Srbija – Porodica Nedeljković iz Obrenovca predala je bebu koju je čuvala godinu i po dana, a njegov otac Firat poveo ga je sa sobom u Zapadnu Evropu.
– Evo ti dijete. Čuvaj ga, kao što smo ga mi čuvali. I javi se – drhtao je glas Radošu Đuroviću dok je mladom Iračaninu Firatu pružao na beogradskom aerodromu šesnaestomesečnog dječaka.
Uzeo je, nežno, malog Ajmena iz naručja uplakanih Aleksandra i Suzane Nedeljković i dao ga ocu. Ispunio je ono što je Firatu, izbjeglici iz Iraka, imigrantu na putu ka Evropi sa trudnom suprugom, obećao kada su se prvi put sreli u novembru 2013. godine, na Institutu za neonatologiju u Beogradu.
Tog hladnog jesenjeg dana, Radoš Đurović, direktor Centra za zaštitu i pružanje pravne pomoći tražiocima azila, dobio je poziv iz Instituta sa porukom da je stigla tek rođena beba “imigrant”. Došla je na svet u sedmom mjesecu sa malim šansama da preživi. Majka je već bila izgubila dvije bebe. Iscrpljena od jpešačenja stazama, koje poznaju samo krijumčari ljudima, počela je da se porađa u Bugarskoj. Devet sati nosio je muž na leđima do Srbije. Porodila se, ali…
Pričao je Radošu isprekidanim riječima svoju životnu dramu izbezumljeni mladi čovek koga je sreo na Institutu i preko prevodioca zaklinjao: “Ostavljam ti dijete. Ako preživi čuvaj mi ga, ako umre sahrani ga. Ja moram dalje”. Gledao je u šoku Radoš čovjeka koji je već trčao prema taksiju za ilegani prelazak preko granice, osvrtavši se i ponavljajući: “Čuvaj mi ga, javiću ti se!” I mislio šta će dalje.
Ali, sreća se osmjehnula malom Ajmenu. Lekari su ga spasli. Ostalo je bilo na Radošu. Uspeo je da uz komplikovanu pravnu proceduru i pomoć Centra za socijalni rad Savski vijenac crnomanjastog mališana smesti kod hranitelja. Suzana i Aleksandar Nedeljković su mu pružili dom i brinuli se o mališanu… Nježnog dječaka kome ni pluća nisu bila razvijena vraćali su u život sopstvenim dahom, hranili ljubavlju, podijelili roditeljsko krilo u kome je do tada sjedela samo njihova ćerka. Znali su Nedeljkovići da će se možda jednoga dana po Ajmena vratiti njegovi roditelji, ali su strijepeli od rastanka. I nisu vjerovali da će toliko bolejti.
Firat, Ajmenov otac, došao je u Beograd pre sedam dana. Dobio je azilni status i vizu za Srbiju. Još pre pola godine čim je bio u prilici javio se Radošu iz jedne zapadnoevropske zemlje u kojoj je tražio azil. Kada su čuli da im je sin živ, za Firata i njegovu suprugu Senu život je postao čekanje. Roditelje imigrante iz Iraka i dijete rođeno u Srbiji, nije bilo lako spojiti. Radoš Đurović je u taj cilj uložio sve svoje znanje, energiju, a najviše volju. Službe za socijalni rad dveju država, ministrastva spoljnih poslova, granične policije – svi pomalo su učinili poneki pravni ustupak da bi Ajmen bio vraćen biološkim roditeljima. Firat, koji je proveo u Beogradu pet dana, nikada neće saznati kakve je sve prepreke preskakao njegov prijatelj iz Srbije da bi u petak ujutru iz jednog stana u zapadnoj Evropi stigla vest: “Sve je u redu, brate. Ajmen ne plače. Majka ga drži.”
Sa hraniteljima Suzanom i Aleksandrom Firat se susreo u Centru za socijalni rad, kako procedura nalaže. Psiholog Davorka Filipović, koja je vodila slučaj iračkog dječaka, znala je da mora razviti povjerenje između Firata i Nedeljkovića. Postavljalo se međusobno milion pitanja i davano je milion objašnjenja – Suzana i Aleksandar govorili su Firatu o tome da je Ajmen najbolji dječak na svetu, umiljato jagnje, da voli muziku, da igra, da nikada ne plače,… Firat Nedeljkovićima kako on i nije želio da ostavi dijete, ali da je to bilo jedino rješenje i jedini spas, da se on ne plaši da će dijete patiti, jer mora osjetiti njihovu ljubav, da će spavati na njegovim i majčinim grudima… Rekao je Firat da je dužnik Nedeljkovićima, da će dovoditi Ajmena u Srbiju, da dijete sada ima dvije porodice…
– A onda smo otišli u Obrenovac. Otvorili smo vrata stana i mladi Iračanin je prvi put ugledao svog sina. Uzeo ga je u naručje i nežno privio na grudi – priča Radoš. – Na srpskom mu je kroz suze šaputao: “Sine moj”. Naučio je. Želeo je tako da se na jeziku ljudi koje je prve nazvao mamom i tatom obrati svom djetetu. Da ga on razume, osjeti.
