjem potpuno novih, čija je izgradnja već okončana ili je još u toku. Poveli smo razgovor, ne o arhitekturi već o nekim temama koje se tiču našeg pojedinačnog odnosa prema društvenim ali i političkim procesima u Sandžaku, sa posebnim zadržavanjem na jedan šerijatski stav oko kritičkog sagledavanja, političke analize, i u svemu tome opasnosti koja se nadvija nad svakom izgovorenom riječju, koja prijeti da preskoči onu crtu, te iz lijepe riječi postane ona, od koje i zbog koje, okeani mijenjaju boju – kako se kaže u jednom hadisu, kada riječ iz zdrave analize, najčešće neosjetno, njenog kreatora povede u domen opasne društvene anomalije koja se zove ogovaranje.

  • Sulejman će ponovo trgovati Sandžakom. – Saopštio sam svoj sud mladom arhitekti. – Na isti način kao i pred svake prethodne izbore.

Kako od saputnika, mladog partijskog kolege nisam dobio nikakav odgovor, pomislih da se nešto zamislio, da je već u nekom njegovom svijetu, i da me u stvari i ne sluša, te sa malo pojačanim glasom ali i malo izmijenjenom rečenicom, ponovih i dogradih svoje mišljenje:

  • Sandžak je Sulejmanu uvijek bio samo za trgovanje.

Zastadoh, naglašavajući posljednji slog, sa namjerom da ga prenem i povratim iz odlutalih misli, da ga ponovo smjestim u našu priču, a kraičkom oka bacih pogled prateći reakciju njegovog lica. Tek tada primijetih da je on potpuno prisutan, ali se uzdržavao progovoriti, vjerovatno iz neke posebne ljudske dobrote i poštovanja prema meni, jer crte njegovog lica su odavale njegov plemićki respekt sagovornika, ali istovremeno neslaganje sa mojim stavom. Oćutao sam, zbog činjenice da se vidjelo kako traži neki primjeren odgovor ili komentar na moju posljednju konstataciju. Odlučio sam sačekati, iako je ćutanje postajalo mučno za obojicu.

  • Znaš… mislim… Ja se ipak ne mogu složiti sa tim tvojim stavom –  progovori nakon nekoliko trenutaka ćutanja, pogleda me zatim blago, osmjehnu se i nastavi:

 

  • Sulejman je prihvatio veliku i historijski tešku obavezu. Koliko je za tako delikatan zadatak bio spreman, intelektualno, prije svega, uvijek je bilo otvoreno pitanje. Okolnosti devedesetih su bile takve da je narod u onom ludilu trebao vođu. On je stao ispred naroda. Ipak, svjestan sam da su već pristigle nove generacije političara, obrazovanijih, politički pismenijih, reklo bi se  –  pogleda me nakratko – ali, mislim da ipak, “trgovanje” je teška kvalifikacija. Bojim se da se time ulazi u onaj prostor ogovaranja. – Završi, i kao da odahnu nakon dužeg nošenja i spuštanja nekog velikog tereta.

 

  • Otvaraš bar dvije teme – saopštih mirno.

Pogledasmo se prijateljski, očito saglasni da pretresemo ove teme, jer, puta imamo, a to znači i vremena. U Rožaje se, iz Novog Pazara ne stiže baš za dvadesetak minuta. Ipak, moj mladi sagovornik, kao da mu iznenada pade na pamet nekoliko važnih detalja koji su vezani za temu o kojoj govorimo, malo se namršti, očito zbog nepreciznog stava sa kojim i sam više nije bio zadovoljan, i saopšti mi:

 

  • Volio bih da me ne shvatiš pogrešno – dodade, malo povišenim glasom, kao da grabi iskazati svoje razmišljanje prije nego ja uzmem riječ.

 

  • Zašto?

 

  • Sulejman jeste učinio neoprostiv grijeh – nastavi – udarajući i cijepajući Islamsku zajednicu, ali u jednom trenutku je to i priznao. Ipak, svakako znam da je i to priznanje, kao pokušaj iskupljenja, opet, sam poništio istrajavajući na podržavanju paravjerske organizacije, koju su upravo po njegovom priznanju napravile službe državne bezbjednosti, a on pomagao, i time se faktički pridružio onim snagama koje nas, pošto-poto žele odvojiti od Sarajeva kao našeg duhovng i kulturnog centra. Dalje, to je samo dio od onog što bismo do sabaha mogli nabrajati… i zaista, koliko još godina treba dati tim ljudima da pokažu da nešto umiju uraditi dobro za svoj narod, i da konačno pokažu, da vidimo šta to hoće sa ovim narodom – završi govor, blago pomijerajući glavu u desnu pa lijevu stranu, kao da želi dodatno pojačati iskazanu relativnost, bar u jednom dijelu, prethodno iznešenog stava o neslaganju sa mojom tvrdnjom o Sulejmanu.

