Darvin sa svojom teorijom o progresu na zemlji

Piše: Mehmed Meša Delić

Čarls Darvin, britanski naučnik, postavio je temelje modernoj teoriji evolicije pomoću koncepta razvijanja svih životnih oblika procesom prirodne selekcije.

Darvin je rođen 12. februara 1809. godine, a umro je 19. aprila 1882. godine. Rođen je kao peto dijete dobrostojeće engleske porodice. Njegov pradjed sa majčine strane bio je uspješni trgovac porculanskom i lončarskom robom.

Darvin se oženio 1839. godine sa svojom rođakom Emom Vedvud, sa njom je podizao desetero djece, od koje je troje umrlo.

Nakon završetka školovanja u elitnoj školi u rodnom Shrewsburyu (1825.) mladi je Darvin upisao medecinu na unverzitetu u Edinburghu. Godine 1827. izbačen je sa studija medecine i upisao se na univerzitet Cambridge, da bi postao svešteni Engleske crkve. Tamo je susreo geologa Adama Sedžvika i naturalistu Džona Hernslova.

Heneslov ne samo da je pomagao Darvinu da izgradi samopuzdanje nego je svog učenika podučio kako da bude pažljiv i savjestan promatrač prirodnih fenomena i skupljač primjeraka.

Nakon završenog studija na Cambriodgeu 1831. godine u svojoj dvadesetoj i drugoj godini Darvin se, uglavnom na Henslov nagovor, ukrcao na brod HSM Beagle i pridružio se ekipi naturalista na naučnom putovanju po svijetu. Darvin je na tom putovanju dobio priliku da posmatra geološke formacije koje su pronađene na različitim kontinentima i ostrvima kao i veliki broj fosila i organizama.

U to doba većina geologa zastupala je teoriju kako su pojedine vrste životinjskog i biljnog svijeta nastajale nezavisno jedna od druge, te da je svaka prošla kreacija uništena iznenadnom katastrofom, kao što su na primjer zemljotresi ili svijanje zemljine površine.

U to doba većina geologa zastupala je teoriju kako su pojedine vrste životinjskog i biljnog svijeta nastajale nezavisno jedna od druge, te da je svaka prošla kreacija uništena iznenadnom katastrofom, kao što su na primjer zemljotresi ili svijanje zemljine površine.

Prema tom gledištu vrste, kreirana nezavisno jedna od druge, nisu bile u mogućnosti mutirati što ih je činilo nepromjenjivim za sva vremena.

Katastrofičnu tezu (ali ne i nemufaciju vrsta) izmijenio je engleski geolog sir Čarls Lajel koji je tvrdio kako zemljina površina prolazi kroz stalne promjene što je rezultat djelovanja prirodnih sila kroz duži vremenski period.

Dok je boravio na HSM Beagleu Darvin je zaključio kako mnoga Lajelova zapažanja odgovaraju onome što je sam uočio. Iako je također primjetio kako se neki nalazi na koje je naišao kose s jednim dijelom gledišta koje je Lajel zastupao.

Tako je, na primjer, zapazio da ne arhipelagu Gelapagos postoji jedinstvena vrsta kornjača, američkog drozda i zeba koje su, unatoč tome što su bliski povezane, različite u strukturi i prehrabenim navikama od ostrva do ostrva. Ta zapažanja natjerala su Darvina da postavi pitanje da li je moguće da postoje veze između različitih ali i sličnih vrsta.

Nakon što se 1836. godine vratio u Englesku svoje ideje o promjenjivosti vrsta objavio je u djelu: „Notebooks on the Transmutation of specieas“ (Bilješke o transmutaciji vrsta).

Darvin se u svom stajalištu o razvijanju organizama još više učvrstio nakon što je pročitao: „An Essay on the Principle of Population“ (Esej o principima populacije) iz 1798. godine, djelo britanskog ekonomiste Tomasa Roberta Matusa. U tom djelu Matus objašnjava kako je ljudska populacija ostala uravnotežena, naime autor je tvrdio kako povećanje izvora hrane nije jednoznačno s geometrijskom rastom broja stanovnika. Kao ključne faktore naveo je oskudice i bolesti te društvena događanja poput rata.

Darvin je odmah Maiseve argumente primjenio na životinje i biljke i 1838. godine načinio nacrst teorije evolucije putem prirodne selekcije.

Naredne dvije decenije radio je na ovoj teoriji i još nekim prirodno – historijskim projektima, a kako je bio prilično bogat nikada nije imao potrebu za dodatnim prihodima. Darvin je svoju teoriju prvi puta objavio 1858. godine u novinama, istovremeno kada je to učinio i Alfred Rasel Volas, mladi naturalist koji je nezavisno od Darvina došao do istog zaključka.