Susret Ajmena sa ocem
Do četvrtka je Firat živio sa Nedeljkovićima. Kuvali su zajedno, jeli, išli u igraonicu…. Socijalni radnici nisu željeli da predaju deijte, dok se makar malo ne navikne na oca.
– Teško je bilo Nedeljkovićima. Trudili su se jako. Da Ajmena što više zbliže sa Firatom – nastavlja Radoš. – Pokazivali su da su međusobno prijatelji, pokušavali da ga uspavaju u njegovom naručju, prepričavali skoro svaki dan proveden sa njim, ali su odlazak veoma teško podijneli. Naročito njihova mala ćerka. Nikakve igračke i suknjice koje je kupovao Firat nisu uspele da uteše njeno malo sestrinsko srce. U sredu uveče dobila je visoku temperaturu i herpes. Od stresa. Ostala je u krevetu, nije ispratila brata do aviona. A na aerodromu suze, strepnja, nježnost, nada… i prećutano: “Ne zaboravi nas, Ajmene.”
Drama i na aerodromu
Posle komplikovane procedure oko zbrinjavanja mališana, Ajmenov odlazak do samog kraja bio je pod znakom pitanja. Policajci na aerodromu do sada se nikada nisu susreli sa sličnom situacijom. Sat i po trajala je provera i Radoševo iznošenje argumenata. Ali, granična policija na beogradskom aerodromu je na kraju pokazala veliko razumevanje za ovaj slučaj.
Kada su pravne nedoumice konačno riješene i sin se smjestio u avion, vrata na ljetelici nisu mogla da se zatvore i let je otkazan za sutradan.
– Ajmenov otac nije mogao da izađe iz tranzita, imao je samo jedan ulaz u Srbiju da preuzme dijete, a za grad u kome živi ostao je još samo jedan let – prepičava nam Radoš dramu sa aerodroma.
– Vremena je bilo malo, a policija me je pozvala i pitala da li mogu da sakupim novac, jer Firat nije imao za novu kartu. Uspeo sam brzo da sakupim pare.
(Blic)
Nebi ja dao da dijete ode iz Srbije a da se sa njim ne slikaju Toma grobar i Vujo calovina.
Hvala ovim dobrim ljudima uradili su nesto sto je za cast njima i svim koi su pomogli niko nezna kako je bezat da spasis glavu pozdrav
sa@ Izgleda da je tebi najteze, pogotovo citajuci o ovako nekim lepim stvarima. A primecujem nisi sam u tome. Mora da si kao mali rastao uz hitove juznog vetra.
mile sremac-A ko zna uz kakve si ti vetrove rastao sine.Najvjerovatnije uz one stomacne…
Sa@ naravno, uz njih I sa njima, kao I svi drugi. E sad ako je kod tebe drugacije …
Nadam se da ,obzirom,u kakvoj je drzavi ,nesretno dijete,zapocelo zivot,nece biti nekih trauma kad poraste.
Hvala bogu da smo se rijesili ovog deteta ,ko zna kad poraste…
Olivers glupaco jedna “Asocijalna”
Ode dete nekršteno,šteta,sada će o pakao,a moglo je da ode u raj!!??? Ha,ha,ha…….!!!
Пи несоју!
Оде дете некрштено…
E moj micko koji si bolesnik! Do duse kod nas je micko ime za konja
BAR-Nemoj vrijedjati konja!
Ovi novi cetnici i nisu tako losi
Životna priča sa srećnim krajem. Ponosna sam na svoje sunarodnjake i državu što je bila glavni akter ovom happy end-u.
Moze se i u Srbiji naci dobrih ljudi,doduse sasvim rijetko,ali mislim da je ovaj bio crnogorac.To su ti rijetki.
Ipak trebalo je pregledati dijete jeli napustilo Srbiju sa svim organima.
U Srbiji su retki losi ljudi a to su crnogorci.
olja-Narocito mozes biti ponosna na svoje sunarodnjake sto pocinise toliko GENOCIDA,naravno i drzavu ,koja je bila glavni akter.
Olivera @ :
Nazalost jedan od rijetki trenutaka gde sam osetijo i ja ponos.
Onaj iskreni ljudski ponos sa puno osecaja bez obzira ko je , sta je.
Svaka cast ovim divnim ljudima i familiji iz Srbije i da íh,
ako Bog da, insAllah, Jedan Jedini Svemoguci, nagradi za ovo ljudsko delo.
Divno je ovako nesto cuti i procitati.