 

  • Ipak nam ostaje samo jedna tema – dodao sam uz šaljiv osmjeh, i nastavih: – Nažalost, u pravu si. I ne samo da je sam sebe toliko puta demantirao, već se djetinjasto pravdao kako je bio primoran da udari na Islamsku zajednicu kako bi je oslobodio od Muftije, koji im je bio, kako su se neki njegovi prvaci izjašnjavali, “nogom pod grlo stao”. A mi naravno znamo koliko su ovi njegovi bili u pravu: Muftija im jeste “stao nogom pod grlo”, i ne samo njima, već svima koji su se ponadali da Sandžak i narednih sto godina drže u rukama nepismenih i polupismenih sandžačkih hamala, sluga srpsko-crnogorskih režima – završio sam, naglašavajući tako saglasnost sa korigujućim stavom mog mladog sagovornika.

 

  • Znaš, tu temu smo mnogo puta pretresali, i čini mi se, oko toga se složili. – Nastavi arhitekta smireno iznositi svoj stav. – Kako god bilo, moramo biti pažljivi i sačuvati se riječi koje možda ne bismo bili spremni izgovoriti da je nekim slučajem čovjek kojeg pominjemo sa nama. Nekako, čini mi se nismo do kraja sigurni, bar ja, eto nisam, da ovo što smo iznijeli u vezi sa Sulejmanom nije ogovaranje, a kada je gibet u pitanju, to znamo obojica, radi se o velikom grijehu. Allah dž.š. jasno poručuje: “ne ogovarajte jedni druge! Zar neko od vas voli da jede meso svoga mrtvog brata? To vam je odvratno! Bojte se Allaha! Allah zaista prašta i milostiv je!”

 

  • Složili smo se, svakako, da je ogovaranje veliki grijeh, da priču radi priče, koja ne daje niti sadržinu niti iz nje nužan zaključak, i ne služi svrsi analize društvenog stanja, te stvaranja kvalitetne pretpostavke za liječenje anomalija u društvu, svakako treba izbjegavati, jer se u tome uvijek možeš naći ispod crte, govorom što ga nazivamo ogovaranjem. Ali, u ovom slučaju, mi nismo pokazali niti mržnju, niti smo kvalifikaciju jedne politike koja traje skoro tri decenije, omalovažavali zbog nekakvog animoziteta prema ljudima, već smo konstatovali nekoliko važnih činjenica kao karakternih odrednica dugotrajuće politike koja drži društvenu dinamiku ispod neophodnog nivoa, i time čini veliku štetu cijelom društvu, a o zarobljenim, teškim okovima okovanim ciljevima te politike i da ne govorimo.

 

  • Kažeš da nismo pokazali mržnju. Misliš li da je mržnja kriterijum da neki govor postaje ogovaranje? – Upitao me.

 

  • Ne, naravno, ne mislim da je mržnja nekakav kriterijum ili vododjelnica prema kojoj neki razgovor skrene u ogovaranje. Mržnja je sama po sebi loš govor, a ogovaranje može biti i bez motiva mržnje. To je poznato: ako govorimo nešto što je netačno, radi se o potvori, a ako govorimo o nečem što jeste tačno a što se insanu koji je predmet razgovora to ne bi svidjelo, bez obzira što je tačno, i pri tom, ne mora biti izrečeno sa mržnjom niti motivirano mržnjom, radi se o ogovaranju. – Odgovorio sam, i nastavio: – Ovu temu smo mi mnogo puta do sada samo načinjali, ali je nismo dovoljno istražili, a kao što i sam reče, ostavili smo je bez valjanog suda o tome šta je analiza, i gdje ona prestaje a počinje ogovaranje, koje, to se svakako slažemo, kada se desi, poništava svaki hair postignut u prethodno ostvarenoj analizi.

 

 

  • Taj momenat je važno osjetiti… – dodade kratkom upadicom, ali zastade naglo, jasno pokazujući da me pomno prati.

 

  • Čini mi se da smo mi u još jednoj opasnosti, možda i većoj kada je u pitanju ova tema.