Darvinova teorija je u cijelosti objavljena 1859. godine pod naslovom: „On the Origin of Species“ (O porijeklu vrsta). Darvin je na ovoj knjizi radio pune dvadeset i dvije godine, a u vrijeme kada je izašla prozvana je „knjigom koja je šokirala svijet“.

 Prodana je u potpunosti isti dan po izlasku iz štamparije, a štampano je još šest ozdanja ovog djela.

Reakcija na Darvinovu knjigu bila je veoma brza. Neki biolozi spočitavali su Darvinu kako ne može dokazati svoje hipoteze. Drugi su kritikovali Darvinovu koncepciju o razvijanju različitih vrsta iz jedne. Međutim najžešći napad na Darvinovu teoriju nisu dolazili od naučnika već od strane crkvenih predstavnika. Oni su mu spočitavali da teorija o prirodnoj selekciji poriče uticaj Boga na stvaranje čovjeka i stavlja čovjeka na istu razinu sa životinjama.

Ostatak života Darvin je proveo proširujući različite aspekte problema koje je postavio u svom djelu. Stoga je kasnije objavio još nekoliko knjiga u kojima je te probleme nastojao obrazložiti.

Važnost njegovog rada prepoznali su njegovi savremenici te je Darvin izabran u Kraljevsko društvo (Royal Society) 1839. godine i u Francusku akademiju nauka (1878.) odana mu je počast i mjestom ukopa u Westminister opatiji, nakon što je 19. aprila 1882. godine preminuo u mjestu Downe, grofovija Kent.

Teorija o evoluciji

Darvinove teorije i uzroci njihove rasprostranjenosti su djelo koje  (ne) potvrđuje stvarnost. Ova teorija smatra da je korijen svih živih bića u maloj životinjici koja je nastala iz vode, zatim je priroda utjecala na promjene u njenom stvaranju, što je prourokovalo nastanak novih svojstava u ovom stvorenju. Ova dobivena svojstva nasleđuju potomci, sve dok skupina ovih svojstava, nastalih iz prirode kroz milione godina, nije izrasla u velika i napredna svojstva, koja su prabiće učinili naprednijim bićem. Razvoj svojstva nastavio je svoj proces pod utjecajem prirode i razvoja stvorenja, sve dok se nije došlo do ovih stvorenja koja su završila u liku čovjeka.

Osnova teorije

1.Teorija se zasniva na onome što se u Darvinovo vrijeme moglo vidjeti u iskopinama. Pronašli su da se najstariji slojevi sastoje iz prabića i da se slojevi koji slijede, sastoje od bića koja su sve naprednija i naprednija. Darvin je rekao da su te napredne životinje nastale kao retultat razvoja i uspona praživotinja i prabića.

2. Zasniva se i na onome što je u darvinovo vrijeme bilo poznato, a to je da su svi životinjski zameci slični u svom prvobitnom obliku, što ukazuje na to da je korijen svih bića jedan, kao što je embrion jedan. Dogodio se progres na Zemlji kao što se dešava u matericama živih bića.
3. Ova se teorija zasniva i na postojanju slijepog crijeva u čovjeku koje pomaže u probavi biljaka, koje sada nema nikakvu funkciju. To predstavlja trag koji je ostao od majmuna, a koji se nije razvijao, zato što slijepo crijevo u sadašnje vrijeme ima svoju funkciju kod majmuna.

 

Darvinovo objašnjenje evolucije i kako je tekla.

1. Prirodna predestinacija: Faktori propasti uništavaju slaba i mršava bića, a ostavljaju snažna bića. Po njihovom mišljenju to se naziva zakonom „ostanka jačega“. Tako ostaje biće koje je jako i zdravo, koje svoje jake osobine prenosi u naslijeđe svojim potomcima. Snažne se osobine sjedinjuju tokom vremena stvarajući novu osobenost u živom biću. To je evolucija koja čini da živi biće napreduje, s tim razvijenim osobenostima, do višeg stepena i tako se evolucija nastavlja. To je napredovanje.
2. Seksualna predestinacija: Dešava se zbog težnje mužjaka i ženke da se pare s jačim i zdravijim, kako bi se prenosili najbolji nasljedni geni. Umanjuje se mogućnost prenosa osobenosti životinja, koje se slabe, zbog nepostojanja međusobne težnje za parenjem.
3. Koliko se god stvara nova osobenost, ona se prenosi nasljednim putem.

 

 

Pobijanje temelja na kojem se zasniva teorija

1. Paleontologija je kao nauka još uvijek nepotpuna i niko ne može tvrditi da je upotpunio ispitivanje svih slojeva zemlje i ispod planina i mora, te ne može ni pronaći nešto novo što bi bilo suprotno predhodnim izvještajima.

