Bošnjaci nisu jež u stomaku Crne Gore

0
40

Akademik Šerbo Rastoder, predsjednik BNV CG

Akademik Dukljanske akademije nauka i umjetnosti i nedavno osnovane Bošnjačke akademije nauka i umjetnosti, crnogorski istoričar i profesor Univerziteta, dr Šerbo Rastoder, ovogodišnji je dobitnik Trinaestojulske nagrade, najvećeg državnog priznanja Crne Gore. U intervjuu za DANE profesor Rastoder objašnjava zbog čega je Crna Gora jedina država na svijetu u kojoj su muslimani nacija, zašto Njegoš nije i ne može biti genocidni pisac, ko je devedesetih u Crnoj Gori branio manjine i palio svijeće za opkoljenim Sarajevom i zašto beogradske, a zašto sarajevske intelektualce toliko iritira novoosnovana Bošnjačka akademija nauka i umjetnosti.

„Bošnjačka akademija nauka i umjetnosti nije idealna, ali je svakako prva krovna institucija Bošnjaka na ovim prostorima. Njeno osnivanje je, sudeći bar po reakcijama pojedinih srpskih krugova, otvorilo pitanje: ima li bošnjački narod ista prava kao i svi ostali“ – kaže dr Šerbo Rastoder. „Ali, mene ne iznenađuju negativne reakcije koje dolaze od strane beogradskih intelektualaca – one su očekivane; iznenađuju me zluradi komentari koji stižu iz Bosne i Hercegovine“.

DANI: Šta vas iznenađuje?

RASTODER: Da se razumijemo: nemam ništa protiv javne polemike, ali moram da priznam da sam iznenađen žestinom kojom su se  pojedini bosanski intelektualci, među kojima ima i mojih prijatelja, obrušili na BANU. Vjerujem da su ti napadi, predvođeni uglavnom onim ljudima koji su možda s pravom očekivali da uđu u Bošnjačku akademiju, a, eto, sticajem okolnosti, nisu, u suštini motivisani prije svega unutrašnje-političkim prilikama u BiH. Naime, iz svega što smo čuli, ispade da su muftija Zukorlić i muftija Cerić najproblematičniji dio BANU.

DANI: A nisu?

RASTODER: Čekajte! Akademici BANU nisu ona vrsta intelektualaca koja bi bila spremna da uđe u neku akademiju kao vjersku instituciju; to je apsurdno! Osim toga, čini mi se da legitimitet akademijama ne daju glasovi dobijeni na izborima, nego objavljena djela. Najzad, Akademiju nije organizovao muftija Zukorlić; kao, očigledno, jedina dva čovjeka sposobna da okupe bošnjačke intelektualce, muftija Zukorlić i reis Cerić samo su ponudili svoje dobre usluge…

DANI: Šta to znači?

RASTODER: To znači da smo dobili potrebnu logistiku i u toj činjenici je, po tom pitanju, sadržan sav njihov angažman. Dakle, ostavimo manipulacije! BANU je institucija koju su priznale mnoge evropske akademije; u nju će, koliko sam obaviješten, uskoro ući značajni ljudi kao što su Mersad Berber, Safet Zec… Jedan od vodećih ljudi BANU je akademik i Bosanske akademije nauka i umjetnosti, institucije koju, uzgred da kažem, ne doživljavamo kao alternativu…

DANI: Kako je doživljavate?

RASTODER: U osnivačkim aktima se jasno kaže da BANU nije altenativa Bosanskoj akademiji, već samostalna institucija jednog naroda; to, naravno, ne znači da je BANU nacionalno usko ograničena i da njen član ne može biti neko ko nije Bošnjak i ko je na bilo koji način zadužio bošnjačku kulturu. Osim toga, za razliku od Bosanske akademije, koja je državna institucija i koja, u pogledu odnosa prema prošlosti, sadašnjosti i budućnosti BiH, predstavlja skup tri potpuno različite i međusobno isključive koncepcije, Bošnjačka akademija nema tu vrstu problema… Znate, u Bosni je konstituisan model po kome, da biste bili dobar Bosanac, automatski morate biti prigušeni Bošnjak, Srbin ili Hrvat. Ta prigušenost je, čini mi se, posledica naslijeđene mimikrije…