 

  • Kojoj? – upita me, malo sa čuđenjem.

 

  • U stvari, zabrane se uvijek odnose na margine. I ovdje smo na samoj ivici. Ako ostavimo neku analizu, bojeći se da ne uđemo u ogovaranje, činimo veliku uslugu sekularizaciji svijesti, koja je druga strana opasnih društvenih anomalija…

 

  • Volio bih da to malo podrobnije pojasniš.

 

  • Sekularizam kao danas podrazumijevani obrazac društvenog organizovanja, u stalnom nastojanju svođenja na minimum uticaja religije i vjerskih krugova na državu i vladu, potpomaže razvoj društvene svijesti, načina života i kulture uopšte, gdje se odgovornost pojedinca specijalizira na vrlo uzak segment pitanja. Namjera je da se čovjek, kao potpuno zaokruženo društveno biće, ne osjeća odgovornim za sve što se dešava sa njim, sa njegovom porodicom, kao i u vezi sa širom zajednicom koju on sa svojom porodicom gradi, već da se njegova odgovornost svodi isključivo na neki, od zajednice njemu priznat, specijalistički broj pitanja.

 

  • A religija, pogotovo islam, u tom smislu potpuno suprotno takvom sekularističkom nastojanju, pojedinca stavlja u centar, sa potpunom odgovornošću koju mu je Allah dao, – nadoveza se arhitekta, stavljajući mi do znanja da otvaram temu o kojoj zaista vrijedi razgovarati.

 

  • Tako je. Za razliku od islama, doduše, ako zanemarimo neka sufijska zastranjivanja koja se više približavaju hrišćanskoj praksi, kod hrišćanstva, i ortodoksne i katoličke orijentacije, imamo skoro potpuno prihvaćenu dogmu o asketizmu, ili osamljivanju iz zajednice. Riječ o čistom bijegu od odgovornosti prema problemima zajednice, prvenstveno, bijegu od rezultata sekularističkog projekta potpunog otuđenja čovjeka, svođenja na jedan skoro nebitni šrafčić u, za takvog čovjeka, nepoznatom i velikom sistemu, – zastadoh na trenutak da osmotrim reakcije lica svog mladog sagovornika, i kako primijetih da me pažljivo prati, nastavih:

 

  • Pogledaj, samo prihvatanje sekularističke formule od strane crkve: Bogu božje, a caru carevo, čovjeka je odvojilo od njegove prirodne, odnosno od stvarne odgovornosti. Sekularizam u svom nastojanju izgradnje sistema kontrolisane zajednice preko otuđenog, i pojedinca usko definirane odgovornosti, u stvari najviše energije troši da preko svijesti parcijalne odgovornosti, premjesti stvarnu, individualnu moć pojedinca, i stavi je u ruke Vladi.

 

  • Čini mi se da sve vrijeme gradiš teorijsku platformu da konačno izvedeš zaključak kako je pomućena predstava o fenomenu ogovaranju stavljena u funkciju ostvarenja sekularističkih ciljeva, – dodade kratak komentar.

 

  • Da, baš tako – odgovorih. – Ali, prije nego nastavimo, evo stigosmo u Špiljane, na granicu. Da obavimo ovu formalnost pokazivanja dokumenata, pa nastavljamo sa ovom našom temom.

 

  • Dobro veče – ljubazno nam se obrati carinik, preko otvorenog stakla na vratima vozača.

 

  • Dobro veče i vama, – odgovorih.

 

  • Imate li nešto da prijavite? – upita on.

 

  • Jedan moj prijatelj je na slično pitanje odgovorio: osim punog gepeka slobodnih misli, drugo nemamo ništa, – šaljivo mu odgovorih.

Carinik se pristojno nasmija i požele nam sretan put. A put, sandžački, na toj dionici krivudavo prati korito rijeke Ibra. I nakon nekoliko kratkih komentara o toj neprirodnoj granici povučenoj preko sredine Sandžaka, već stigosmo na Dračenovac – crnogorski granični prelaz. Procedura standardna, i uz pristojnu razmjenu pozdrava i pregleda putnih isprava, nastavismo putovanje prema Rožajama.