Pretpostavivši pouzdanost nalaza ove nauke, postajanje prvih, a zatim naprednijih prabića, nije dokaz evolucije naprednih bića iz najniže vrste bića, nego je to samo dokaz o redosljedu postojanja ovih bića u skladu s prirodnim pretpostavkama njihovog postojanja u bilo kojem obliku. Ako iskopine u Darvinovo vrijeme svjedoči da je najstariji vid života postojao prije 600 hiljada godina, onda najnovija otkrića u paleontologiji potvrđuju da vid ljudskog života do prije desetine miliona godina. Zar ovo nije najveći dokaz da se saznanja iz arheologije mijenjaju i da se na njima se ne može zasnivati siguran dokaz, jer, možda, već se sutra otkriju nove činjenice koje će biti suprotne onima koje smo već rekli?

Ne postoji dokaz da se na osnovu prirodnih uvjeta razvijaju nova, harmonična i savršena svojstva, kao što paleontologija (pretpostavljajući tačnost i ispravnost redoslijeda koji se u njoj nalazi) daje jedan rezultat, a to je da se najnaprednija životinja pojavila nakon najnižeg oblika životinje. Ne postoji dokaz da je najnaprednija životinja nastala iz najnižeg oblika životinje.

Tako, naprimjer, kada bi geolozi došli poslije nas za milion godina, i pronašli u prvim slojevima ostatke ručnih kola, u drugim ostatke konjskih kola, u trećim ostatke savremenog auta, u petim ostatke savremenog aviona, u sedmim ostatke rakete, u osmim ostatke svemirskog broda, da li ovaj vremenski redoslijed u njihovoj pojavi dokazuju da su ručna kola, pod utjecajem prirodnih uvjeta, evoluirala u svemirski brod?

Ili pak, ovaj vremenski redoslijed dokazuje da su konjska kola nastala iz ručnih kola, a ne iz njih? Također, vremenski  redoslijed postojanja naprednijih živih bića nakon najnižih oblika, ne dokazuje da su naprednija došla iza najnižih oblika, i ne dokazuju da su evoluirala iz njih, kao što to tvrdi Darvin.

Profesor Kejt kaže: „Mi čovjeka ne možemo uvrstiti ni u jednu od ovih vrsta.“ A profesor Brankov kaže: „Nauka paleontologije ne zna za čovjekove pretke. Ono što nazivaju čovjekom (džava) kojeg je otkrio Dibo 1891. godine nije ono oko čega obilaze evolucionisti i on nije onakav kako ga opisuju evolucionisti.“ Na Trećem simpoziju koji je održan u Lidu, profesor Friso potvrdio je da je kost lobanje koja se pripisuje čovjeku, (džava), zapravo komad šimpanzine lobanje ili čovjekova butna kost.“

Što se tiče čovjeka, sakupljeni su komadi ljudske lobanje i odvojeni od šimpanzina ostatka, kao što to tvrdi izvještaj koji je podnio profesor Herdika. Artur Kejt utvrdio je da skupina ovih komada pripada stvorenju koje ne može disati, niti jesti, a profesor Firso tvrdi da je ideja majmun – čovjek predmet razilaženja.

Dr. Sorjal, u svojoj knjizi pod nazivom „Raspad Darvinove teorije“, kaže:

Izgubljene karike nedostaju među životinjskim vrstama, a ne i između čovjeka i ostalih živih bića.

 Ne postoje karike između prvobitnih jednoćelijskih i višećelijskih životinja, između mekušaca i zglavkara, između beskičmenjaka i kičmenjaka, između riba i vodozemaca, između ovih posljednjih i gmizavaca i ptica, između gmizavaca i sisara. Naveo sam ih po redoslijedu njihovog javljanja u geološkim stoljećima.“

Dr. Džemaluddin el-Fendi, profesor astronomije na Prirodoslovnom fakultetu Unverziteta u Kairu, kaže: „U dokaze koji pobijaju Darvinovu teoriju spada i dužina života na Zemlji, gdje su astrolozi i prirodoslovci odredili da ne prelazi tri milijarde godina. Biolozi su odredili da se neophodni period evolucije živih bića, sve do stoljeća starog vijeka, povećava na sedam milijadi godina, što znači da je život na Zemlji morao biti prisutan deset milijardi godina, dakle, duplo više od Sunca.

2. Sličnost životinjskih embriona.

To je velika greška u koju se zapelo zbog toga što nisu usavršavani aparati za povećavanje koji ukazuju na precizne pojedinosti po kojim se životinjski embrioni razlikuju jedni od drugih, po svom stvaranju, konstrukciji i redoslijedu, izuzev falsifikata koji je učinio njemački znastvenik Ernst Hejkel, koji je postavio istovjetne slike embriona. On je, nakon osude od embriologa, priznao da je bio prisiljen da dopuni izgled u oko osam od sto embrionalnih slika, zbog nedostatka prenesenog crteža.

Rekao je: „Jedan broj mojih skica bio je krivotvoren… Stotine zoologa napravilo je istu grešku.“ Ovo je preneseno iz časopisa „Germaeine Zeitung – Minhen“.