DANI: Možda i poslednjeg rata…

RASTODER: Jeste, ali, sloboda je, po mom mišljenju, nepristajanje na kompromis; biti član Bosanke akademije znači da ste neku vrstu kompromisa ipak prihvatili; govorim u tom kontekstu. Oprostite, SANU je nacionalna institucija, HAZU takođe; Bosanska akademija je navodno institucija sva tri naroda, ali je u njoj sloboda stvaralaštva limitirana i u nju ne ulazite po akademskim mjerilima, nego po nacionalnom ključu. U tom smislu, Bošnjačka akademija je, po mom mišljenju, mnogo više od neke slične institucije jednog naroda – nacionalistička.

DANI: Kada se povremeno pozovem na vašu kapitalnu knjiguSkrivana strana istorijeuvijek kažem: dr ŠerboRastoder, crnogorski istoričar; griješim li?

RASTODER: Ne griješite. Po svom djelu, ja sam crnogorski istoričar; po nacionalnom opredjeljenju – Bošnjak. Slojevitost identiteta doživljavam kao prednost, iako, zbog te odrednice – crnogorski, među mojim sunarodnicima – posebno onima koji glasno klanjaju – ima onih koji mi zamjeraju to što se bavim crnogorskom, a ne „našom“ istorijom.

DANI: Zar crnogorska istorija nije i vaša?

RASTODER: Jeste, naravno. Rođen sam i živim u zemlji čija istorija pripada vama koliko i meni i sva razvrstavanja na „vašu“ i „našu“, posledica su vještačkih podjela koje su došle naknadno.

DANI: Kao čovjek koji se toliko bavio crnogorskom istorijom, koji je napisao toliko značajnih knjiga, koji je, najzad, dobitnik najveće državne nagrade, kako to da niste član Crnogorske akademije nauka i umjestnosti?

ARSTODER: Potpuno logično! Naime, u CANU, u odjeljenju za istoriju, imate četvoricu akademika koji doslovno nemaju niti jednu knjigu o Crnoj Gori. Ne kažem da su loši istoričari; samo konstatujem da se u CANU se ne ulazi po djelu, nego po kriterijumima koje neću i ne mogu da ispunim.

DANI: Koji su to kriterijumi?

RASTODER: Bojim se da je za većinu akademika CANU karakterističan, najblaže rečeno, ambivalentan odnos prema Crnoj Gori; taj odnos je obično iskazan guslarskom retorikom, lišenom bilo kakve naučnosti. Čini mi se da je prilično nemoralno primati platu i biti član akademije nauka države koju u suštini ne priznajete. Uzgred, Crna Gora je za zgradu iste te CANU dala četiri miliona eura, dok za Dukljansku akademiju, čiji sam član i u čijem odjelu za istoriju sjede ljudi koji imaju više značajnih knjiga koje se bave crnogorskom istorijom, nije dala ništa.

DANI: Ima li države na svijetu koja finasijaski pomaže institucije – od CANU do SPC-a – čiji je jedan od osnovnih ciljeva da tu državu sruše? O čemu se radi?

RASTODER: To je usud Crne Gore i tu ste u pravu. Često mislim da Crna Gora, u tom smislu, nema nikakvu strategiju; sve se svodi na dnevnu politiku i pokušaj pravljenja trulih kompromisa  po kojima ćete, zarad nekakvih imaginarnih „viših“ interesa i mira u kući, pomagati one institucije i pojedince koji vas u najvećem dijelu negiraju i osporavaju. Ali, tako važna državna pitanja su posao za državnika, ne za političare. Nažalost, u ovom momentu Crna Gora nema državnika.

