Biti Bošnjak u multikulturalnom društvu

Iako Bošnjaci predstavljaju apsulutnu većinu muslimana u Luksemburgu, što je jedinstven slučaj koliko mi je poznato na prostoru čitave Zapadne Evrope, u Velikom Vojvodstvu je istovremeno prisutan i značajan broj muslimana iz zemalja Sjeverne Afrike, takozvanog Maghreba, ali i iz bukvalno svih drugih zemalja svijeta. Kao posljedica toga, džamije postaju mjesta na kojima se odvija interkulturalna razmjena i dijalog, a da većina muslimana, a i nemuslimana, vjerovatno toga nije ni svjesna. Takav je slučaj u džematu AIC SUD u Ešu (Esch) čiji sam član, a vjerujem da je istih i sličnih primjera u svakom džematu na Zapadu u kojem je islamsko bratstvo pretpostavljeno nacionalnoj ili etničkoj pripadnosti. Iako se interkulturalna razmjena odvija na više razina i u svakodnevnom funkcioniranju džemata, ipak me je jedan događaj posebno dirnuo i bio primarni sebeb da požurim sa ukazivanjem na ovaj pozitivni fenomen.

Naime, tokom prošlog Bajrama, u duhu islamskog učenja i starog bošnjačkog običaja, pored rodbine, posjećivao sam i prijatelje. Nalazio sam se u grupi od nekoliko osoba, te smo nastojali posjetiti što veći broj ljudi, a među njima i nekoliko nebošnjačkih kuća – većinom muslimana iz Maghreba s kojima smo se sprijateljili u džamiji, te smo željeli da s tom posjetom učvrstimo već postojeće, solidno prijateljstvo. Ne trebam ni pominjati da smo bili lijepo dočekani, kao što i priliči muslimanskim kućama. Međutim, privukao mi je pažnju sljedeći detalj. – Unutrašnjost posjećenih maghrebanskih kuća i stanova je bila uređena u njihovom tradicionalnom stilu, od zidova i kauča, pa do hrane i pića na stolu. Čak su i zapaljeni mirišljavi štapići proizvodili miris koji je specifičan za zemlju njihovog porijekla. A osobito mi je privukla pažnju njihova odjeća, koja je gotovo u svim slučajevima, kako to naš narod često kaže “od kape do čarape”, bila u njihovom tradicionalnom stilu. Vjerujte mi dragi čitatelji da sam im na tome jako pozavidio.

Nisam im pozavidio zbog toga što je njihova tradicionalna nošnja ljepša od naše bošnjačke, ili pak zbog toga što je njihova hrana ukusnija, a njihove stazice ljepše od naših ćilima. – Ne! Pozavidio sam im iz prostog razloga jer su oni svjesni svoje posebnosti, i nastoje je očuvati, bore se i ulažu napor na tom putu, dok smo se istovremeno mi, bojim se, u potpunosti predali. Nošnju smo sveli na folklor a interijer kuća vrlo često na običan prozapadni kičeraj. Jedino nas stomaci i dalje vežu za naše tradicionalne kuhinjske specijalitete, ali pitanje je koliko će i to potrajati, ukoliko se uzme u obzir da prosječno bošnjačko dijete na Zapadu, a možda ništa manje i u Bosni, Kosovu i Sandžaku, preferira “Kinder bueno” nad harčalijom (hurmašica)?

Ovim relativno kratkim prilogom, prvenstveno sam želio sensibilizirati čitatelje, osobito one u dijaspori, na važnost očuvanja naše bošnjačke kulture. Također sam želio ukazati na potrebu razvijanja interkulturalnog dijaloga, osobito među muslimanskim narodima, jer kao što ste vidjeli iz mog iskustva, suočavanje sa stranom kulturom me je natjeralo da se zamislim nad svojom, a briga i napor drugog u kontekstu očuvanja svoje kulture, ponukala me je da posvetim više pažnje očuvanju i afirmaciji moje sopstvene. Moramo uložiti napor na razvijanju naše kulturne inteligencije i interkulturalne osjetljivosti. Živjeti u multikulturalnom društvu povlači za sobom i obavezu ovlađivanja osnovama interkulturalne kompetencije. A podsjetiću, svaki interkulturalni proces je po definiciji interaktivan, u kojem dvije strane razmjenjuju svoja različita kulturna iskustva. U tom duhu, potrebno je dakle ponajprije očuvati svoju kulturu kako bi je mogli predstaviti drugome, jer nemoguće je podijeliti nešto što se ne posjeduje.

Zbog svega navedenog, iskreno se nadam, da će ovaj prilog i kod vas dragi čitatelji probuditi ili pak dodatno učvrstiti senzibilitet i želju za očuvanjem naše lijepe bošnjačke kulture, uglavnom proistekle iz naše skladne duhovnosti.