A zašto vam zaboga ili dovraga dušmani Bosne
ne smijem kazati da niste u pravu, zašto?
Zašto ćete mi odmah u horu otpjevati,
čim vam savjest dodirnem,
kako sam protiv dušmana, društva i države.
Kažete, a više od polovice vas
nije u stanju pokazati na zemljopisnoj karti
gdje ste se to ugnijezdili na ovoj kugli.
Slušajte, dušmani Bosne, vičem, iz prkosa vičem,
slušajte, jer netko treba slušati!
Kad nas niste u logoru zdrobili
u nečijoj zdjeli kao hranu
tih bljutavih slabosti,
s pravom tražim da me saslušate.
Ili će mi netko od vas zabraniti!
A?
Pitam vas, dušmani, čiju zemlju orete
po ovoj krvavoj Bosni i zašto?
Čije to grudi parate da vidite
koliko je u njima mržnje prema vama,
kao da je u vama nema.
Mrzite nas do iznemoglosti,
svetite se tek rođenom evladu
kao da je ono krivo što smo mi tu.
Jadno, jadno je to dušmani.
Volite samo sebe i svoj narod, kažete.
Busate se u prsa i podižete tri prsta, sve vičući:
„Braća smo“,
a svi prešutkujete krizmu i prvu pričest.
A šutali ste nečiju djecu, jer nije teško,
jer ne boli kad se svoje ne šuta.
Zaborabvljate kako ste svi vi ovako ili onako
naginjali nad masovnim grobnicama
Iz kojih će vas uvijek zadah prošlosti iz sna buditi.
Pa zar nije tužno smiješno da bilo koji od vas,
priča o očevini, a da mi svi nismo Bošnjaci.
Mi smo voljni krv proliti za bosanske granice.
Rekoste, i zar još uvijek mislite
da je dovoljno proliti svoju krv
da vam kažemo koliko Bosnu volimo,
za nju i krv svoju lijemo.
A niste li i vi od onih što su nijekali smrekama
bosanskih brda da su bdjele nad jamama;
i niste li vi od onih što su ih zatrpavali,
tijelima djece, žena, staraca,
sve šutke da vas ne prepoznaju, a….?!
Zašto vam sve to do vraga ne smijem kazati,
a velim vam, samo jednom bi trebali otići i vidjeti Srebrenicu
pa da se uvjerite koliko vam je stalo do Bosne, do Bošnjaka,
kažem, iako baš nisam siguran da me nećete pozvati
da odgovaram pred nekim vašim sudovima zbog istine.
autor: Mehmed Meša Delić