3. Što se tiče postojanja slijepog crijeva u čovjeku, kao zakržaljalog organa u evoluciji majmuna, ovaj slučaj sa sigurnošću ne dokazuje da je čovjek evoluirao od majmuna. Naprotiv, uzrok njegovog postojanja je u njegovom naslijeđu od pračovjeka čiji je oslonac bio u biljkama, te je slijepo crijevo stvoreno kako bi mu pomoglo u probavi tih biljaka. Skoro je postalo poznato da slijepo crijevo obavlja funkciju sigurnosnog ventila protiv zagnojavanja u crijevima. Nauka je otkrila da slijepo crijevo ima i drugu svrhu, koja je sve do danas nama nedostupna. Nauka svakodnevno napreduje, i ako je hermafroditizam svojstvo karakteristično za prvobitna dunjalučka bića, i ako je sposobnost specifičnost naprednih bića, dojke su znakovi ženstvenosti. Nalazimo da slon (mužjak) ima dojke kao i čovjek, gdje u isto vrijeme mužjaci kopitara, kao što su konji i magarci, nemaju dojki, osim onih koji imaju sličnosti s majkom. Kako je ostao trag dvospolmosti kod čovjeka, a nije kod onoga što je niže od njega, iako Darvin smatra da je čovjek evoluirao iz nečeg što je niže od njega.

 Profesor E.S. Godric, s Oksfordskog univerziteta, kaže: „Glupo je reći da bilo koji dio ljudskog organizma nema nikakve funkcije.!

 

Pobijanje Darvinovog objašnjenja evolucije

1. Darvin kaže: „Postoji sistem ili zakon koji radi na uništavanju živih bića, kako bi ostala samo ona koja su najbolja i koja prenose nasljedne osobine na svoje potomstvo.“ Nagomilavaju se snažne osobenosti koje stvaraju novu životinju. Uistinu postoje poredak, sistem i zakon koji rade na uništenju svih živih bića, slabih i jakih, jer je Allah dž.š., odredio smrt svemu što je živo. Jedan poredak i sistem rade nasuprot ovom poretku, a to je zakon o solidarnosti na život između prirode i živog bića. Allah, dž.š., stvorio je život i otvorio njegove puteve. Tako nalazimo da se Sunce, mora, vjetrovi, kiše, biljke, gravitacija i tome slično, međusobno potpomažu radi opstanka čovjekovog života, kao i životinja. Posmatranje faktora destrukcije i sklanjanje pogleda od faktora opstanka, uzrokuje nenormalnost u razmišljanju. Ako postoji zakonitost vezana za destrukciju, onda postoji i zakonitost vezana za živit i za svaki oblik u ovom životu. Ako su prirodni uvjeti: vjetrovi, grmljavine, temperatura, voda, poplave i slično, u mogućnosti da izobličuju stvorenja ili da unište ono što su oni načinili, kao što je gubljenje vida ili rušenje građevina, onda je nezamislivo da određuje ove prirodne, mrtve, nežive i glupe uvjete, da načine oko onome ko ga nema, ili da poprave građevinu koja ima neki nedostatak. Razum prihvaća da prirodni uvjeti mogu biti odgovarajući za uništenje i propast, ali je neshvatljivo da ovi uvjeti budu odgovarajući za tumačenje prekrasnog stvaranja, oblikovanja i savršenog i temeljitog konstruiranja. Bilo koji organ živih bića temeljito je zacrtan, uredno stvoren, njegovi dijelovi su s mudrošću poredani i njihovo djelovanje s drugim organima ureženo je na najsavršeniji način. Nemoguće je da se ta temeljitost i savršeno uređenje pripisuju udarima nesumičnih prirodnih uvjeta.

Profesor Lok s Kembričkog univerziteta, kaže: „Samoizbor, bilo prirodan ili vještački, ne može stvoriti nešto novo.“

Džemaluddin el-Afgani u svojoj knjizi „Odgovor Dehrijama“, nakon rasprave o ovoj teoriji kaže: „Nakon toga, ja ću ih pitati, kako se svaki dio materije, svojim otcjepljenjem, uputio ka odredištima preostalih dijelova. Pomoću koje sprave je svaki od njih upoznao preostale s onim šta namjerava tražiti? Koji parlament ili senat – vijeće staraca – bi zasjedao radi utemeljenja ovih komponenata svjetske konstrukcije i savršene formulacije? Došlo je vrijeme da ovi dijelovi, dok su još kao jaje vrabca, znaju neophodnost svoje pojave u liku ptice koja jede zrnevlje. Obavezno je da posjeduje kljun i volju za svoje životne potrebe?! Ovaj princip, koji je upotrijebio Darvin (opstanak jačeg) upropastio je ljudski život, jer je dao opravdanje svakom silniku, bilo da se radi o pojedincu ili o vladama, jer silnik provodi svoju srdžbu, nasilje, rat i mržnju, ne koristeći se uzvišenim moralnostima. On se koristi prirodnim zakonom, kao što je to Darvin smatrao. On se koristi zakonom ‘opstanka jačeg’, a taj zakon je omogućio kolonijalizaciju svu njenu odvratnost.“

