23. Juli 2018

Piše: Dr. Harun Crnovršanin

 

Poslije propasti Turskog carstva 1912., Crna Gora i Srbija zauzimaju Sandžak i međusobno ga dijele. Logično je bilo očekivati da će doći do masovnog stradanja Bošnjaka- muslimana u svim područjima  koja su bila pod turskom upravom. Ova očekivanja su se brzo obistinila, pa su ubistva i pljačke postale svakodnevne pojave. Pogromi nad Bošnjacimia su se naročito sprovodili u Sandžaku. Već u februaru 1913. godine  u Plavsko-Gusinjsku oblast upućena je Donjo-Vasojevička (Beranska) brigada na čelu sa zloglasnim Avramom-Avrom Cemovićem (1864-1914) koji tamo zavodi neviđen teror, masovna ubijanja na brdu Racini kod Plava i nasilna pokrštavanja pod rukovodstvom popa Đorđa  Šekularca. Njegova brigada je tokom marta 1913. streljala preko 800 Bošnjaka i Albanaca a 12.000 nasilno pokrstila pored rijeke Grnčar.

Ista sudbina je bila namijenjena Rožajama i Bijelom Polju. Međutim, zahvaljujući intervenciji bivšeg rožajskog gradonačelnika Ahmed ef. Ganića, kod crnogorskog kralja Nikole Petrovića na Cetinju, Rožajci nisu doživjeli sudbinu Plava i Gusinja. Nakon završetka Prvog svjetskog rata u jesen 1918. godine nesigurnost i strah za opstanak, kao i nesređene prilike u novoosnovanoj Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, bili su jedan od brojnih uzroka pojave komitkog pokreta na području Sandžaka pod rukovodstvom Jusufa Mehonjića (1883-1926). Bošnjački narod se otiskivao u šumu kako bi spasio živu glavu. Spiskove za likvidaciju uglednih Bošnjaka pravile su lokalne vlasti, sudije u Beranama, Bijelom Polju i Pljevljima. Crnogorska vlast je na području Donjeg i Gornjeg Bihora i Rožaja formirala tzv. crne trojke kojima je davala spiskove sa imenima Bošnjaka koje je trebalo likvidirati. Ubistava je bilo i na Pešteri. Sve ovo je rađeno uz budno oko Srpske pravoslavne crkve. Malo je poznato da je zloglasni Avro Cemović u manastiru Đurđevi Stupovi kod Berana postavljen za vođu tajne nacionalističke organizacije koja je djelovala protiv muslimana u Limskoj dolini i Sandžaku.    Narod Bihora, Rožaja i Pešteri je, u periodu od 1914. do 1919. godine, po zlu zapamtio crnogorske komitaše, specijalizovane za ubistva najpoznatijih Bošnjaka: Petra Hazanca iz sela Hazana kod Petnjice, izvjesnog  Blaža Goluba sa Police kod Berana, Zariju Kuča iz Lješnjice, Velizara Zečevića iz sela Lopiže kod Sjenice, Marka Ojdanića, šumara iz Gornjeg Vlaha kod Bjelopoljske Bistrice, Vidoja Konatara i mnoge druge.

Nikola Pašić i kralja Aleksandar Karađorđević su nakon rata, na područje Sandžaka, angažovali četnički pokret na čelu sa vojvodom Kostom Milovanovićem- Pećancom koji iza sebe ostavlja krvavi trag sve do ljeta 1922. godine.  U bitci kod Komarana Pećanac doživljava težak poraz od sandžačke komite Jusufa Mehonjića i tada jedva izvukao živu glavu. Kada nije mogao ništa komitašima Jusufa Mehonjića, svetio se civilima pa je tako 11. jula 1922. izvršio čuveni pokolj 30 Rizvanovića u selu Starčeviću kod Ribarića.

   „Ovakvi varvarski postupci natjerali su sandžačke Bošnjake da se 19. avgusta 1919. godine, pismeno, u obliku Memoranduma, obrate predsjedniku vlade Ljubi Davidoviću (1863-1940) i zatraže zaštitu od države Kraljevine SHS. U ovom izvještaju između ostalog stoji da je „… od ulaska crnogorskih komita do polovine 1919. godine uništeno 150 muslimanskih sela i ubijeno 1.200 muslimanskih lica…“ (iz knjige „Položaj Muslimana u Sandžaku“, autora Hakije Avdića, objavljene 1991. u Sarajevu).

