Bombardovani teroristi: Američke snage izvršile vazdušni napad na Al Kaidu u Libiji

2
22

Javnost je o napadu izvestio predstavnik libijske vlade.

Američke snage bombardovale su u vazdušnom napadu ciljeve Al Kaide u libijskom gradu Ubari.

Javnost je o napadu izvestio predstavnik libijske vlade.

Operacija je deo šire saradnje između SAD i Libije, a gađani su ciljevi u pustinji Sahari.

(Telegraf.rs/Tanjug)


Pogledajte vijest na izvornom sajtu:

Bombardovani teroristi: Američke snage izvršile vazdušni napad na Al Kaidu u Libiji


Sandžak PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone

Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

2 KOMENTARI

  1. Moj ga je otac video kad se penjao i vezao za granu, ali je i sam bio toliko umoran da mu nije ni reč uputio. Otac je sedeo pored ceste i kunjao, i naposletku ipak ušao u kola i unutra spavao. Kad se otac trgnuo iz sna (pričao je kasnije da mu se učinilo da čuje avione, ali to je bilo stanje izmučenog duha), a nešto je, kako su mi sestre posle pričale (mama nije volela da priča o tim događajima) i viknuo trgnuvši ih sve iz sna – mada je to bio ionako nemiran san. Još je bio mrak, i otac uzme pušku i iziđe iz kola; pođe prema onom drvetu da vidi je li Ž.Š. još spava na drvetu, ali nije bio gore. Još je bila duboka noć, pa se i otac (ja sam njega na Kordunu počeo oslovljavati sa “ćaća” i tako ostalo do danas) opet vrati u kola. Iz daljine, napred, čula se, veli, neka potmula tutnjava, ali nije znao od čega. Inače je noć proticala mirno, ali podrazumevalo se, pri ovakvom “rasporedu” na cesti, da će sledeći dan biti pakao, kao što je i bio. Te noći ja nisam ništa znao o mojima, ni oni o meni, mada nas je delilo svega par kilometara (mi to onda nismo znali). Tih par kilometara, u onim prilikama, bile su stotine kilometara. Jedan jedini pređeni kilometar u onom zlu vredeo je stotinu kilometara, korak bliže ka “mostu spasa” u Matijevićima, kod Dvora, koji nam je bio tako blizu, a tako daleko. Moji više nisu videli Ž.Š. dok nije svanulo i opet započela pucnjava. Ipak, pričao je otac, te noći, 7/8. avgusta, odmorio se odlično gledajući na prethodnu noć kada oka nije sklopio, prolazeći među poslednjima kroz još uvek slobodnu Glinu. A sledeće noći, 8/9. avgusta, moji su među poslednjima prošli i kroz Dvor, koji su naši uspeli da privremeno oslobode 8. avgusta od HV, a onda preko toliko žuđenog mosta preko Une prešli u RS, pod jakom kišom (srećom, ne metaka).