2. Što se tiče prirodne predestinacije, koja uvjetuje težnju za razmnožavanjem među snažnim jedinkama – što je prouzrokovalo iščeznuće slabih jedinki i opstanak jakih – nije dokaz evolucije te vrste. Iz toga se razumje da je to opstanak iste vrste i iščeznuće slabe vrste.

Da je rečeno da se evolucija dešava bilo kojem biću, onda bi to bilo smanjenje vrste, jer se smanjuje intimnost između mužjaka i ženke, zavisno od udaljavanja i različitosti oblika među njima. Dojrzanski, najpoznatiji specijalista u oblasti geološke specifičnosti, 1958. godine – vijek nakon Darvina – rekao je: „Različitost oblika umanjuje težnju za razmnožavanjem. Težnja za razmnožavanjem umanjuje se zavisno od različitosti vrsta i količina te različitosti. Nije tačno da se dobra svojstva prenose nasljednim putem. Tako, naprimjer, kovač snažnih mišića ne prenosi snagu svojih mišića na svoje potomstvo, kao što znastvenik osebujnog znanja, svoje znanje ne prenosi nasljednim putem na svoje potomstvo.“

3. Tvrdnja da se dešava evolucija nekih osobenosti i prolaznih svojstava, zatim njihovog prenošenja razmnožavanjem, savremena genetika u potpunosti odbacuje. Bilo koje svojstvo ne skriva se u onome ko se razmnožava, niti je sadrži bilo koja vrsta, i to je prolazno svojstvo koje se ne prenosi nasljednim putem na potomstvo. Nebil Džordž, jedan od pouzdanih ljudi u ovoj nauci, kaže: „Prirodna predestinacija, zbog ovoga ne koristi za slabljenje evolucionog puta – ili puta napretka – jer ona slabi stranu koju ne koristi, a ne slabi evoluciju, nasljednih oblika među jedinkama. Oni koji govore o iznenadnoj pojavi, misle na životinju koja nema oka, koja iznenda, putem nekih zraka ima oko!“

Stručnjaci su utvrdili da iks – zraci mijenjaju broj plodnosti, ali zrake utječu na promjenu samo onoga što je prisutno, a ne ono što će se razviti i što ne postoji. Plodnost majmuna nije kao plodnost čovjeka i zrake samo utječu na plodnost onoga što postoji, a da ne govorimo o tome da se dogode ove zrake koje nemaju ni razuma, niti poimanja. Čovjek se svojim umom razlikuje od majmuna i svih drugih životinja. Zraci utječu na plodnost koja više liči na izobličavanje nego na poboljšanje, kao što se dešava s radioaktivnim zracima. U časopisu „Life“ kaže se: „Radioaktivno zračenje predstavlja uznemiravajući košmar u embriologiji.“ Istraživanja Mollera i stdudije Donlandsona slažu se da se neznatne promjene umanjuju, a velike ubija. A u časopisu „Sience Later“, u svom broju izdatom u novembru 1950. godine, stoji:  „Nije preuveličavanje ako se kaže da su 99% gena, nastalih iz promjena, štetni geni. „Genetika je suprotna Darvinovoj teoriji i njoj nedostaju iskustva i shvaćanja židova i muslimana nakon njih, koji obrezuju svoje sinove, što ne uzrokuje da se nakon dugog niza godina njihovi sinovi rađaju obrezani. Tako, koliko god nauka napreduje, potvrđuje se neispravnost Darwinove teorije. O ovome Kris Morison, predsjednik Akademije znanosti u New Yorku i član izvršnog odbora Vijeća za nacionalna istraživanja u USA, o ovom predmetu u svojoj knjizi „Znanost poziva u iman“, kaže: „Genetika postavlja pitanja na koja je teško odgovoriti, a druga otkrića Darvinovo djelo predstavljaju kao veličanstveni korak naprijed u filozofskom mišljenju.“