„UBIO GA DOBAR GLAS“

Autor ovog teksta je, boraveći u Istanbulu, u julu 2018., zabilježio priču o brutalnom ubistvu Salka Murića (1869-1918), uglednog Bošnjaka iz sela Klanac kod Rožaja, koje se desilo krajem novembra 1918. godine. Salko je zajedno sa Mujagom Sutovićem i Haskom Kurpejovićem bio jedan od najbogatijih ljudi u Rožajskoj opštini. Trgovao je krupnom stokom na relaciji Pešter- Solun (Seljanik)- Istanbul. Uživao je veliki ugled i poštovanje kako kod muslimana tako i kod pravoslavaca Rožajskog kraja. Međutim, ni „dobar glas“ nije mogao da ga spasi od Crnogoraca koji su za „svetinju“ imali „istrebljenje muslimanskog življa sa svih područja koja su 1912. bila pripojena Crnoj Gori.“

Salko Murić je u braku sa suprugom Belkom, rodom iz Biševa, imao tri sina i jednu ćerku. Sinovi su mu: Kasum (1900-1976), HamdijaDžemo i ćerka Fata. Kasum je, u braku sa suprugom Muratkom, iza sebe ostavio sinove: Zena, Rustema Džemaila i ćerke Azeminu i Emiru. Hamdija je ostavio sinove: Ćazima, Šabana i Adema i ćerke: Džanu, Ajnu i Zadu. Treći Salkov sin je Džemail koji nije imao djece. Salkova ćerka Fata ostavila je jednog sina: Hajriza i dvije ćerke: Emiru i Hajrušu.

Autorovi sagovornici u ovoj priči su Salkovi unuci: Šaban (Murić) Erdem (1939), sin Hamdijin i Džemail (Murić) Erdem (1936),sin Kasumov. Šaban je bio prvi sagovornik i započinje priču o pogibiji svoga djeda ovako: „Odmah nakon završetka Prvog svjetskog rata crnogorska komita je počela likvidirati najuglednije Bošnjake u Rožajskoj opštini. Prvo je poginuo moj djed Salko u selu Klanac kod Rožaja. Crnogorci su upali noću u njegovu kuću i ubili ga u njegovoj sobi. Iste noći su opljačkali čitavu Salkovu imovinu. Oterali su 500 grla krupne i sitne stoke i na 14 njegovih konja natovarili sve što su mogli ponijeti sa sobom: ćilime, dušeke, jorgane i drugo. Dan prije ubistva Salko je bio u Rožajama gdje je svratio kod svoga pobratima Mujage Sutovića. Pobratim ga je ostavljao na konak upozoravajući da je opasno da noću ide u svoje selo jer su vremena opasna, rat se tek završio. Salko ga nije poslušao već mu je rekao da se on ničega ne plaši, jer nikome nije nažao učinio- već samo dobro. I zaista, za svoga života Salko je činio samo dobro svojim komšijama, kako muslimanima tako i pravoslavcima. Čak se trudio da pravoslavcima bude još bolji. Ostalo je upamćeno da, koja god bi se pravoslavna djevojka iz susjednih sela: Bašče, Grižice, Bijele Crkve, Bogaja i Radeve Mahale, udavala, Salko bi joj ustupio najboljeg konja da je sa njim odvedu do mladoženjine kuće. Nakon toga bi lično otišao i mladu darovao sa zlatnom lirom koja je bila vrednija od zlatnog dukata! Za vrijeme turske vladavine, Salko nije dozvoljavao da neko od turskih službenika maltretira komšije pravoslavce. Zbog svoje humanosti, širokog srca i tolerancije Salko je bio na dobrom glasu. Međutim, dolaskom crnogorske komite novembra 1918. godine u selo Klanac kod Rožaja odlučeno je da prvo bude ubijen najugledniji Bošnjak Salko Murić. Njegov sin Kasum, koji je tada imao nepunih 18 godina, uspio je da se sakrije u kućnu pekaru (furunu). Crnogorci su i njega tražili da ga ubiju, ali pošto u to vrijeme nije imalo struje po kućama, već su se koristile tzv. fitiljače, Kasum je uspio da se spasi. Sa Vasojevičkim ubicama bila je i veća grupa pravoslavaca iz susjednih sela koja je nosila iz Salkove kuće sve što je mogla da ugrabi. Ostalo je upamćeno da je među njima bila i jedna mlada Srpkinja sa kundakom (kolijevkom) i tek rođenom bebom u njemu. U tom pljačkaškom zanosu ona je spustila bebu na zemlju i potjerala ukradenu robu ka svojoj kući u selo Lovnicu. Tek kada je stigla pred kuću primjetila je da joj nema bebe i sjetila se da je ostavila u dvorište ubijenog Salka Murića. Vratila se tamo i našla bebu kako spava.

