12. Juni 2017

Naše komšije se ljute, što se mi dičimo i ponosimo našim starim imenom, jezikom, običajima i kulturom i što pod živu glavu nećemo da uzmemo njihovo ime za oznaku nacionalnosti i jezika. U napadima na nas složne su naše komšije, koje ćemo, da se bolje razumijemo, nazvati jednog Jovo drugog Ivo. No i jedan i drugi traže od nas nešto drugo, jer između sebe ne mogu – o živu glavu – da se slože. Prijatelj Jovo poručuje nam, da uzmemo njegovo ime, a prijatelj Ivo veli, jok Bošnjače, ti si moj i moraš prigrliti moje ime“. Potegni tamo, potegni amo, a sve bez pitanja nas Bošanjaka.

Ali, kako stvari stoje, zapitaćemo naše prijatelje, koji se bave naukom, perom i štampom: zašto se tako svađaju za nas, kad dobro znaju, da se Bošnjak od starine privikao ponositi sa svojim jezikom, historijom, i zvati se imenom svojim, da se vjerno drži tradicija i uspomena svojih djedova. Slavni starih (historija) naše mile domovine, da se sjecamo onih vremena, kada se je naša domaća vlastela,nasi predvodnici, nasa intelektualna elita u svakoj prigodi jasno i otvoreno izrazavala o svojoj narodnosti, nazivajući se ponosnim i junačkim imenom Bošnjak. Gledamo na mnoge dokumente domaćih pisaca iz prošlih vijekova, u kojima se uvijek spominje naše pravo narodno ime Bošnjak, a to su oni razlozi zbog kojih se i mi, kao njihovi zahvalni i vjerni potomci zovemo slavnim imenom Bošnjak.Bosnjaci su od vajkada postojali i mi necemo zaboraviti tu nasu elitu nase knjizevnike tako sto cemo znati ko je Mak Dizdar,Safvet-beg Basagic, Edhem Mulaabdic, tako sto cemo mi izucavati Bosnjackog Homera Avda Medjedovica. Od toga nećemo niti smijemo odstupiti, toga ćemo se imena držati vjerno i stalno.“

Mi se ponosimo time, da je upravo naš jezik Bosanski, uzet za osnovu književnog jezika naših komšija Srba i Hrvata. Glasoviti jezikoslovci Vuk Karadžić, Dančić, pa i Ljudevit Gaj prenijeli su naš lijepi jezik u književnost obaju rečenih naroda, te ga prozvaše kako su oni hotjeli jedni srpskim a drugi hrvatskim, a o nama nigdje ni spomena. Mi sigurno imamo prava ponositi se, što se našim jezikom služe danas u književnosti naši prijatelji Jovo i Ivo, a to će nam bar svako priznati. Ali mi nikako ne razumijemo, zašto naziv, što su ga oni našem jeziku po svojoj volji, a bez našeg pitanja dali, sada nama hoće da nametnu, pa nam čak brane, da mi u našoj vlastitoj kući svoj jezik zovemo imenom koje je odvujek postojalo. To je slično, kad bi našem djetetu neko drugi po svojoj volji ime nadio. Tako postupanje i taj zahtjev mi ne odobravamo i nijesmo nikako za to. Ali čast i poštenje obojici naših prijatelja, Srbu i Hrvatu. Mi njihovu narodnost ne preziremo, mi na njiha krivim okom ne gledamo, mi nikad nećemo zanijekati, da nijesmo od jugoslavenskog plemena, već baš hoćemo, da svakome jasno dokažemo, da smo mi Bošnjaci na prvom stepenu toga slavnoga roda. Ali uvijek ostajemo Bošnjaci kao što su nam bili i pradjedovi i ništa drugo. Dakle nek se dobro ogledaju po zemlji naša braća, koji toliko stoljeća u Bosni i Sandzaku stanuju i žive, a hoće da su Srbi ili Hrvati. Neka ovo lijepo prouče i promozgaju.

Autor: Kemal Toković

Sandžak PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone



Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

No more articles