Teorija koju ne potvrđuje stvarnost

1. Da je teorija istinita, posmatrali bismo mnoge životinje, kao i čovjeka kako nastaje evolucijom, a ne samo razmnožavanjem. Ako evolucija zahtijeva dug vremenski period, nije zabranjeno posmatranje majmuna kako se pretvaraju u ljudska bića i postepenom oblikovanju čitav niz godina, ili svakih deset godina, ili svakih sto godina?!
2. Ako prihvatimo da su prirodni uvjeti i prirodna predestinacija evoluirali majmuna u čovjeka – naprimjer – mi nikad nećemo prihvatiti da su se ovi uvjeti ponovili kako bi se stvorila žena za tog čovjeka, kako bi nastavili u razmnožavanju i kako bi ostali u ravnoteži s njima.
3. Moć prilagođavanja koju nalazimo kod životinja – kao što je kameleon, naprimjer, koji mijenja boju shodno mjestu na kojem se nalazi. To je skrivena moć koja se rađa zajedno sa stvorenjima. Neke životinje imaju u ogromnoj količini, a neke sasvim malo, gotovo u neznatnim tragovima. Ova moć je kod svih stvorenja ograničena i ne prelazi svoje granice. Moć prilagođavanja je evoluciono svojstvo koje formira okolica, kao što to smatraju zagovarači ove teorije, u suprotnom priroda bi podarila ovu moć i kamenju i zemlji i drugim neživim bićima…
4. Pored čovjeka, žabe se odlikuju svojom osobnošću življenja i na kopnu i u vodi, kao što se ptice odlikuju sposobnošću diretnog letenja i brzih preleta i to bez ikakve sprave. Isto tako, pasiji nos ima osjetljivije čulo mirisa od čovječijeg. Da li je onda, pasiji nos više evoluirao od čovječijeg nosa? Da li su žabe i ptice, naprednije od čovjeka u nekim aspektima?

Oko deve, ili konja, ili magarca vidi i noću i danju, dok čovjekovo oko nije u mogućnosti da vidi u tami. A sokolovo oko je oštrije od čovjekovog oka. Da li su  onda, soko ili magarac napredniji od čovjeka? Ako bismo smatrali zadovoljenje ličnih potreba kao osnov napretka (progresa), kao što je slučaj sa državama, onda bi biljke bile daleko iznad čovjeka i svih životinja, zato što same sebi proizvode hranu, kao što je proizvode i drugima i one nemaju nikakve potrebe za drugom hranom.

Ako bismo krupnoću uzeli osnovom za napredak, onda su, deva, slon i ogromne praživotinje i naprednije od čovjeka!!

Stav prirodoslovaca o ovoj teoriji

1. Oni koji podržavaju teoriju:

Njihovo podržavanje teorije bilo je uglavnom potpora slobodi mišljenja, koju je Crkva osporavala i protiv koje se borila. To je bio kontrat koji su poveli prirodoslovci protiv crkvenog svećenstva, njihovih ideja, a nakon što je između njih već izbio rat.

2. Protivnici teorije:

Oni traže opipljiv dokaz za utjecaj prirodne predestinacije na transformaciju vrsta, a naročito čovjeka. Protivnici teorije, u svom traženju prirodnih dokaza, nisu ništa malobrojniji niti manje oponiraju od svojih protivnika iz redova teologije u Evropi. Ovo su neki stavovi učenjaka – protivnika teorije, koje prenosi prof. Ibrahim Hurani, koji kaže: „Učenjaci nisu prihvatili niti potvrdili Darvinov pravac, a uz to su ga odbacili i omalovažili, znajući da se taj pravac izučavao punih dvadeset godina.

Među njima su istaknuti učenjaci Densel i Dalas, čiji govor u sažetoj formi glasi: „Jasno nam je, iz životne prakse, da između čovjeka i majmuna postoji ogromna razlika. Mi ne možemo prosuđivati da je čovjek potomak majmuna ili neke druge životinje i nije lijepo da o tome uopće govorimo.“ Jedan od njih je Mejfert, koji je nakon što je proučio mnoge činjenice iz biologije, rekao: „Daevinov pravac nije moguće podržati i to je stav djeteta.“ Jedan od fanatičnih pristalica Darvinovog pravca je i sir Artur Keit koji kaže: „Teorija nastanka još je uvijek, sve do danas, bez argumenata i ona će kao takva i ostati. Jedan razlog što mi u nju vjerujemo, jeste jedini mogući argument koji ide u njen prilog, a to je vjerovanje u direktno stvaranje, a ono je potpuno nemoguće.“ A drugi prof. Votson, s Londonskog univerziteta kaže: „Biolozi vjeruju u nastanak, ne kao produkt posmatranja, odabira ili logičnog zaključivanja, nego zato što je ideja o direktnom stvaranju, ideja koju je nemoguće percipirati.“ Da. Ova ideja je neshvatljiva kršćanima, jer oni misle da je bog sastavljen od tri osobe, a ustvari je jedan, i da je jedan jednako tri (1=3)!? Među one koji se protive ovoj teoriji spada i poznati učenjak Fon Biskon, koji je nakon izučavanja uporedne anatomije čovjeka i majmuna zajedno s prof. Ferho, rekao: „Zaista, između ovo dvoje postoji velika i suštinska razlika.“ U protivnike ove teorije spada i vrsni učenjak Agasir koji u svom tekstu o porijeklu čovjeka, koji je pročitan na znanstvenom viktorijanskom skupu, u sažetoj formi kaže: „Darvinov je pravac greška, neistina u osnovi. Njegova metoda nema nikakve veze s naukom i od njegovog pravca nema nikakve koristi.“ Poznati učenjak Heksli, inače Darvinov prijatelj, također je protivnik, ove teorije, koji ne spada u administrativni krug. On kaže: „Shodno jasnim dokazima koje posjedujemo, nemamo nikakvog argumenta da je neka biljna ili životinjska vrsta nastala prirodnim ili vještačkim odabirom.“  Protivnik ove teorije je i vrsni učenjak Tendel koji kao i Hejkel kaže: „Nema sumnje da oni koji vjeruju u razvoj vrsta, ne znaju da je to produkt premisa za koje se ne zna. Smatram da je neophodno izmijeniti Darvinov pravac.“ Ovu teoriju odbacuju mnogi učenjaci, kao što je prof. Fejton, dekan Medicinskog fakulteta na Univerzitetu Montpelje, prof. embrilogije na istom Univerzitetu, kao i prof. Katrfaz, direktor Muzeja za historiju prirode u Parizu, koji kaže: „Mi ne znamo kako su se formirale sve vrste. Znamo samo da nisu sposobne da se transformiraju, kao što sasvim sigurno znamo da Darvin i Lamark nisu otkrili istorijsku zakonitost u pogledu načina njegovog formiranja.“

