Abbas krivi Hamas za napad na konvoj palestinskog premijera

2
22

Predsjednik Abbas kaže da je Hamas organizirao napad na konvoj premijera Hamdallaha, Hamas zatražio raspisivanje izbora.

Palestinski predsjednik Mahmoud Abbas optužio je Hamas za organiziranje eksplozije koja je pogodila konvoj premijera Ramija Hamdallaha u trenutku dok je ulazio u Pojas Gaze prošle sedmice.

“Ne želimo da oni vrše istragu. Ne tražimo informacije i ne želimo ništa od njih zato što tačno znamo da su oni, pokret Hamas, ti koji su izvršili napad”, kazao je Abbas na sastanku palestinskog čelništva u Ramallahu.

Eksplozivna naprava odjeknula je nedugo nakon što su Hamdallah i njegov konvoj prošle sedmice prošli kontrolni punkt Beit Hanoun na granici s Izraelom u sjevernoj Gazi. U konvoju se nalazio i šef obavještajne službe Majed Faraj.

Hamdallah i Faraj su ostali nepovrijeđeni, ali je sedam drugih ljudi lakše povrijeđeno.

Nedugo nakon napada, Hamas je kazao da će pokrenuti istragu kako bi se otkrilo ko stoji iza eksplozije, odbacivši komentare lidera Palestinske uprave o umiješanosti te grupe u incident.

Da je atentat uspio, to bi otvorilo vrata krvavog građanskog rata, kazao je predsjednik Abbas.

Poziv na izbore

Reagirajući na Abbasove optužbe, Hamas je pozvao na održavanje izbora.

“Šokirani smo Abbasovim istupanjem. Takav stav spaljuje mostove, produbljuje podjele i narušava jedinstvo našeg naroda”, naveo je Hamas u saopćenju za javnost.

“U svjetlu svega ovoga, Hamas poziva na opće izbore, uključujući i predsjedničke, parlamentarne i izbore za nacionalna vijeća, kako bi palestinski narod mogao izabrati svoje vodstvo.”

Napad i izjave koje su uslijedile izazvali su ozbiljno pogoršanje odnosa između Hamasa i Palestinske uprave, poluautonomnog tijela koje upravlja okupiranom Zapadnom obalom.

Fatah, vladajuća partija na Palestinskim teritorijama i Hamas, pokret koji upravlja okupiranim Pojasom Gaze, potpisali su u oktobru 2017. sporazum kojim se okončavaju decenijske podjele na paralelne vlade koje su djelovale u Gazi i na Zapadnoj obali.

Međutim, sporazum nije nikada u potpunosti primijenjen, zbog razlika između dvije najveće palestinske političke frakcije.

Analitičari kažu da je napad na Hamdallahov konvoj imao za cilj ugrožavanje napora za pomirenjem.

Izvor: Al Jazeera


Pogledajte vijest na izvornom sajtu:

Abbas krivi Hamas za napad na konvoj palestinskog premijera


Sandžak PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone

Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

2 KOMENTARI

  1. Kad je hrvatska vojska, drugog dana akcije “Oluja”, probila odbrambene linije naših snaga sa leve strane rijeke Korane kod sela Perjasice i Kestenka, naši (krajiški) vojnici stanu u neredu da odstupaju težeći da se dokopaju mosta na Korani između Bukovca i Veljuna, kuda je već izbjegla većina srpskih civila iz onih sela. Od naših vojnika Hrvati zarobiše nekog Dragića Mlađana, čoveka već u godinama, negde oko 55-te. Grupa hrvatskih vojnika natovari na njega sanduk sa municijom da ga nosi do njihovih novih položaja. Idući putem, vređali su ga i ponižavali na sve načine, tako su ga i nudili cigarama uz reči “puši, stari” govoreći mu pri tom da je “popušio” kao i svi “četnici”, da se “napuši” pre nego ga ubiju i sl. Kako je na levoj strani Korane još uvek bilo naših vojnika koji se nisu još prebacili preko reke, u jednom šumarku pored kojeg su prolazili ovi hrvatski vojnici sa zarobljenikom pridesi se neki Miloš G. koji, videvši ovu povorku, pripuca iz šumarka prema hrvatskim vojnicima. Oni se zbuniše, a Dragić to iskoristi, baci onaj sanduk sa municijom i nadade se u beg kroz paprat. Hrvatski vojnici počeše da pucaju za njim, ali je on bežao kroz paprat, pa kroz neko kukuruzište, pravo, u smeru gde je znao da je Korana. I onaj Miloš što ga je spasio provuče se kroz šumarak pa se spusti do Korane. Noću 5. na 6. avgusta naši su vojnici i civili još uvek prelazili preko mosta a desna obala reke bila je slobodna i ceo 6. avgust, kad su se povlačili i poslednji naši vojnici sa ovog terena. Tog 6. avgusta 1995. godine ja sam u Vilinu Križu vidio roditelje rečenog Dragića Mlađana, Filipa i Milku, koji su oboje bili starci već prilično zašli u devetu deceniju života. Filip je tom prilikom kukao “moji su trojica na položaju” (dva sina i unuk, sin Dragićev). Tragičnom ironijom dogodilo se da su se oni za kojima je kukao spasli, dok je on sa svojom suprugom ostao na cesti od Gline prema Dvoru na Uni, ubijeni od strane pripadnika Petog korpusa muslimanske vojske, 7. ili 8. avgusta, u ona dva dana pakla koji je vladao na ovoj cesti. Dragić je sa porodicom stigao u Srbiju i mislim da je živio u Čonoplji nekoliko godina. Neka baba Draga koja je živela kao izbeglica u Rumi i bila dobra sa tetkom našeg oca (a inače se selila po Rumi dva-tri puta i gde god je došla posvađala se da bi pre desetak godina umrla u, čini mi se, iznajmljenom stanu kod gradske pijace), bila je neki rod ovom Dragiću. To je bila pedantna, uredna starica koja je pre rata živela u Karlovcu, mala, sitna, sa naočarima, imala je smisla za humor, ali je imala i oštar jezik, dakle dosta osobina podudarnih sa našim “tetecom”. Za Dragića se govorilo još pre rata da voli da cugne, a to se pričalo i za njegovu majku, nesretnu Milku. Tako jednom, u Rumi, u jednom društvu gde sam i ja bio prisutan (samo kao posmatrač), povede se razgovor o rečenoj Milki. Tu je bila prisutna i baba Draga, dobro raspoložena (mi mlađarija smo nju zvali “šlefer” jer je ona tako izgovarala reč “šleper” kad bi pričala kako je tokom “Oluje” bežala na šleperu). Reč je došla na to kako je, pre rata, Milka napila se (navodno) pa pala na nekakvoj livadi pa posle par dana pitala neke seljane koji su to videli: “Zašto ste vi rekli mom sinu da sam ja pala?” Kad je, kažem, reč došla na to i neko rekao ovo poslednje, baba Draga reče kao neki komentar: “Ah! ta sin je padao više nego mati!” Ovo je u prenesenom značenju bilo da je Dragić više pio nego njegova mati. Na ovu njenu opasku o njenom rođaku mi mlađi se zasmejasmo, a ona je volela kad bi se neko nasmejao njenoj kakvoj dosetki, pa po svom običaju pogleda u nas kroz naočale, pa zaškilji i nasmeja se i sama (pri čemu bi se zabeleli njeni socijalni zubi, jednaki i ravni kao da ih je neko pilom presjekao), uz reč dodatne potvrde: “Da!” Bog im dušu prostio svima jer danas nisu u životu ni Milka, ni Dragić, ni baba Draga, a ja pišem samo što sam čuo o toj sklonosti ka čašici majke i sina; lično ih nisam poznavao i ne znam niti moram znati niti me je briga je li to bila istina ili ne, tek setio sam se tog razgovora u Rumi i reči babe Drage od pre dvadesetak godina. Pre nekoliko godina na Baniji (hrvatska država je posle rata, prema svojoj navadi da menja nazive, preimenovala ovu oblast u Banovina) ekshumirani su posmrtni ostaci supružnika Filipa i Milke Mlađan i sahranjeni u njihovom selu.