  2. Ovo sam slušao od članova moje porodice, koji su tokom “Oluje” “putovali” cestom Glina – Dvor na Uni par kilometara iza mene u toj ogromnoj koloni, a pričali su i još neki koji su se tu pridesili. Oni su (tata, mama i moje dve sestre) putovali našom “džetom dvojkom” a ja sam otišao – poslat upravo – napred sa tatinim rođakom Škljocom, tj. “Karadžićem”, u njegovu “mercedesu”, ali ni oni ni ja nismo izbegli napadima muslimanske vojske sa desne strane pomenute ceste, dok je deo kolone gde sam bio ja 7. avgusta 1995. poslepodne oko Žirovca bio izložen i hrvatskoj artiljerijskoj vatri sa leve strane koja nam, međutim, nije nanela neke veće štete jer su nas granate uglavnom preletale a i nije dugo trajala. Ja toga dana nisam video nijednog poginulog – barem sam se trudio da ne vidim – dok su moji videli daleko više zla tokom borbe za ovu cestu u kojoj je uzeo učešća i otac probijajući se kroz grupe Petog muslimanskog korpusa (svi smo upamtili ono “Peti korpus” u ta dva dana mada do tada nismo ni znali da je i on uključen u hrvatsku akciju) a moje sestre su videle i užasan prizor direktne pogibije jednog muslimanskog vojnika u blizini tokom odbijanja jednog od njihovih napada. No, predveče 7. avgusta deo kolone gde su bili moji odsečen je kod Žirovca od strane muslimanskih snaga. Tu istu veče mi smo ostali ispred Dvora na Uni u koji su poslepodne tog dana ušle manje jedinice HV, kao prethodnica (mada mi tada nismo znali zašto je kolona stala). Tako je 7. avgusta cesta Glina – Dvor na Uni bila svakako ispresecana: izbjeglice – muslimanska vojska – izbjeglice – HV u Dvoru. Ovakav raspored je nagoveštavao još žešće borbe sledećeg dana. Tamo gde su bili moji, ispod šume, naši su postavili straže zbog blizine muslimanskih snaga, a napred, na cesti, par kilometara dalje, bile su muslimanske straže. Kako je bila noć, niko nije znao kolika je snaga muslimanske vojske koja je uspela da zauzme manji deo ceste. I moj otac je sa puškom u ruci proveo tu noć što stražareći, što kunjajući. Otac je bio u uniformi. Nije se udaljavao daleko od “džete” u kojoj su dremale mama i moje sestre. Dabogme, nisu bili sami – bila je tu masa izbjeglica, ali teško je bilo utvrditi koliko civila, a koliko vojnika, jer su neki vojnici bili obučeni u civilnu robu i obratno. Zato kažem da je tata bio u uniformi, još kako je 5. avgusta ujutru došao s položaja u Slunj i krenuo u bežaniju, i nije tu uniformu skidao sve dok nije stigao u Rumu 11. avgusta ujutru (moji su stigli u Rumu pre mene, iako su u koloni na Baniji bili podaleko iza mene; doduše, i ja sam stigao u Rumu istog dana, ali uveče). Organizacija te straže bila je nikakva, pričao je tata, a bilo kakve komande i autoriteta nije bilo, premda je tu bilo i oficira Vojske RSK, ali više nije vladao red. Tako je svako stražario tamo gde se zadesio te noći. Oružja je ipak bilo dosta – pušaka, pištolja i bombi, dok artiljerije i tenkova nije bilo jer su se oni povukli još ranije (zato ih je bilo dole niže, u onom delu kolone gde sam ja bio). To je bila artiljerija Banijskog korpusa i deo Kordunaškog korpusa, a deo je ostao zarobljen kod Gline sa hiljadama poslednjih kordunaških izbjeglica koji 6. avgusta uveče nisu stigli da prođu Glinu pre njenog pada, a nisu okrenuli blagovremeno na Obljaj, nego se povukli opet ka Topuskom, ali to je priča za sebe, a u tom zadnjem delu kolone nije se pridesio niko od mojih najbližih, mada je bilo nekih naših poznanika, prijatelja, pa i naši kumovi koji su takođe živeli u Karlovcu do 1991., u stvari u tom krajnjem delu kolone bila je kuma, njihove dve kćeri i kumova mati, a kum je bio negde napred sa vojskom, kako su familije već u onom haosu bile rastavljene pa se sastavljale tek u Banja Luci ili čak u Srbiji. U stvari, taj “rep” izbegličke kolone je pušten auto-cestom za Srbiju, da li za njihovo dobro ili zlo, Bog zna, jer su ih Hrvati šikanirali putem, gađali kamenicama itd., kako pričaju. S druge strane, opet, barem se nije pucalo. Tamo gde je bila moja porodica i gde sam bio ja (centralni deo kolone na Baniji) nije bilo ponižavanja ni kamenica, ali su umesto kamenica leteli meci a umesto pogrda i uvreda grmeli topovi i pucale puške. Kome je bilo bolje, kome gore, teško je reći. “Glava” kolone je tu veče 7. avgusta bila u Banja Luci, mada su neki već bili i u Srbiji, među njima moji đedovi, babe i prababa koja još beše živa onda, a koji su još 4. avgusta napustili RSK. U stvari, zlo je bilo svima, a veći deo Kordunaša s mukom se povlačio onim dosta lošim putem ka Dvoru koji se međutim u normalnim prilikama pređe brzo ali mi smo išli dva dana. Te noći, 7. avgusta, u delu kolone gde su bili moji bio je i neki Ž.Š. sa svojom porodicom (žena, dva sina i ženina baba). To je bio dosta mlad čovek koga sam ja imao prilike više puta videti u Slunju u vreme Krajine, a imao je neki čin – mada te večeri 7. avgusta taj čin ništa više nije značio. Dakle, čovek od svojih 30 do 32 godine starosti najviše, prijatna i otvorena lica, plave ali napred jako proređene kose usled čega mu se čelo “povisilo”. Vozio je stari “audi 100” (koji mu je, kad je stigao u Banja Luku, neko ukrao, što je priča za sebe). Dakle, sestre su mi kasnije pričale kako je on sa porodicom bio u njihovoj neposrednoj blizini, stotinak metara iza, ali bi, kad god bi kolona stala zbog napada muslimanske vojske, protrčavao napred “u proboj” kako se govorilo. Nisu to bile frontalne borbe, nego okršaji bez nekog posebnog reda, na prostoru ceste i oko ceste – kukuruzišta, šume, šiblje, jaruge, sve je to služilo kao zaklon i muslimanskim vojnicima kao i našim vojnicima i nejači. No ja neću navesti sve strahote kojima su svedoci bili članovi moje porodice, nego ću reći još nešto o Ž.Š. što sam čuo od njih i drugih koji su tu bili. Gotovo sasvim sustao (kao i svi ostali) od ovakvog “putovanja”, trke, borbe, vožnje, nespavanja… stražario je i on te noći nedaleko od mog oca, pa da se malo odmori, odluči da odspava kojih pola sata-sat. No, ne znam zašto nije hteo u “audi”, valjda su njegovi unutra pospali pa da ih ne budi, a na cesti nije bilo zgodno spavati. Da legne u travu podalje od ceste, po svoj prilici se bojao, jer je bila noć, a znao je i da je muslimanska vojska tu negde u blizini. Nije se pucalo, osim što je jedan naš vojnik negde napred u mraku, nabasao na muslimansku stražu pa je došlo do razmene vatre i ta se pucnjava čula iz mraka do mesta gde je bila moja porodica; taj naš vojnik je koristeći noć izbio dole gde smo bili mi, par kilometara ispred, hodajući jedno dva-tri sata, a traktor mu ostao gore. Ova pucnjava povećala je nespokojstvo, pa i kod Ž.Š., no san ga je savlađivao i on se pope na nekakvo povisoko drvo koje je bilo tik pored ceste, a blizu mojih, pa se, da ne padne, vezao opasačem za jednu granu, da ne padne u snu, a pušku obesio na susednu granu da mu bude nadohvat ruke ako bi u toku noći došlo do napada i borbe.

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Ova web stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.