Teorija a ne istina

Zbog svega ovoga, sve ono što je Darvin rekao o evoluciji (teorija o evoluciji), predmet je velikog razilaženja među učenjacima, da li je to teorija, istina (činjenica) ili zakonitosti?          U njihovim terminološkom rječniku, teorija je ono što je moguće da  u sebi sadrži potvrdu i odbacivanje, istina (činjenica) ili zakonitosti je ono što u sebi ne sadrži niti jedan dio neistine.

Zbog čega se onda raširila ova teorija?

Razlog zbog kojeg se ova teorija raširila jeste u njenoj pojavi u vrijeme u kojem je Allah, dž.š. dozvolio da se objelodani neispravnost iskvarene i neispravne kršćanske vjere, i to uz pomoć grupe sljedbenika te vjere.

Znanstveni napredak imao je velikog traga u otkrivanju neispravnosti te iskrivljene vjere, što je dovelo do žestokog sukoba koji je odnio hiljade života prirodoslovaca. A na vatrenom poprištu, svaka strana je upotrebljavala sva oružja protiv protivnika. Tako je ova teorija raširena kao oružje koje su prirodoslovci uperili protiv svoje vjere, a zatim u lice svake vjere na čiju zemlju su stupile njihove kolonijalizatorske noge. To je bilo jer su oni smatrali ovu teoriju istinom, a i iz osvete prema toj neispravnoj vjeri, koja je stajala kao kamen spoticanja u istraživanju na poljima prirodnih znanosti, a zatim, kao sredstvo uništenja vjere kolonijaliziranih naroda, kako bi kolonijalizatori lakše zavladali nad ovim narodima. Tako je obrazovanje, koje je donio kolonijalizator, silom nametnulo ovu teoriju u školskim programima i ponudilo je u znanstvenom ruhu, kako bi učenici bili sigurni u istinitost ove teorije. Time bi se ostvarilo ono što su zacrtali da izazovu u svjesti učenika, a to je izazivanje kontradiktornosti između znanosti, koju su iskrivili, i vjere, što, pak, vodi napuštanju vjere. Dovoljno je da se zna da je uz pomoć ove teorije mnogo muslimana napustilo svoju vjeru u svim islamskim zemljama. Zato je kolonijalizator težio tome da se ova teorija izučava u Adenu, u osnovnim školama, dok u isto vrijeme američki zakon zabranjuje izučavanje ove teorije još od 1935. godine.

Međutim, nakon što je Evropa savladala svog šrotivnika „neispravnu vjeru“, proglasila je Darvinovu teoriju, koju je koristila u borbi, znanstvenom neistinom, samo teorijom  neispravnost znanost svakodnevno otkriva.

Stav islamskih znanstvenika o Darvinovoj teoriji

1. Jedna skupina učenjaka kaže: „Ova se teorija suprostavlja pojašnjavanju načina nastanka stvorenja, kao njihovom redosljedu egzistiranja. Ovo je polje na čije izučavanje islam podstiče riječima Uzvišenog:

„Reci: Putujte po svijetu da vidite šta je On ni iz ničega stvorio'…“  (29:20).