  2. Kakav je bio odnos mještana Rume o izbjeglicama a šta smo opet sa svoje strane mi mislili o njima prvih par mjeseci pa i godina dok se nismo kako-tako i uklopili među njih, mlađi naravno brže nego stariji? Ovo su moja lična zapažanja i upravo stoga možda i nisu potpuno tačna, ali ću ih potkrepiti konkretnim primerima iz izbegličkog života 1995-98. godine, a dalje se većina izbjeglica iz Rume (jer i govorim samo o Rumi kao mestu gde sad i ja dospio kao i brojni drugi u “Oluji”) ili trajno onde naselila, ili se razišla na razne strane – što po Srbiji, što po inostranstvu, a deo se vratio i u Hrvatsku.
    Mada je dobar deo izbeglica imao rodbinu, prijatelje, poznanike, kumove itd. teško je išlo prilagođavanje na novu sredinu, naročito starijim ljudima. Bilo je tu predrasuda i stereotipa sa obe strane. Dobar deo njih (meštana) smatrao je nas skoro zaostalim primitivcima koji gore, u starom kraju (“u kamenu”) nigde ništa nisu imali pa ništa nisu ni izgubili, nego samo još dobili došavši u Srbiju. Ovo je meni lično rekao neki Obrad D., iz Rume, koji je znao da sam i ja izbegao sa Korduna, govoreći mi u leto 2003. godine (kad sam ja već imao ovdašnje državljanstvo i odslužio vojsku) za neku svoju rodbinu, izbeglice iz Dalmacije, ovako: “Oni stalno kukaju, ja im kažem ‘nemojte kukati, niste tamo ništa ni imali, kamen i zmije na sve strane, nekoliko koza, i to je sve! Niste ni živeli kao ljudi’!” Nisam ništa odgovorio na ovakvo plitko razmišljanje, što bi rekao moj tetak, “nemam reči”. Kad spomenuh moga tetka, i on je jednom prilikom – nenamerno doduše, jer on ponekad nije razmišljao šta će reći – uvredio svoju taštu, tj. moju babu. Bilo je to negde početkom 1997. godine (nedugo pre smrti moje prababe), moji đed i baba sa majčine strane došli su bili iz okoline Beograda (gde su se nastanili) u Rumu da obiđu nas i svoju ćerku, tj. moju tetku, tetkovu ženu. Došavši tako u tetkovu kuću, razgovor se vodio o svemu i svačemu, i u jedan mah tetak reče svojoj tašti (na Kordunu taštu zovu figurativno i pomalo ironično “baba”, dok je tast “đed”): “Nemam reči, naradila si se i napatila dosta gore” (tj. na Kordunu) “sad se ovde odmaraj i uživaj, zaslužila si!” On je ovo kazao svakako u najboljoj nameri, kao neku vrstu utehe, ne shvatajući da je ranio nesrećnu staricu u samo srce. Ona je prećutala, ali kad smo se vratili u našu kuću (već smo je imali u to vreme), ona se zaplaka pa reče: “Kako on ono reče, da ja uživaj! A on ne zna da mene duša boli i dandanas kad vidim i ono pokrepalo blago na sliki!” (Naime, nakon što su đed i baba sa majčine strane još uveče 4. avgusta 1995. godine, pod udarom hrvatskih granata, ostavili svoje selo i krenuli u izbjeglištvo sa đedovom majkom, mojom prababom, na traktorskoj prikolici, ostale su im u štali krave na lancima, poslednji put nahranjene tu veče; posle je neko pustio gladne krave sa lanaca napolje, a one otišle na livadu, najele se, onako gladne, “švabice” pa se ponadimale i pocrkale – ovo je bio čest slučaj tih nesrećnih dana – a neki naši poznanici, Srbi iz onog kraja, gastarbajteri iz Njemačke, došavši tih dana posle “Oluje” na Kordun, naslikali svu tu pustoš po selima i po kućama, pa i kod roditelja moje majke, i ispreturane stvari po kući tokom pljačke, i odnesena vrata i prozore – jer kuća beše nova – pa i nesrećne krave koje su ležale po livadi pokrepale, a ovo poslednje je potreslo više nego sve ostalo našu staru baku, kad su ove slike dospjele u Srbiju.) Ja sam tek tokom “Oluje” i kasnije primetio tu neobičnu povezanost ljudi sa