Veliki problem za Crne Gore je i nacionalni identitet Crnogoraca, kao i činjenica da je crnogorska ideja socijalno neobnovljiva. Sjetite se kako je završena vladavina kralja Nikole, kako je 1989, u tzv. antibirokratskoj revoluciji, pala komunistička vlast… Crnogorci imaju običaj da ne razmišljaju šta će biti posle njih; vjeruju da su sebi dovoljni, žive u politički zatvorenom i autističnom sistemu i, kada dođe kriza, nema ko niti da ih brani, niti da ih hrani.

DANI: U pitanju je problem mentaliteta, društva bez institucija, odnosa prema „gospodaru“…

RASTODER: Svega zajedno. Crnogorci zaista obožavaju vođe –  doduše, više mrtve nego žive – koji na najbolji način sublimira crnogorsku lijenjost. U društvu u kome nema institucija i u kome jedan čovjek misli za sve, tu mišljenja nema. Osim, naravno, onoga o sopstvenoj vječnosti i nezamjenjivosti. U takvoj dosta lijenjoj duhovnoj konstrukciji, u središtu pažnje je uvijek onaj koji razmišlja; on je centar svijeta.

DANI: Spomenuli ste problem nacionalnog identiteta Crnogoraca; vidjeli ste i rezultate poslednjeg, aprilskogpopisa stanovništva

RASTODER: Ako govorimo o poslednjem popisu stanovništva (Crnogorci – 45%, Srbi – 28,35%, op. T.N.), mislim da je takav rezultat posledica ambijenta u kome je nacionalnost poistovjećena ili dobrim dijelom identifikovana sa onim što je politička pripadnost. Djeluje paradoksalno, ali, sudeći po dobijenim rezultatima, ispada da, šest godina nakon proglašenja državne nezavisnosti, u Crnoj Gori jača srpska svijest. To se vrlo jasno može pratiti ako se uporede rezultati popisa stanovništva iz 1991. sa ovima danas. Naime, 1991, u vrijeme kada je srpska ideja ovdje bila u strahovitoj ekspanziji i kada su otvarani svi čirevi, Srba je bilo 9%; danas je taj broj utrostučen, što ukazuje na činjenicu da srpska nacionalna ideja ima mehanizme i sredstva koja su daleko jača, žilavija i vitalnija od onoga što bi neko želio i očekivao. U ovim analizama ne smijemo smetnuti sa uma da se radi o dva potpuno nacionalno suprotstavljena koncepta i dva dijametralna pogleda na perspektivu Crne Gore. Iskreno, kao pripadnik manjinskog naroda, volio bih da je broj Crnogoraca na aprilskom popisu prešao 51%.

DANI: Zbog čega bi to bilo važno?

RASTODER: Najprije, to bi relaksiralo opštu klimu, pa bi Crna Gora mogla biti definisana kao država svih naroda u kojoj je jedan ipak većinski; istovremeno, na taj način bismo dobili informaciju ko su u Crnoj Gori manjinski narodi. To je u ovom času nemoguće utvrditi, jer rezultati popisa pokazuju da Srbi, sa 28%, uprkos činjenici da, statistički, to jesu, ne mogu biti tretirani kao manjina. Slično je sa jezikom…

DANI: Pa, izvinite, dubleti, nasilje nad jezikom, insistiranje na dukljanstvu i Dukljanima… Crnogorci su, kažu, u XX vijeku jedva pristali da budu Crnogorci, a vi sada od njih tražite da budu i Dukljani… Imate li u svemu tome neko zrno crnogorskog nacionalizma?

RASTODER: Istorijski gledano, u odnosu na druge narode, Crnogorci, nemaju izražen nacionalni naboj. Kao čovjek koji je proučavao crnogorsku istoriju, ne sjećam se da je crnogorski nacionalni pokret ikada bio usmjeren protiv drugih naroda, druge vjere ili da je bio destruktivan u odnosu na druge.