Zločinci se nisu zadovoljili opljačkanom robom, već su usput naišli na sanduk (načve) sa 200-300kg brašna, prevrnuli ga i na njega prosuli obližnu kacu sa rasolom, tako da niko od Murića, koji dođe nakon njih, ne može ni jedan hljeb ispeći!

Salkov sin Kasum je sutradan otišao u Rožaje kod očevog pobratima Mujage Sutovića. Međutim, cijelo Rožaje je već znalo da je ubijen Salko Murić iz sela Klanac. Mujaga je bio duboko potrešen smrću svoga pobratima. Kasum je zamolio Mujagu da mu pozajmi novac kako bi mogao da u magazi (radnji) kupi materijal za ćefin svome ocu Salku. Kakve li sudbine- da sin, nekada najbogatijeg čovjeka u okolini Rožaja,  nema novca za očevu ukopninu!

Džemail (Murić) Erdem (1936) nastavlja priču o stradanju svojih predaka. „Nekoliko godina poslije ubistva moga djeda Salka u selu Klanac, ubijen je i njegov sinovac Sinan Murić. On je ubijen na prevaru. U to vrijeme od vlasti je poslata jedna žandarmerijska patrola, navodno da čuva selo Klanac. U stvari, njihov cilj je bio da ubiju Sinana Murića. Jedan od žandara, koji ga je znao mu je „poklonio“ pušku navodno da bi mogao da se brani od komita koji su se krili po okolnim šumama. Sinan nije znao da je puška bila napunjena „ćorcima“. Naivno je povjerovao žandaru i od sreće ispalio jedan metak u vazduh. Žandar je to i čekao, okrenuo je pušku ka Sinanu i ubio ga uz riječi: „E Turčine, ako tvoja kreše, moja neće!“

 

„ROŽAJSKO KLANJE“

(12. decembar 1924.)

Nakon što je izvršen genocid nad bošnjačkim stanovništvom Šahovića i Pavinog Polja (danas prekršteno u Tomaševo) u noći između 10. i 11. novembra 1924. godine, kada je ubijeno između 600 i 900 lica, zaprijetila je opasnost da se to isto desi i Bijelom Polju (Akovi) i Rožaju. Samo zahvaljujući dvojici mudrih ljudi: bogatom trgovcu Huzeir-agi Dervoviću i bjelopoljskom muftijiMustafi Salihbegoviću, to se u Bijelom Polju nije desilo. Međutim, u Rožajskoj opštini umalo nije došlo do pokolja mnogo većih razmera. Ovdje ćemo osvijetliti pokolj koji su Crnogorci izvršili u okolnim selima Rožajske opštine 12. decembra 1924. godine. Mjesec dana nakon pokolja u Šahovićima desio se pokolj u Rožajskom kraju. O njemu su pisale najpoznatije sarajevske novine “Pravda“, pod naslovom „Rožajsko klanje“ u broju 13. od 17. januara 1925. godine. Ovaj list piše da je: “… grozan pokolj Muslimana u Rožaju izvršen nešto poslije onoga u Šahovićima i Pavinom Polju. Naime, ovaj zločin se dogodio dana 12. decembra 1924. godine. U njemu je glavom platio 21 Musliman, a među njima i dva starca od 94 i 95 godina. Povod za ovaj zločin je odranije pripreman i on je bio dio strategije o istrebljenju Muslimana iz Sandžaka. Nakon jednog okršaja između beranskih žandara i komitaša Jusufa Mehonjića u Musinoj jami sreza Rožajskog, poginula su tri žandara. Ovaj događaj je bio dovoljan povod da se beranski Vasojevići dignu na noge i pozovu narod na klanje Muslimana. Održan je miting na kojem su beranski profesori i učitelji pozivali narod da se odmah pripreme za čišćenje Sandžaka od muslimana sve do Novog Pazara.