sela sa domaćim životinjama koje su ostavili, ljudi su skoro najviše kukali za kravama koje ostadoše gladne, steone, na lancima itd., spominjući im imena, ili za svinjama, itd. Govorilo se kako su gladna goveda ulazila u prazne ,napuštene kuće kroz otvore za vrata (jer vrata mahom behu odnesena sa kuća), lutala voćnjacima, i ili crkavala kao što rekoh ili bi ih pljačkali i odvodili. Po putevima su ležale crknute svinje (video sam na fotografiji u septembru 1995. godine), pocrkale od žeđi. Bilo je ljudi koji su poveli sa sobom bar po jednu kravu, ili konje, pa je u onom haosu tokom borbi u Dvoru na Uni 8. avgusta sve to lutalo ulicama između zbrke auta, traktora, kamiona, tenkova, ljudi, sred pucnjave i vike… Sve je to duboko pogađalo naše ljude odozgo; ovdašnji meštani, dabome, to nisu mogli tako da dožive. (Razumem taj osećaj – i mi smo, za vreme trajanja Krajine, prebolevši nekako odlazak iz Karlovca, posmatrali na televiziji izbeglice, naročito bekstvo Srba iz Zapadne Slavonije u maju 1995. godine, žalili ih, ali ipak, to je bilo “tamo”, i nismo mogli osetiti svu veličinu te tragedije kao ti unesrećeni ljudi. U leto 1994. godine video sam uživo muslimanske izbeglice iz Velike Kladuše i okoline koje su se, nakon prvog pada Velike Kladuše u ruke Petog korpusa Dudakovića, povukle u RSK, odnosno na Kordun, bilo mi je žao i tih ljudi, ali tek to je bilo “tamo”. Nikad ne bih pomislio da će se i Kordunaši godinu dana kasnije otisnuti na isti put izbeglištva, i to stotine kilometara dalje (a ovi isti muslimanski izbeglice su, čudnom logikom rata, nakon drugog pada Kladuše opet prešli na Kordun, samo ovog puta umesto naše vojske i našeg naroda primila ih je HV. Putujući za Srbiju i iz Srbije za vreme trajanja RSK, i posmatrajući u bosanskoj Posavini kako je po pustim poljima ižđikala divlja žuta trava od dva i više metra, ni u snu ne bih pomislio da će se ta ista slika moći vidjeti i po srpskim selima Korduna). Nedugo nakon ove tetkove nepromišljene izjave, i povratka moga đeda i babe u okolinu Beograda, umrla je naša prababa, đedova mati, i to nije uopšte bolovala, i kao da je predosjetila nešto, pred samu smrt, kažu, sedeći na krevetu mirno, samo je odjednom rekla: “Dajte svijeću, ja umrije’!” I nedugo zatim predade dušu Bogu. Ovo kažem uzgred, a sad se vraćam na odnos izbjeglice-mještani. Bilo je među mještanima Rume takvih (ovo su bili pojedini kolonisti doseljeni posle 1945. godine) koji su “tešili” izbeglice rečima kako su i oni svojevremeno došli “bez ičega, samo sa koferom”. Kao da je isti bio njihov dolazak u mirno vreme (mada ne bez izvesne prisile) i naš, pod udarom granata i uz pogibiju naroda. Još jedan slučaj sličnog načina “utehe” koji se desio u Rumi 1996. godine, gde je bila prisutna moja majka. Neki P.P., koji je bio neki daleki rod mojoj majci, a čiji je otac poginuo negde na cesti od Gline do Dvora Uni, dođe u Rumu pa sa mojom majkom ode kod neke Milice, koja je njemu bila dosta blizak rod, a mojoj majci poznanica (inače isto sa Korduna, ali kolonistkinja). Ovo je pričala moja mama. Došavši njenoj kući, P. upita Milicu “Kako je, sestro?” Na što dobi ovakav odgovor: “A kako? Isto kao ti!” Majka je pričala kako se P. suzdržao, ali kad su se vraćali od Milice, njemu, veli, grunuše suze na oči pa reče mojoj mami: “O, ču li ti što ona reče da njoj isto kaj meni? Meni ub'li onu staru sirot'nju na cesti, i njoj isto kaj meni? Samo da ti njesi bila sa mnom, ja b’ joj nama’ okren'o leđa i otiša’!” Opet, s druge strane, bilo je takvih meštana koji su smatrali da