DANI: A Dubrovnik, Konavli, deportacije…

RASTODER: Kod Crnogoraca se destruktivna svijest o kojoj govorite javlja kao mješavina različitih nacionalnih identiteta, različitih ideologija… Kada Crnogorac sabere veliku ideologiju sa idejom nacije, dobijamo zlo u maloj boci. Pogledajte na primjeru komunizma: u crnogorskoj izvedbi, bila je to mješavina užasa, zadivljujuće hrabrosti i spremnosti na žrtvu! Ili, spominjete devedesete: znate, ako Crnogorcu, u realizaciji nacionalne ideje, date Njegoša kao velikog pjesnika, on to shvata bukvalno; a, izvinite, svoditi takvog velikana na  bukvalno predstavlja najprizemniji oblik duha. Nažalost, znam da dio mojih sunarodnika Njegoša „optužuje“ da je genocidni pisac, čime nečiji prizemni duh pokušava da objasni navodnom zadojenošću njegoševskom idejom; osim što je nepravedno, takvo tumačenje pokazuje i da onaj koji takve ocjene izgovara suštinski ne razumije poetiku ovog velikog pjesnika.

DANI: Kada govorite o svojim sunarodnicima, rezultati poslednjeg popisa pokazuju da su se 8,65% građana Crne Gore izjasnili kao Bošnjaci, a 3, 31% kao muslimani; kako to tumačite?

RASTODER: Bojim se da je Crna Gora jedina država na svijetu u kojoj je poltitičarima uspjelo da od jednog naroda naprave dva: osim kod nas, nigdje na kugli zemaljskoj muslimani nisu narod. I, što je još nevjerovatnije, zahvaljujući prvenstveno bošnjačkim političarima, u crnogorskom ustavu Bošnjaci su tretirani kao jedna, a muslimani kao druga etnička grupa. Ne mogu sa sigurnošću da utvrdim da li je riječ o zloj namjeri, političkom interesu ili gluposti; ipak, sklon sam da tu činjenicu posmatram kao produkt ovog poslednjeg.

DANI: U tom istom ustavu piše da je Crna Gora građanska država; da li je?

RASTODER: Prvo, građanska država, kao tekovina Evrope nakon Francuske buržuarske revolucije, podrazumijeva zajednicu ljudi jednakih po zakonu, obavezama i dužnostima. Šta u crnogorskoj izvedbi znači građanska država? Znači zajednicu onih koji su nacionalno ni Crnogorci, ni Srbi, ni Bošnjaci, ni muslimani, ali su istovremeno od svega toga po malo; u suštini, to što znači da nisu – ništa! Kada spominju taj pojam, naši političari građanima sugeriraju da jednostavno zaborave ko su. U tom smislu, ako me pitate da li je Crna Gora građanska država, reći ću vam otvoreno: nije! Zašto? Zato što taj pojam podrazumijeva društvo jednakih građana koji, ma koliko inače bili ravnopravni, imaju potrebu i za sopstvenim identitetom. Kada već razgovaramo o tome, često mislim da ovdašnji političari pokušavaju da naprave ono što čak ni komunistima nije pošlo za rukom: u svom konformizmu, u opsesiji da su vrijednost i mjera svemu, oni ne razumiju da je pitanje identiteta nešto što postoji nezavisno od njih, nešto što ne mogu kontrolisati i da je njihov osnovni zadatak izgradnja društva slobodnoh ljudi u kome moj identitet neće ugrožavati vaš i obrnuto.

DANI: Da li je u Crnoj Gori vaš identitet ugrožen?

RASTODER: Kao manjinski narod, zhvaljujući ustavu i zakonu, Bošnjaci u Crnoj Gori imaju velike i široke kompetencije; drugo je pitanje što ne znamo da ih koristimo. Sa druge strane, crnogorske Bošnjake sunarodnici iz ostalih bivših jugoslovenskih republika često doživljavaju kao sluge ovdašnjem režimu, ljude lojalne zvaničnoj politici; u tim ocjenama se, čini mi se, previđa aktuelni crnogorski politički trenutak. Hoću da kažem da su Bošnjaci, glasajući za Crnu Goru, glasali za državu u kojoj će biti ravnopravni i u kojoj će nešto značiti. Svojevremeno sam objašnjavao Sulejmanu Ugljaninu, koji je zastupao drugačije stavove, da je bolje biti u Crnoj Gori 8,65%, nego u državnoj zajednici 1%; posebno ako se uzme u obzir evropska perspektiva zemlje i evropeizacija društva. To se pokazalo ispravnim. Inače, moram da kažem da su Bošnjaci uvijek odbijali da igraju ulogu ježa u stomaku Crne Gore…

DANI: Da, to je zanimljivo: iako im nije uvijek bilo vraćeno istom mjerom, nikada manjinski narodi, uključujući Bošnjake i Albance, nisu išli protiv države Crne Gore; uvijek su pokazivali lojalnost, što je, u mutnim balkanskim prilikama, zaista kuriozitet.