Moj saputnik ne želi potrošiti vrijeme do Rožaja, a ne dobiti konačan odgovor:

  • Znači da opasnost vreba više iz sekularističke zamke oduzimanja stvarne odgovornosti čovjeku, nego što mu prijeti u kritičkom sagledavanju stvarne uloge pojedinaca koji su se deklarisali preuzimanjem emaneta zaštite interesa zajednice? Očigledno i sam pojam i definicija ogovaranja, jezički i fenomenološki nisu dobro postavljeni, čak se ovo pitanje, na način kako se njime eksploatiše, vješto koristi od strane izvršilaca državnih interesa, koji i ovu kao i brojne druge vjerske formule zloupotrebljavaju u sekularističke ciljeve. – Zastade na trenutak, pa nastavi: – Na ovom pitanju se istovremeno može sondirati stepen slobode i pojedinca i zajednice, zar ne?

 

  • Slažem se. Upravo tako. – Odgovorih. – Ali, da se ne ogriješimo i ostanemo nedorečeni prema jasnoj zabrani ogovaranja, koja se odnosi prema svakom odsutnom pojedincu koji je predmet ili tema razgovora, a koji se nije deklarisao da govori i postupa u ime zajednice. Dakle, ako povedemo razgovor o Sulejmanovoj porodici, o njegovom privatnom životu, njegovim privatnim odnosima, biznisu, a izgovorimo riječi sa kojima on ne bi bio zadovoljan, ući ćemo u domen ogovaranja, a kada govorimo o Sulejmanovoj politici, o svim aspektima onog što je javno deklarisao, nudeći nam izbor, da podržimo ili ne podržimo, onda tu nema ogovaranja. Ali, kao što si dobro primijetio, ima zloupotrebe. I to mnogo.

Zastao sam za trenutak, očekujući neko pitanje ili konstataciju od mog saputnika. Ipak, on je ostao da ćuti. Stekao sam utisak da je bio saglasan sa mojim stavovima.

  • Ovo što danas imamo, kao sistem, gdje su sva sredstva upregnuta u interes političkih režima, pa i vjerske organizacije koje su formalno ustavom izdvojene iz organizacione strukture države, u stvari je iskustvo još od ranije, iz komunizma. Da, da… Tito nam je još drago viđen gost u kući.

 

  • U kući? – nasmija se mladi arhitekta.

 

  • Da, baš u kući. Kod skoro svakog našeg čovjeka. Kod običnih radnika, i kod seljaka, kod učitelja, advokata, ljekara, pisaca, pa čak i pjesnika, što je pomalo nevjerovatno. A za političare, da i ne govorimo. Sam vrh, jedini neprevaziđeni uzor…

 

  • Šta je sa vjernicima?

 

  • Nažalost, za većinu, uzor i dalje. E, sad se postavlja pitanje, čime je to pokojni drug Tito zaslužio da bude “Tito i poslije Tita”?

 

  • Došao čovjek: “da konačim jednu noć?” Ljudi naši gostoljubivi, primili ga, on im ispričao nešto i ostao – našali se mladi arhitekta.

 

  • Ni u šali nisi pogriješio. Upravo se tako dogodilo. Tito je, kao dobri stari manipulator, kao glas sekularizma, ušao u kuću, ispričao domaćinu kako je puna odgovornost, koju je on, domaćin, dobio od Boga u samoj svojoj prirodi, eto, veliki teret za njega. Kako zajednica i postoji da ga rastereti, da preuzme odgovornost za sve, skoro sve, a on će zadržati odgovornost samo u onom dijelu da brine o vlasti, da govori sve najbolje o prvacima te vlasti, da kada se glasa, da svoj glas usmjeri za Njega, jer, pazi, pa on je država – zastao sam za trenutak, i nastavio:

 

  • Naravno, sekularizam se ne šali. Malo po malo uzima od čovjeka, ni manje ni više nego samog čovjeka, i mi danas imamo ljude ali nemamo čovjeka, imamo zajednicu kao zbir pojedinaca oslobođenih stvarne, priorodne odgovornosti. Zato, pokojni drug Tito i danas živi kod svakog našeg čovjeka i manipuliše, svim i svačim pa i vjerskim propisima, i uči nas da ne “ogovaramo” odnosno da ne kritikujemo vlast, jer, Bože moj, vlast je vlast, i sami je interes svakog pojedinca.

 

  • Evo i Rožaja – oglasi se moj saputnik, pomalo sjetno, kao da htjede reći da mu je žao što zbog kraja puta prekidamo zanimljiv razgovor.

 

  • Brzo nam, čini mi se, prođe vrijeme. Lijep je ovaj naš Sandžak, pa se putovanje i ne osjeti, a izgleda da smo i temu muhabeta potrefili.

Facebook Comments

Sandžak PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone



Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

No more articles