su izbeglice ratni profiteri, koji su se u Krajini nezakonito obogatili, a onda došli u Srbiju (ne htevši da brane Krajinu), pogoršavajući život domaćem stanovništvu. Tačno je da je među izbjeglicama bilo i ratnih profitera, naročito “šentiljaša”, da je bilo bahatih razmetljivaca, koji su se šepurili po ulicama, vozikajući se u besnim kolima, ali ovo je ipak bio zanemarljiv deo izbjegličkog korpusa koji je, ipak, stvarao drugu pogrešnu sliku o nama, kao o ljudima koji su se obogatili ratom i došli punih džepova ovde, dakle pravi antipod onoj prvoj slici, takođe pogrešnoj – da smo mi iz kamenja, krša, između zmija i koza kao ubogi siromasi došli na bolje ne izgubivši gore ništa jer “ništa nismo ni imali”. Naravno, to je pogrešan stereotip stvoren kod nekih o nama, a sa druge strane, i neki naši ljudi, pa i mladi, su iz više razloga imali ne baš lepo mišljenje o ovdašnjem stanovništvu. Govorilo se “dobili su jeftinu radnu snagu” jer je bilo dosta izbjeglica koji su kao nadničari zarađivali kruh, a pri tom se isticala “škrtost” Sremaca. Neki Sveto L. je pričao mom ocu u maju 1997. kako je kod jednoga Sremca ceo dan radio na njivi i “ma da on mene samo ponudi čašom rakije, ništa, ni jela ni pića, i jedva me uveče isplati, sve'dno konda njesam ni rad'jo kod njega ništa pa mi dijeli milostinju”. Ovo doduše nije bilo u Rumi, nego u Irigu, pored Rume, ali to je to. Ovaj slučaj nije usamljen. Mnogi su isticali škrtost kao osobinu Sremaca, dodavajući da su još najgori naši kolonisti posle 1945. godine, koji “nit’ su Sremci, nit’ su Kordunaši” (odnosno Ličani, Banovci, Dalmatinci, zavisno od kraja odakle su dotični bili). Pri tome se naglašavalo i kako “da im nije izbjeglica koji im skoro za džaba ziđu kuće, još bi živjeli po švapskim blatarama”. Naravno, u ovome ima možda zrno istine, barem toliko da su pojedine izbeglice za minorne nadnice radili na poljima, zidali kuće i dr. Pojedine izbeglice su govorile kako bi oni (Sremci) pali u nesvest da vide naše kuće. (U tom smislu, moja kuća je bila ostala u Karlovcu, a u Slunju sam živio u Bog te pita čijoj kući.) Mojoj starijoj sestri je opet, u centru Rume, jedna njena drugarica iz Krajine govorila 1996. godine da “oni” nisu videli pravih kola dok “mi” nismo došli, da smo mi za njih “gastarbajteri” po pitanju auta. Moje lično zapažanje je bilo da je u Rumi, po našem dolasku, bilo dosta starijih kuća, pa i “švapskih blatara”, ali bilo je dosta i velikih, na više spratova, i godinama se povećavao broj tih velikih. A tako je bilo i gore kod nas, na Kordunu, tako da nisam vidio veliku razliku. U vezi auta, možda je delimično tačno da su se gore vozila bolja kola, mada ni gore nisu svi imali po tri automobila, kao pojedini ljudi po Vojniću i Vojišnici, niti su svi vozili “bemve” kao što je bio nekog Duška Vorkapića (ja bolja kola od njegovih na Kordunu nisam vidio za vreme Krajine, to je bila prava lađa). Ove stare kuće po Rumi i inače Sremu imale su visoke zidane ograde iza kojih bi se vidio maltene samo krov. “Ogradili se i zazidali kao Šiptari” pričali su oni ogorčeni među izbeglicama. Neka S.O., mlada devojka izbegla u Rumu iz Dalmacije, rekla je kako “Sremci otvore širom kapiju samo kad neko iz kuće umre” (iako joj se starija sestra već 1996. godine udala za Sremca, i to kakva i kolika svadba beše!). Druga opet izbeglica, neka Nada O., mlada devojka takođe, izbegla u Rumu 1995. neposredno nakon “Oluje” negde iz Bosanske Krajine, govorila je kako su u Rumi (a tu se misli i na ceo Srem) kapije zaključane u po bela dana, a kod njih