RASTODER: Možda ću vas razočarati, ali moram reći da je strah od vlasti ovdje tardicionalan. Evo, pogledajte: u Šahovićima kod Bijelog Polja, u novembru 1924. dogodio se pokolj muslimana; samo tri mjeseca kasnije, u februaru 1925, na parlamentarnim izborima, vlast su, zahvaljujući muslimanskim glasovima, osvojili radikali! To je strah! Da li u savremenom dobu postoje recidivi tog straha – ne znam, ali znam da je, poslednjih dvadeset godina, privrženost manjinskih naroda Crnoj Gori posledica i činjenice da je to njihov objektivni politički interes. Na to sam vrlo ponosan. A što se tiče vraćanja istom mjerom, moram da vas podsjetim da su u Crnoj Gori, tokom svih ovih stravičnih ratnih godina, ipak postojali ljudi koji su u najtežim vremenima za ovaj narod i dražavu pružili ruku ovdašnjim Bošnjacima, iskazavši se kao njihovi iskreni prijatelji. Kao čovjek sa ovih prostora i kao intelektualac, obavezan sam to da pamtim.

DANI: To je tačno, ali, zar nije, tokom poslednjih dvadeset godina, u političkim sukobima Crnogoraca i Srba, ovdje najčešće prijećeno manjinama? Sjetite se bjelopoljske poruke lidera Srpske narodne stranke, Božidara Bojovića, da će, u slučaju ctrnogorske nezavisnosti, upravo muslimani biti „žigosani kao krivci“;  mitropolit Amfilohije danas ne prijeti da će, ako vlast konačno odluči da sa Rumije skine metalnu skalameriju, minirati zgradu neke državne institucije; ne, on prijeti rušenjem džamija po Baru i Ulcinu. Hoću da pitam: zar takav sramni odnos zpravo suštinski ne dovodi u pitanje onaj izvikani crnogorski mit o čojsvu i junaštvu?

RASTODER: Nažalost, mit o čojstvu i junaštvu je mit o malom dijelu Crnogoraca. Ako to uzdignete na nivo opšte norme, pogriješili ste. Moja priča o Crnogorcima je priča o poštenim i čestitim ljudima koji su, rizikujući mnogo, devedesetih godina stali u odbranu manjina. Oni su palili svijeće za Sarajevo, održavali antiratne mitinge; oni su sačuvali obraz Crnoj Gori. Nažalost, imam utisak da dio bosanskohercegovačke javnosti, iz meni nepoznatih razloga, danas pokušava da neke od tih ljudi javno satanizuje. Znate, niko od nas nije bezgrešan: svi smo ljudi sa svojim manama i vrlinama i, u tom smislu, bosanska javnost mora da shvati da niko bolje od nas, crnogorskih Bošnjaka, ne zna ko su bili naši prijatelji, a ko protivnici. Ako ste devedesetih bili uz Slavka Perovića, to je značilo da ste protiv rata, protiv klanja u Bosni, protiv napada na Dubrovnik, izbjeglica, deportacija; ako ste od 1997. bili za Mila Đukanovića, bili ste protiv politike Slobodana Miloševića kojoj se danas sudi u Hagu. Bila su to zla vremena i Bošnjaci su, kao i drugi crnogorski građani, često bili dovođeni u situaciju da od dva zla biraju manje. Danas sam siguran da je to, uprkos svemu, bio pravi izbor i na tu sam činjenicu veoma ponosan.

Izvor: Bicent.com


Sandžak PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone

Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Ova web stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.