Anegdota i misao kao upute za ispiranje mozga

Svojevremeno je, u sklopu Sovjetskog Saveza postojalo neko Radio Jerevan, koje je jednom, u svojim podnevnim vijestima objavilo i sljedeću radosnu informaciju: Poštovani slušaoci, jučer je u Lenjingradu uručena zlatna medalja arhitekti Juliji Volkovskoj, kao nagradu za njene projektantske uspjehe.

Nakon pet minuta od objavljivanja ove informacije, isti Radio Jerevan objavljuje i malu, sitnu korekciju te vijesti: Poštovani slušaoci, informacija koju smo objavili maloprije je skoro sasvim tačna, ali sa tom ispravkom što nije riječ o Juliji Volkovskoj, već o Pjotru Mjaščenku, i on nije arhitekta, već običan lopov kome nije uručena zlatna medalja za uspješne projekte već je osuđen na robiju u Sibiru zbog počinjene teške krađe. Ujedno, to se nije dogodilo jučer, već prekjučer i ne u Lenjingradu već u Moskvi. Informacija, znači, koju smo objavili je tačna ali sa navedenim ispravkama. Prijatno popodne, poštovani slušaoci!

Naravoučenije: Kada se objavljuju informacije o raznoraznim uspjesima, o otvaranjima novih radnih mjesta i dolasku velikih stranih investitora (IKEA, Lidl, gasovoda, obilaznice, magistralnih puteva, industrijskih postrojenja, otvorenih bazena, zatvorenih bazena, kružnih tokova…) i kada se ubrzo zatim uspostavi i da investitore niko i nije obavijestio o tim njihovim ulaganjima, shvatite da Radio Jerevan još uvijek emituje program i da je signal njihovog predajnika stigao čak i do naših krajeva a prenosi ga regionalni evropski medijski servis, Regionalna televizija. Socijalistički realizam volšebno se preobrazio u renesansni liberalno-ekonomski nadrealizam.

***

Poznati njemački filozof Gotfrid Vilhelm Lajbnic (1646-1716) je pribilježio: quod non agit non existat. U prijevodu: ono što nije aktivno, ne postoji. Čini se da je ovu Lajbnicovu tezu, sadašnja gradska vlast Novog Pazara, prihvatila sasvim ozbiljno, međutim u nešto izmjenjenom obliku, prilagođenoj, razumije se, domaćim prilikama, koje u konačnici završavaju kao neprilike. Hele nejse, preinačena u verziji gradske vlasti u Novom Pazaru ona glasi: ono što se ne reklamira, to ne postoji. Pusta ostaju upozorenja koja pristižu kako od intelektualaca tako i od građana da autoreklamiranje vlasti, osobito jer se to čini od novaca poreskih obveznika, prelazi sve granice, postepeno se preobrazujući (ili, još prigodnije metastazirajući)  u neukus. To znači da su brojni spotovi, informativne, zabavne i edukativne emisije, kajroni, telopi i plaćeni oglasi počeli da stvaraju sasvim suprotan efekat od očekivanog – umjesto odobravanja i zainteresovanosti, počinju da stvaraju sve veću odbojnost i revolt. Odbojnost nije izazvana samo saznanjem da su potrošena sredstva ustvari sredstva poreskih obveznika koja su se svakako mogla utrošiti u drugu namjeru korisnijeg karaktera, već i zato što se zaboravilo elementarno pravilo da ponovljena poruka postiže željeni efekat do određenog stupnja i čim se ta granica pređe ona prelazi u svoju suprotnost. Dakle, drugačije rečeno, Gebelsova teza važi do određenog stupnja a onda izaziva kontraefekat. I zato ne čudi narodno upozorenje da se u svemu treba imati usul, odnosno neophodni osjećaj mjere, jer bez mjere-mjera prelazi u nemjeru.

Gradska vlast, iz samo njoj poznatih razloga, prelazi svaku mjeru, uporno ignorišući sva upozorenja. Na trenutak se stiče utisak kao da tjera inat, i to ne samo opoziciji – uzgred rečeno, inat je i inače omiljena intelektualna disciplina svake bošnjačke vlasti – već i samom narodu (čitaj, poreskim obveznicima), praksa koja je unaprijed osuđena na neuspjeh, jer se svakom može tjerati inat, međutim ne i narodu koji će jednog dana, svejedno kog dana, doći da naplati dug. Najčešće se to događa pred izbore.

Gledajući informativne itd. emisije ovog regionalnog servisa (čitaj, reklamne poruke vlastodržaca), kod građana (ponovo ističemo, poreskih obveznika) javlja se osjećaj da Vlast polazi od jedne prećutne pretpostavke da građani ne samo što ne znaju ni ko su, nit šta su, već da ni ne znaju kako žive ako uopće žive. Ako građani ne znaju ko su, nit što su, nit kako žive ako uopće žive, onda ko zna ko su, šta su i kako žive? To zna jedino Vlast i samo Vlast koja im preko propagandnih poruka otkriva istinu o njima samim, postupak duboko uvredljiv za svako ljudsko biće koje je u sebi zadržalo elementarni osjećaj dostojanstva.( Ilustrativan  primjer je skorašnji štrajk radnika jednog javnog preduzeća koji su pokušali štrajkom skrenuti pažnju na urušavanje kapaciteta tog javnog preduzeća kao i zaostalih isplata kada je visoki funkcioner gradske Vlade ustvrdio da radnici ne govore istinu i da sve lične dohotke primaju redovno a ono što je zaostalo je jednostavno iz nekog ranijeg perioda! Dâ se jedino zaključiti da se dotični služio sljedećom dedukcijom:

Moja malenkost => građanin Novog Pazara;

Moja malenkost => redovna i nadprosječna plata;

(slijedi) =

Svi građani Novog Pazara = > redovna i nadprosječna plata)

Slijedeći logiku ideje da narod ne zna ni ko je, nit šta je, nit kako živi ako uopće živi, slijedi idilična slika u kojoj, sa jedne strane, sjede apostoli Vlasti diktirajući istinu narodu i, sa druge strane, narod, priglup narod, koji guta svijete istine sadašnje, po svemu sudeći, svijete Gradske vlasti.

Informacija, znači, koju smo objavili je tačna ali sa navedenim ispravkama. Prijatno popodne, poštovani slušaoci!

Quod non agit non existat!