u… (ne znam koje selo, negde kod Sanskog Mosta) veli, po celu noć vrata od kuće budu otključana. Ovo za kapije je opet samo delimično tačno, jer moj tetak u Rumi, npr., nije kapiju zaključavao ni noću. Sve ovisi od ljudi kao pojedinaca. Naravno, pretpostavljam da ni mom tetku ni tetki nije bilo naročito ugodno par meseci trpiti u kući dvanaestak i više osoba (broj je varirao, povećavao se i smanjivao naizmenično) i još u glavnoj prostoriji u prizemlju baba od 80 i kusur godina u krevetu (ja i sestre smo ju među sobom, u šali, nazivali “Đekna”). Pa mada smo mi “gosti” za sebe i kupovali nešto od hrane, opet je kuća bila doslovce “okupirana” i nije se to dopadalo ni meni, a kamoli da se dopadne tetku i tetki. U vezi “Đekne” još nešto. Ta starica je ležala, rekoh, dole u dnevnom boravku, a tu je, naravno, bila i televizija. Jedno poslepodne, nekih desetak dana po našem dolasku u avgustu 1995, bio je na TV film “Džingis-kan” i ja reših da ga gledam. Domaći i “gosti”, ručavši, behu se razišli ko kuda, i u sobi samo ja i “Đekna”. Ja sam računao da će ona, kao i obično, spavati posle ručka, ali baba sjela na krevet pa poče da gleda film sa mnom. Nije to problem, nego ona poče da komentariše film – iako ne zna ko, šta i gde, verovatno ne zna ni čitati. Upita me za Mongole: “Jo, kakvi su to?” Šta da joj odgovorim, da kažem Mongoli, ne verujem da je baba u svom vijeku čula za ovaj narod. Razmislim šta najbliže a njoj razumljivo da odgovorim (naravno, ovo se dešavalo u deliću sekunde) pa rekoh: “Turci!” Ali time učinih gore. “Đekna” pod Turcima smatra bosanske muslimane, a za prave Turke i Tursku valjda nije ni čula, pa razveza priču kako su oni, bežeći u “Oluji”, dosta stradali putem od “Turaka” (misli na napade Petog korpusa na cestu Glina-Dvor), detaljno opisuje, i kako su jedva izvukli živu glavu, a ja, nastojeći da pratim film, samo odgovaram sa “m-m”, “hm”, “da” i sl. Naopako rekoh kako sam i ja jedva izvukao živu glavu od “Turaka” jer sad ona poče mene detaljno ispitivati o svim događajima na cesti kojima sam ja bio svedok i tako od gledanja filma ne bi ništa. Kao za pakost raspričala se upravo tad a inače je malo govorila (valjda staro čeljade željno razgovora). I tako, mnogo kuća po Rumi bilo je puno ovakvih “gostiju” u to vreme i nije im ni zameriti potpuno ako nam se neki nisu naročito radovali. A neki od izbeglica su uzvraćali prezirom, najbolje izraženim u rečima neke Perke, starije žene, malo onako lajave, izbegle negde iz okoline Gračaca a koja se nastanila gore u šumi u Borkovcu, u Rumi, koja je jednom u nekoj priči rekla za se “eto, dođe u ovu Rumetinu”. Nekima od meštana se nije sviđalo što izbeglice i nakon toliko godina provedenih ovde i dalje pričaju “hrvatskim” jezikom (iako je bilo toliko kolonista koji su iz starog kraja došli 50 godina pre nas pa su govorili “hrvatskim” jezikom tj. ijekavicom, pa im to nije smetalo kod njih, a kod izbeglica im je smetalo!). Bilo je slučajeva da su se u nekim prodavnicama “pravili ludi” kad bi došao neko od naših pa tražio npr. čavle. Zato su mnoge izbeglice nastojale da se preko noći prilagode ovdašnjem govoru pa su iz toga nastajali izrazi kao npr. “šangarepa” umesto šargarepa (kod nas su svi govorili mrkva). A najdalje je u tome otišla, verovatno, jedna mlada žena, izbegla u Rumu negde iz okoline Slunja, koja je ne znam šta kupovala za dete pa, jadna, zapitala: “A jel’ sme to beba da pe” (tj. pije).

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Ova web stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.