U Kur'anu ne postoji kategoričan tekst koji govori o načinu na koji je Adem, a.s., došao na Zemlju, ili, pak, sva stvorenja. Nama je ostavljeno da istražujemo, posmatramo i potvrđujemo kategoričkim saznanjem ono do čega je došlo naše istraživanje. Temelj u islamskom vjerovanju je spoznaja i traženje odgovora. Čovjek ima pravo da pita za svaku stvar i što god želi. Čovjek ima pravo da razvije jedno mišljenje i da zaplovi svojim razumom u mora spoznaje. Tu nema zabranjene oblasti osim jedne – to je oblast pitanja o Biću uzvišenog i slavljenog Allaha. Uz pretpostavku da je Darvinova teorija istinita, ona ne proturječi kategoričnom kur'anskom tekstu koji ne prihvaća nikakvo razumsko tumačenje. Najpoznatiji zastupnik ovog stava je šejh Hasan el-Džisr, pisac djela: „Er-Risala el-Humejdijje“.

2. Druga grupa smatra da je Allah dž.š., objasnio događaj za Adema, a.s., tako što je rekao da je Adem, a.s., bio u Džennetu, pa je onda sišao na Zemlju i tu nema mjesta nikakvim tumačenjima. Kur'anski ajeti eksplicitno govore da je Adem, a.s., stvoren kao samostalno biće koje je Allah stvorio s određenom svrhom i nema potrebe tumačiti Kur'an, shodno sumnjivoj teoriji o kojoj nauka, svojim znanstvenim napretkom, otkriva da je lažna.

 Pravedno bi bilo da kažemo, da ako je ova teorija i istinita, ona to može biti samo u vezi sa stvaranjem živih bića, izuzev čovjeka.

Porijeklo čovjeka i sastavni dijelovi njegova tijela sazdani su od zemlje i vode.

Praotac čovjeka je zemlja. Njegov neposredni otac je kapljica tečnosti. Veliki Allah je naredio da od zemlje i tečnog sjemena nastane čudo. Mi smo pred novim bićem koje se zove čovjek. To biće nema nikakve vezanosti za svoj korijen i tvar od koje je stvoren. On je biće čija se tjelesna građa razlikuje od sastavnih dijelova praoca i „oca“ njegova.

„(On je On) koji sve savršeno stvara, koji je prvog čovjeka stvorio od ilovače – a potomstvo njegovo stvara od kapi hude tekućine“. (Es- Sedžda, 7, 8).

Čovjek je biće koje je odabrala volja Božuja i njemu upokorila sve što postoji u svemiru. Ukazana mu je čast pa mu se Zemlja povinovala i potčinila se njegovu razumu. Čovjek je biće na koga je pao izbor Allahov – neka je slavljen i uzvišen samo On – da bude njegov zastupnik (halifa) na Zemlji.

Čovjek je nesumljivo najljepše stvorenje Allahovo:

„Mi čovjeka stvaramo u skladu najljepšem“.  (Al-Tin, 4).

Čovjek je biće koje se razlikuje od meleka i od životinjskog svijeta.

Od njih se razlikuje i time što posjeduje svijest. Mjerilo prednosti ovdje je nivo svijesti. Čovjekova svijest je svijest o suštini njegova postojanja, i saznanja da je on odabranik među Allahovim stvorenjima i da robuje Njegovoj milosti i veličini.

I čovjekova snaga je ograničena u podnošenju tereta u životu na Zemlji, a time su i fizičke mogućnosti njegova tijela ograničene. Period ljudskog života na zemlji je relativno kratak, traje između 60 i 100 godina, a vrlo rijetko se produži iznad ove granice.

Zato postoje stvari koje čovjek kroz svoje godine življenja poznaje, a postoje i one koje on ne poznaje. Ima stvari koje razumje, a ima stvari koje ne razumje. Ima stvari kojima može ovladati, a ima i onih kojima ne može. On je izložen hiljadama stanja u svom kratkom životom na Zemlji. Nekad je bez slobodne volje dok nekad može samostalno da odlučuje. Mnogo puta se isprepleće njegova slobodna volja sa onim što je prisiljen da čini.  Mnogobrojni su i različiti oblici prisile. Mi znamo da je razum predmet obavezivanje čovjeka. On se formira kao rezultat životne okoline, kulture, uticaja civilizacije, društvene svijesti, i vladajućih moralnih vrijednosti. Isto tako na njega utiču naslijeđeni faktori koji u genima nose specijalnu snagu ili određenu slabost. Ono što se dešava s razumom pod tim raznim uticajima predstavlja zbilja vrhunac složenosti.

Zbog toga i tvrdnja Darvinove teorije o progresu na Zemlji, da se prihvate kao  pretpostavke isto toliko vrijedi kao i tvrdnja da se one izostave.

Sve ovo nas dovodi da se zapitamo: koliko je tu domet ljudske slobodne volje?

Prije islama Arapi su imali idejni stav o pitanju sudbine i slobodne ljudske volje. Arapi su bili fatalisti. Zagovarali su sudbinu. Pošto je došao islam, izmojenio je njihov stav.