„Govorili su po istom scenariju kao i oni na sahrani Boška Boškovića u Kolašinskim Poljima. Razdraživanje masa imalo je cilj da ih digne na osvetu. Nakon drugog sukoba žandarmerije i sandžačkih komitaša koji se desio 11. septembra 1924., a u kome su poginula tri a ranjena četiri žandara, vasojevički poglavari su digli na noge čitavo Berane povicima:

„Hajte braćo Vasojevići, Turci nas kolju! Bolje se osvjetiti nego posvjetiti!“

Masa je krenula da prvo pobije beranske Muslimane, ali je bila spriječena od strane izvjesnog majora Jujića koji  sa vojskom nije dozvolio razularenoj rulji Vasojevića da uđe u grad. Naoružana masa, na čelu sa Zarijom Joksimovićem,  krenula je u pravcu Rožaja. Prvo su stigli u selo Balotiće gdje su ubili jednog seljaka po imenu Galjo Kujević. U selu Njeguš ubili su hodžu mula Sadriju i jednog njegovog druga.Odatle su produžili u selo Besnik gdje su ubili tri sina Kadrije Dacića i četiri sina Adema Bajrovića, zatim Bulja, sina Rekova iz istog sela. Svu osmoricu su pobili na način kakav nije dostojan čovjeka. U selo Prilep ubili su dvojicu seljaka na koje su prvo naišli. A u selima: Baću, Pripeču i Bukoviku, poubijali su još nekoliko mještana. Ukupno su ubili tom prilikom 21 čovjeka.“ (Iz knjige „Položaj Muslimana u Sandžaku“, autora Hakije Avdića, izdate 1991. u Sarajevu).

Ovome broju od 21 ubijenog Bošnjaka u Rožajskoj opštini treba dodati i ime ubijenog Sinana Murića iz sela Klanac koji je takođe ubijen tokom ovog krvavog pohoda beranskih Vasojevića.

1. Crnogorski knjaz i kralj Nikola Petrović vladao je 58 godina od 1860- do 1918. Za to vrijeme enormno je proširio Crnu Goru na račun Sandžaka

2. KRST ILI ŽIVOT. Sandžak je 1912. podijeljen između Srbije i Crne Gore. Crnogorci vrše nad Bošnjacima dva genocida- u Plavu i Gusinju 1913. i Šahovićima 1924.

3. Ahmed efendija Ganić, predsjednik opštine Rožaje do 1912. Išao je kod kralja Nikole na Cetinje i tako, svojim autoritetom, spasio Rožajce od pokolja i pokrštavanja

4. Crnogorski komitaši su od 1912-1924 nemilosrdno ubijali bošnjačko civilno stanovništvo Plava, Gusinja, Bihora i Rožaja

5. Rožaje između dva svjetska rata

6. Selo Klanac kod Rožaja u kome žive pripadnici bratstva Murića

7. Kuća Salka Murića u selu Klanac kod Rožaja. U njoj je Salko ubijen 1918. od strane crnogorske komite

8. Kasum (Murić) Erdem (1900-1976), najstariji Salkov sin umro u Istanbulu

9. Safet (Murić) Erdem, Salkov praunuk, pored mezara djeda Kasuma koji je umro u Istanbulu

10. Hamdija Murić (Erdem), srednji Salkov sin umro u Istanbulu

11. Vasojevička banda iz Berana na čelu sa Zarijom Joksimovićem, majorima Simom Čukićem i Krkotom Pantovićem izvršila je 12. decembra 1924. pokolj 21-og rožajskog Bošnjaka

12. Šaban (Murić) Erdem (1939), sin Hamdijin i unuk Salka Murića

13. Džemail (Murić) Erdem (1936), sin Kasumov i unuk Salka Murića

14. Ing. Hilmija (Murić) Erdem, Salkov praunuk, potpredsjednik Udruženja Bosna -Sandžak u Bajrampaši u Istanbulu

15. Iljaz Škrijelj (drugi sa desne strane) sa Murićima u Kulturnom udruženju Bosna-Sandžak. Slikano 05. jula 2018

 

Napomena: Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Sandžak PRESS-a.

 

Sandžak PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone



Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

No more articles